Johnny English ponovno jaše

Piše: Sven Mikulec

Johnny English ponovno jaše (Johnny English Reborn, 2011., 101 min.)

Redatelj: Oliver Parker

Glume: Rowan Atkinson, Gillian Anderson, Daniel Kaluuya, Rosamund Pike, Dominic West

Ocjena: 5/10

 

K’o lokalne babe na prazne flaše u parku, u posljednje vrijeme navalio sam na filmove uvijek teške tematike Drugog svjetskog rata. U želji da nakratko predahnem od poginulih drugova, raznesenih udova i uvijek zeznutih njemačkih snajpera, odlučio sam odmoriti mozak uz nešto za što sam bio siguran da neće sadržavati ništa od navedenog. U slaboj konkurenciji očitim mi se izborom učinio nastavak Johnnyja Englisha, a nakon gledanja, mogu reći da sam bio u pravu čak i više no što sam mislio: ne samo da ne sadrži krvave, teško probavljive kadrove amputacija i ispadanja crijeva, nego jednostavno ne sadrži. Točka.

Simpatičan mladić u crvenoj Flash Gordon majici stoji ispred ulaza u kino-dvoranu i razmišlja bi li uzeo još i kakve grickalice, uz skriveni sendvič s pohanom piletinom što mu otprije čuči u ruksaku. Iako su godine nošenja šilterice i nepovoljni geni već napravili dovoljno štete na njegovom skalpu, taj početni stadij ćelavosti na njemu izgleda nekako otmjeno, dečku daje određen šarm i auru popriličnog iskustva, kao da govori: prošao sam dosta u životu, ali evo me, tu sam, jel’ to najbolje što možete. Pred mladićem je teška odluka i on je itekako svjestan da je vremena sve manje. Pritisak se povećava. Ako misli reagirati, on mora reagirati sada. Kratak pogled na sat, pa još kraći prema nestrpljivom kolegi koji stoji do njega, i onda konačno duboko udahne i prozbori: Dajte mi, molim vas, običan Curly, onaj meksički smrdi previše.

Dobro ste primijetili, ovo nije kratki sadržaj Johnnyja Englisha, nego uvod u moju večer u kinu. Umjesto sinopsisa filma ispričao sam vam ovu bezveznu epizodu jer mi se, da budem iskren, učinila zanimljivijom od onoga što sam vidio na ekranu. Ali nismo tu da pričamo o meni pa ću se morati natjerati…

Pet je godina prošlo od zloglasnog događaja u Mozambiku koji je uništio karijeru tada najboljeg britanskog tajnog agenta Johnnyja Englisha. Blesav, nespretan i na trenutke krajnje nesposoban čovječuljak, naime, zbog para prosječnih sisa koje su mu ušetale u vidokrug nije uspio zaštititi lokalnog predsjednika, kojem je bio glavni tjelohranitelj. Odbačen i osramoćen, English se povukao u Tibet, kako bi hodanjem po vrelom ugljenu, primanjem udaraca u jaja i drugim poučnim oblicima treniranja uma uspio izbrisati neslavnu prošlost i „ponovno se roditi“. Međutim, kad MI7 dobije informacije da se u Kini priprema atentat na premijera koji je s Britancima u srdačnim odnosima, a doušnik odbija pričati s bilo kime osim s nekad velikim agentom, English biva pozvan natrag u službu kako bi spriječio diplomatsku katastrofu i, i malom djetetu je jasno, usput se iskupio za grijehe prošlosti. Na putu do iskupljenja našeg junaka, pak, stajat će opće nepovjerenje okoline, dugogodišnja krtica u britanskim obavještajnim redovima, kao i jedan zajebani vrhunski ubojica u liku kosooke bake koja je, zahvaljujući svome usisavaču i njegovim bezbrojnim praktičnim Top Shop nastavcima, pravi stroj za ubijanje. Kada tome dodamo… Ne, čekajte, to bi bilo to.

Najveći problem Johnnyja Englisha je taj što donosi malo toga novoga, ili, da budemo precizniji, gotovo ništa. Gegovi su blesavi i u većini slučajeva već viđeni, šale potpuno predvidljive, fizički humor razočaravajuć i nedostatan. Mislim, English igra golf i odleti mu palica iz ruke, ili kasnije golf lopticom pogodi slučajnog prolaznika u glavu? Cijeli film se u maniri američkog nogometa obrušava na krive starice, u potrazi za ranijespomenutom starom Azijatkinjom? Nemojte me krivo shvatiti, i ja volim gledati kako žena od osamdeset godina dobiva teške batine kao i svaki drugi čovjek, ali, Johnny, jednom je bilo dosta. Taj pogledaj-mene, zaletjet-ću-se-u-zid adolescentski humor ovoga puta jednostavno nije upalio. Možda je problem u meni, kao što onaj dio o kosi u uvodniku sugerira, i ja starim. Općenito bih, ipak, rekao da imam poprilično djetinjast smisao za humor, ali ako pola večeri provedem razmišljajući „joj, sad će pasti prek’ ovog“ ili „eh, sad će udariti u ovo“, onda se čak i nezrelomu meni učini kako novi Johnny English baš i ne jaše, koliko se vuče na istrošenim šalama iscrpljenoj, šepavoj, polumrtvoj mazgi, koja se samo želi zavući u hlad i uginuti u miru.

Uz povremene ali sveukupno osjetno prerijetke trenutke smijeha, barem u tih nekoliko situacija kad on ne bi potjecao iz neugode, daleko od toga da je ova krajnje neozbiljna parodijica potpuni promašaj. U svojim najsvjetlijim momentima zna biti stvarno simpatična i prilično smiješna – Atkinson je nešto stariji, ali talent da nas nasmije bez da kaže ijednu jedinu riječ nije nestao prije petnaest godina kad mu je Bean ukinut. Zapravo, otišao bih tako daleko da kažem da je najsmješniji upravo kad šuti – scenarij stvarno nije bogznašto, lik mladog crnog pomoćnika (Daniel Kaluuya) ili stroge šefice (Gillian Anderson) gotovo uopće nisu razrađeni, a šale kao da je sastavio scenarist Pod istim krovom, gdje se onaj iritantni Urkel zabijao u štokove, padao preko kore od banane ili dobivao tortom u lice. Atkinson je svijetla točka cijele ove priče – da su uzeli bilo koga drugoga za glavnu ulogu, dobili bismo, u najmanju ruku, duplo veće sranje.

Smatram ga smiješnim, iako zasluge za to idu prvenstveno nekoj višoj instanci koja je stvorila takvo samo-me-majka-može-voljet’ lice koje mnoge nasmijava, ali onda i njegovu talentu da njime zaradi milijune. On jest smiješan, no materijal koji su mu dali na raspolaganje većinu vremena zaista nije. Nažalost, dodatni problem je što je tematiku parodiranja Bonda, ako ne iscrpio, onda barem već pošteno načeo Austin Powers. Ako je suditi po ovoj nemaštovitosti, filmaši će se uskoro morati pomiriti s time da je ovaj izvor možda jednostavno presušio.

Završna riječ? Za mlađe od osamnaest (šesnaest?) i sve one kojima je smiješno vidjeti Rowana Atkinsona kako mrda guzicom dok se priprema zamahnuti palicom za golf. Što se mene tiče – dojam po izlasku iz dvorane prilično razočaravajuć, a konačna ocjena čista petica (od deset). Po jedan bod za svaki iskreni osmijeh koji je od mene uspio izmamiti.

Plus dodatna dva na račun starih zasluga.

5 komentara za “Johnny English ponovno jaše

  • Jelena Djurdjic says:

    nisam pročitala sve tvoje recenzije ali od onih koje jesam msm da je ovo najbolja

  • Sven Mikulec says:

    Uhm, ne znam dal da se zahvalim na pohvali ove recenzije, ili zabrinem za kvalitetu svih ostalih 😀

    Ak sam uspio prenijeti feeling kakav je, super. To pokušavam svaki put, ali često se samo zapletem.

  • Gjuro says:

    Uspio si prenijeti glavnu poruku, a ona glasi: “Johnny, daj sjaši.” 😀

  • Sven Mikulec says:

    Eh, gdje je bio taj pun kad sam pisao ovo :)

  • Jelena Djurdjic says:

    ma recenzija ti teče :D; stao si svugde gde treba, sve doveo u vezu, i spasao mnoge nas koje se kao najjadniji zavisnici uvek nadamo da će nešto biti od filma i kad je sasvim jasno da neće

Leave a Reply

Your email address will not be published.