Joe (2013.)

Piše: Marko Stojiljković

Joe je film nalik na Mud. Oba filma imaju naslovnog junaka jednostavna imena, s ogromnom emotivnom prtljagom, poviješću nasilja i zločina i iskrenom željom da se promijene, da budu bolji ljudi ili da se makar stave pod kontrolu, u čemu im pomažu klinci. U ovom slučaju u pitanju je isti klinac, Tye Sheridan, najperspektivniji glumac svoje generacije, čudo od djeteta koje je otkrio Terrence Malick u The Tree of Life. Oba filma smještena su negdje na jug i oba su filma režirali južnjački autori, kolege s North Caroline, i oba filma u naslovnim ulogama imaju moćne glumce čije su karijere bile oštećene gomilom loših filmova.

U pitanju su ipak dva distinktivno različita filma, kao što su u pitanju dva distinktivno različita autora. Jeff Nichols, autor Muda, nikada nije izlazio iz okvira indie scene, snima nešto sporijim tempom i od Muda je napravio mračan, ali ipak pomalo sanjarski i nostalgičan film sa skoro pa romantičnim krajem. David Gordon Green, s druge strane, imao je flert s Hollywoodom, gdje je snimio tri žanrovske komedije različita uspjeha, u stanju je izbaciti i po više filmova godišnje. Joe je drugi u 2013. godini, poslije svedenog Prince Avelanche, i oba su snimljena po predlošku – Joe po romanu južnjačkog tragičnog pisca Larryja Browna u adaptaciji Garyja Hawkinsa, velikog poznavatelja piščeva dela i autora dokumentarca The South of Larry Brown. Joe je nepatvoreno mračna, tragična priča nabijena emocijama i simbolikom, perfektno snimljena i smještena u derutni Winter’s Bone setting.

1

Joe (Cage) tipičan je južnjački grubijan dobra srca – pošten prema svojim radnicima, zaštitnički nastrojen prema svojoj ljubavnici, dobar prijatelj sa šerifom, trgovcem i damama iz javne kuće. Vozi stari pick-up i ima opasnog psa. Bivši je robijaš koji ne trpi nepravdu, alkoholičar kratkih živaca koji začas plane i upada u nevolje. Jedna od nevolja lančana je tuča s lokalnim sociopatom Williejem Russellom (Blevins). Kada upozna mladog Garyja (Sheridan), Joe će ostati impresioniran momkovom radnom i životnom etikom i time kako se nosi s pijanim i nasilnim ocem po imenu Wade (Gary Poulter, stvarni alkoholičar i beskućnik, naturščik u vrhunskoj i jedinstvenoj ulozi, tragično nastradao na ulicama Austina prije premijere filma), mentalno oštećenom majkom i sestrom i siromaštvom. Gary nema dana škole, ali je pametan, snalažljiv i vrijedan, i Joe se brzo veže za njega. Kada Wade i Willie udruže snage u jednom odurnom poduhvatu, film će krenuti putem očajničkog obračuna.

Snimljen kamerom Tima Orra, Joe nudi kontrast između lijepog, šumovitog predjela i smeća koje prave ljudi, ljudske bijede i opasnosti. Kuće su neodržavane i prijete da se pretvore u straćare. Ljudima fale zubi, izgubljeni što zbog nebrige, što u tučama. Svi imaju oružje, pištolje, noževe, sačmarice. Nasilje i stara zamjeranja  jedino su što ih drži izvan apatije. Čak je Joe relativno dobrostojeći, ima firmu za šumske radove, ali se bavi ilegalnom shemom trovanja slabog divljeg drveća da bi veliki drvni kombinat tu zasadio kvalitetnije i profitabilnije sadnice. Joe je svjestan koliko je u boljem položaju od svojih radnika i tretira ih strogom, ali pravednom disciplinom, zaštitnički i ljudski. Spomenuo sam Winter’s Bone, film jedinstven po atmosferi propasti, divljačke izgubljenosti na granici postapokalipse, ali Joe je film koji je zamisliv i u drukčijoj atmosferi. Joe bi jednako tako mogao biti vlasnik vrtlarske firme ili male tvornice, Wade bi mogao biti radnik u čeličani ili policajac u penziji. Joe je više ljudska nego socijalna priča.

2

U pitanju je parabola o moralu, pitanja su gotovo biblijski moćna. Joe je u konfliktu između svoje stalne potrebe za nasiljem (scena kada dovodi psa u bordel), kurčenjem (vožnja u pijanom stanju i sukob s policijom), pijanstvom i kaosom s jedne strane, i potrebe da bude dobar, pravdoljubiv čovjek s druge. U njemu se bore one sile surove prirode i milosrđa, kao u The Tree of Life, ali ta borba mnogo je turbulentnija nego kod Seana Penna u Malickovu filmu. Joe je svjestan da kada je sam i zaključan u kući neće napraviti nikakvo sranje, pa tomu i pribjegava kad god može. Trudi se birati bitke i izbjegava nevolje, ali one ga sustižu. U jednom pijanom monologu Wade kaže da oni koji traže nevolju često dobiju i više nego što žele i više nego što mogu podnijeti, Ovo se sa sigurnošću odnosi i na Joea, ali i na sve likove u filmu. Nažalost, i na malog Garyja, koji se fizički može i želi suprotstaviti ocu, ali ga sputava njegova dobrota i nevinost, iako je otac certificirano đubre od čovjeka. Film se oslanja na simbole i ta simbolika pogođena je savršeno i tajming je perfektan. Istakao bih samo nimalo slučajne scene sa psima (možda malo banalna, ali svakako efektna dog eat dog metafora) i sa zmijom otrovnicom u šumi. Neki su ljudi rođeni otrovni.

Ono što ostavlja pomalo mlak utisak jest scenarij koji nikako nije loš, ali koji pokušava i izmijeniti i istovremeno ostati vjeran izvornom romanu. Larry Brown imao je određen stil pisanja koji je podrazumijevao izlomljeni narativ i česte šokantne i slučajne postupke likova iza kojih ne stoji motivacija. U filmu je narativ upeglan toliko da je fluidan, ali su određeni postupci likova ostali bez motivacije, iako su likovi dorađeni i karakterni. Na trajanje od dva sata, dodatnih 15-20 minuta gdje bi se objasnila motivacija za određene postupke ne bi bilo na odmet. To film čini neujednačenim i posebno kvari dojam na kraju, gdje bi klimaks mogao biti i veći.

3

Glumci su savršeno odabrani i savršeno vođeni. Nicolas Cage ostvario je jednu od svojih najboljih uloga (a imao ih je – cijela njegova karijera prožeta je sjajnim ili očajnim ulogama, bez sredine) i možda “kupio kredit” za još nekoliko groznih. Tye Sheridan pokazao je da je sposoban dijeliti scenu s velikim glumcima i pritom ne ostati kratkih rukava, ima sjajan izbor uloga i vjerojatno blistavu karijeru pred sobom. Podsjeća me na nekadašnje holivudske mladiće Johnnyja Deppa i Leonarda Di Capria, samo mi se čini još životnijim i versatilnijim od njih dvojice. Relativno nepoznati indie glumci Ronnie Jean Blevins i Adriene Mishler potpuno su na mjestu u svojim ulogama. Međutim, profesionalci se mogu samo skloniti pred naturščikom Poulterom. Ovaj osebujan beskućnik bio je wild card i kamen spoticanja između redatelja i producenata, upitan zbog svojeg alkoholizma i vjerojatne psihičke bolesti, ali u filmu se čini da on nije igrao Wadea, nego da on jest Wade. Tako je nešto teško, gotovo nemoguće postići i zaista mu je zasluženo posvećen film.

Istini za volju, Joe nije ni jedini, pa čak ni rijedak predstavnik žanra backwoods trilera i drama. Filmovi smješteni u ruralne, primitivne krajeve Amerike, u milje sirotinje, nasilnika i očajnika, trend su posljednjih godina i svojevrstan socijalni komentar. Iako su u pitanju često temeljno promišljeni filmovi iznad prosjeka, moguće je očekivati da će njihova kritička oštrica otupiti zbog inflacije uradaka, tipiziranja i slijevanja u žanr. Joe je vizualno besprijekoran, narativno posložen i promišljen film o malim ljudima i velikim temama. Zaista je u pitanju jedan pravi autorski film i od mene dobiva masivnu preporuku za gledanje.

8 komentara za “Joe (2013.)

  • Sven Mikulec says:

    Apsolutno potpisujem svako slovo. Najbolji film koji sam pogledao ovaj mjesec u najmanju ruku.

  • upoznala sam Harryja Treadawaya says:

    otkad sam pogledala film lani u veneciji,još mi ne izlazi iz glave taj prekrasni dečec. vidjela sam ga uživo početkom godine na dodjeli independent spirit nagrada (s dugom razbarušenom kosom) i nisam se uspjela fotkat s njim… sad vidim da je dobio ulogu u adaptaciji yellow birds… <3 <3

  • Sven Mikulec says:

    On je bio u ovom filmu?

  • jelena says:

    sad se samo treba nakaniti i odgledati film sa kejdžom

  • Joe je jedan od “onih” filmova, ja bi ih nazvao američki pokušaj “art” filma, gdje se s minimalno radnje i puno želje želi ostvariti nešto, u ovom slučaju ono što kolega Marko naziva “parabola o moralu”.
    Međutim ono što se dobije je prežvakavanje određenih motiva koji su dosta neinventivno posloženi u meni vrlo artificijelnu priču o grubijanu dobre duše i “pametnom iznad svojih godina” dječaku, koji je zapeo u disfunkcionalnoj obitelji.
    Usporedbe s ‘Tree of Life’ su po meni nepozvane, a kompariranje s Biblijom hiperbola, budući da se radi o narativno iznimno oskudnom filmu, koji čak i unutar tog minimalizma uspijeva ostaviti dojam ustajalosti, nasuprot spomenutog ‘Muda’ koji je ipak bio svježiji i bogatiji.
    Tye Sheridan je odličan i tu nema spora, korištenje naturščika u ulozi alkoholičarskog oca za mene graniči s eksploatacijom, bilo da je on pristao ili ne, a Nicholas Cage je u najbolju ruku respektabilan, odnosno nije se izblamirao kao u nekim svojim posljednjim uratcima.
    Puno se htjelo postići s filmom, mislim da je ocjena puno previsoka, film je korektan, ali ništa više.

  • Marcus says:

    pregrmi, šta da ti kažem…

  • Sven Mikulec says:

    Ne slažem se, Damjane, nimalo oko Cagea ni Poultera, a priča mi je ostavila dojam svega samo ne artificijelne. Ali svakom njegovo, i guess. :) A taj mali nije uopće pametniji od svojih godina, niti je čudo od djeteta.

  • Marcus says:

    poslednji komentar je bio upućen jeleni, ali se damjan ubacio…
    mislim da je poveznica sa the tree of life tu, samo je kod joea to spušteno na zemlju i prebačeno u praksu, nije put po aveniji sećanja na majku i oca. jer je joe milosrdan čovek i prema svojim radnicima (onaj dijalog o radniku kojeg je toliko puta otpustio i primio nazad), kao i prema ljubavnici i naročito prema gariju. sa druge strane je grub, preke naravi, osvetoljubiv i surov.
    ne znam šta je veće biblijsko pitanje od toga kako biti dobar čovek u svetu surovosti, zla i iskušenja.
    meni je leg’o k’o budali šamar.

Leave a Reply

Your email address will not be published.