Jobs (2013.)

Piše: Jure Maleš

Jobs je klasična biografska priča. Ne slijedi protagonista baš od kolijevke do groba, ali prikazuje ga u doba najveće poduzetničke i inovatorske inspiracije: od kraja 1970-ih do kraja 1990-ih, od osnivanja firme Apple s malom grupom odanih kolega (gotovo sljedbenika), preko tjeranja iz te poslovne sredine, sve do spašavanja posla i vraćanja na staze slave.

Ovakav bi film trebao počivati na snažnoj izvedbi naslovne uloge. No, Ashton Kutcher nenadahnuto glumi Stevea Jobsa. Istina, „skinuo“ je fizičke karakteristike: pogrbljenost, hod, ali ništa više od toga. Ashton Kutcher kao Jobs je – Kutcher kao Kutcher… Na slične smo izvedbe već naviknuti u okvirima hrvatske kinematografije, ali od holivudske produkcije vjerojatno možemo očekivati nešto više. Takav je slabašan glumac zauzeo cijelu minutažu filma. Nema scene u kojoj se Jobs ne pojavljuje i odigrava jedan od ključnih trenutaka u karijeri, filmsko se vrijeme jednostavno seli od prijelomnice do prijelomnice, pa u tome prepoznajemo redateljsku namjeru da je Jobsova ličnost očito trebala zasjeniti sve oko sebe. Kad gledate film pazite na mesijanske momente u kojima Jobsa prati dvanaestak suradnika (apostola?). Ali, takvim nimalo suptilnim naznakama Jobsova statusa modernog američkog polubožanstva odmaže prokletstvo lošeg scenarija. (Napisao ga je Matt Whiteley, inače. Tko je taj?)

00

Jobsove su replike, provučene kroz Whiteleyjev stroj za pisanje životnih priča, prezentirane kao obraćanja nekakvoga gurua. Niz više ili manje općih misli karakterističnih za 1970-e dosta je teško otrpjeti bez kolutanja očima. Evo jedne izvučene iz filma koju nam novinar američkog Forbesa servira kao mudrost koja nas uči pozitivnim sposobnostima leadershipa, kreativnosti, komunikaciji, te neizbježno vodi prema uspjehu:„I’m not dismissing the value of higher education; I’m simply saying it comes at the expense of experience.“ Usputno, tu rečenicu Kutcher na početku filma govori glumačkoj legendi Jamesu Woodsu, čiju je cijelu prisutnost u filmu Stern iskoristio za tek kojih devedesetak sekundi dijaloga!

Nije sve tako slabo kao što bismo mogli pomisliti prema vrijednostima glavnog glumca, scenarija i režije. Sporedne uloge mjestimično prisvajaju film i stabilno ga održavaju iznad površine banalnosti. Steve Wozniak (ulogu igra Josh Gad) najslojevitije je portretiran lik. On je ovdje Jobsova žrtva i iskreni prijatelj koji se stalno nada najboljem, te je najbliži trodimenzionalnosti od svega ponuđenog. Također i lik Mikea Markkule (Dermot Mulroney), koji nosi intrigantnu liniju priče o financijašu koji se od mecene razvio u izdajnika.

1

Steve Jobs je omiljen jer je smislio neke genijalne proizvode. Točnije, prema ovom filmu nije ih baš sam smislio koliko je tjerao manje odlučne i malodušne kolege da ih kreiraju. On nije kristovska figura koja nam je pružila moderni svijet 21. stoljeća, on je hladni biznismen čiji osobni razvoj u ovom filmu uopće nije dotaknut. Na kraju, to je glavna zamjerka ovom filmu. Jobs je savršena ličnost za dubinski psihološki portret višedimenzionalne ličnosti. U ovom slučaju, radi se o propalom pokušaju trijumfa volje nad filmskom materijom.

Napisao: Tomislav Branđolica

Leave a Reply

Your email address will not be published.