Jedi, spavaj, umri (2013.)

Piše: Decadent Sympozium

Recentna skandinavska kinematografija proklamira se hitovima u duhu financijski dominantne filmske kulture. Akcijski, kriminalistički i fantastički filmovi dobivaju tržišnu prednost i kinematografija suptilnosti i sublimnosti postaje poznatija po naslovima koji ne izviru iz tradicije dalekog kontinentalnog sjevera. Budući da se materijal tih filmova često temelji na književnim djelima, ponešto socijalne tematike obitava u njima, ali daleko od fokusa priče. Äta sova dö je, stoga, pomalo rijedak primjerak čak i u sklopu festivala na kojima se pojavljuje jer ne posjeduje artificijelnu priču i ne podliježe trendu.

U središtu priče nalazi se siromašna dvočlana obitelj radnika u Švedskoj. Raša (Nermina Lukač) je kćer zaposlena u obližnjoj tvornici prehrambenih proizvoda, a otac – ‘Pappan’ Abdulahović (Milan Dragišić) – često mijenja poslove i prilagođava se prilikama zbog postepeno rastuće bolesti leđa i koljena. Njihov jednostavan način života, skroman ali zadovoljan, nađe se pred novim izazovima kada je Pappan prisiljen putovati u Norvešku u potrazi za poslom pritom izbjegavajući činjenicu da mu se bliži kraj radne sposobnosti, a Raša izgubi svoje radno mjesto, jedino za koje je osposobljena.

a

Epizodnog karaktera, bez glazbene ili artificijelne zvučne podloge i kontra klasičnog kretanja iz zapleta u vrhunac i klizanja u rasplet s točkom na kraju; sniman bez očiglednog početka ili kraja priče i bez ekstremnih obrata u priči odabrane obitelji, film je prilično blizak dokumentarističkom žanru. Iako se kamera koristi uobičajenim filmskim postupcima, periodički djeluje kao da se unosi u događaje pred sobom ili reporterski slijedi Rašu u njenim dnevnim aktivnostima, zatičući suučesnike događaja u situacijama u kojima ne bi htjeli biti zamijećeni. Nadalje, opći casting anonimnih, neizvještačenih glumaca i odsustvo ekshibicija postupaka (nema igre boja, kontrasta, igre zvukova, metafora, izrazitih autorskih komentara, simbolike, itd) pridonosi vjerodostojnosti vrlo konkretnog, jasno opisanog sadržaja socijalnog realizma.

Za ovaj bi se film u rječniku mnogih gledatelja mogle naći fraze mali film i ništa novo. Doista, po količini sadržaja, opsegu zahvaćanja nabacanih tema i upotrjebljenom tehnologijom, Äta sova dö nije težak, ekspresivan ili kompleksan, niti je gubljenje radnog mjesta netipična, rijetko propitkivana ili zanemarivana tema u filmskom svijetu. Ali kontekst u kojem se nalazi priča filma daleko je od tipičnog, i to je mjesto gdje počinje izvirivati suptilnost zbiljske problematike. Naime, film se u bitnome dotiče dva problema koja se pri spominjanju Švedske nikada ne postavljaju na stol, iako dolaze u paketu s odlaskom u tu ‘naprednu zemlju’: elitizam i doseljenici.

1

Švedska je zemlja vrlo otvorene i neregulirane politike useljeništva, u kojoj prema posljednjim mjerenjima broj useljenika počinje prelaziti 20% ukupnog stanovništva. Od tih 20% velik je broj izbjeglica iz područja Bliskog Istoka, a izrazito većinski postotak čine siromasi. Iako politički tolerantni, švedski narod po sebi nije toliko oduševljen slobodnim naviranjem stranaca, pa je počeo rasti broj podržavatelja desnih demokratskih stranaka zainteresiranih za prekid useljeništva i promjene odnosa na skali. Neki od posljednjih ekscesa u siromašnim područjima uključuju pobune, spaljivanja vozila i sukobe s policijom. Paralelno s tim, dolazi do elitističkih koncentracija visokoobrazovanih u gradovima (preko 80% sada je prisutno u najmanjim urbanim prostorima) i stanovništvo ruralnog područja ima sve više problema s industrijom i razvojem. U švedskim se dobrostojećim gradovima također razvija kult dobrog izgleda, pa je gotovo nemoguće na cesti naići na loše i jeftino obučene, fizički oronule ili nediscipliniranog tijela, što za efekt ima vrlo negativno gledanje na drugačije načine života – sela i predgrađa. Koliko su sela problematične industrije, pa shodno tome života, toliko su predgrađa postala temeljna mjesta siromašnih useljenika šarolikog tipa koji se snalaze kako znaju i umiju. Äta sova dö, stoga, neizravno prokazuje jedan obraz ružnog lica švedskog sistema koji, čini se, smeta i Šveđanima – jer je njihova publika dobro primila film, kao i njihovi filmski krugovi, gdje je Pichler stekla relevantne nagrade i kandidaturu na Oscarima za najbolji strani film.

Iz ovakvih postavki film, također neizravno, nudi uvid u mentalitet radnih ljudi ruralnijih područja, koji je precizno prikazan. Štoviše, gluma svih glumaca, dramske situacije i način prikazivanja društvenih odnosa besprijekorno su realistični, u tom smislu da upravo tako jest, da se upravo tako ponašaju, da se upravo tako razmišlja. Stoga ‘mi neki’, što nažalost možda i prečesto imamo priliku gledati na stvar ‘s visoka’, za razliku od stvarnih pandana likova u filmu, kroz redateljičin rad možemo primijetiti i niz usputnih faktora što dodatno otežavaju živote tih ljudi, a dio su njihova nesvjesnog egzistiranja. Primjerice, Pappana koji smatra da nije muškarac ako ne radi i kćer naziva sinom, Raše koja je u životu dobra samo u jednoj stvari – pakiranju prehrambenih proizvoda – jer je to jedino čime se bavi i čini glavni dio života od njene 16. godine, potpuno besmislenog sindikata jednako slinavog i korumpiranog kao i Hrvatskoj ili tragikomičnog savjetovališta nakon otkaza, besmislenog razgovaranja i ‘nošenja s otkazom’, muljanja u lice poštenih ljudi koji nisu svjesni da im se pričaju bajke i koji jedino žele nastaviti privređivati. U tom smislu, čini se da je Äta sova dö puno vrjedniji za švedsku publiku nego li ostatak svijeta, ali inteligentnost probranog dijaloga i socijalna osjetljivost samoizvirućih tema trebala bi se dotaknuti i nas, barem u tom smislu da razumijemo njih.

2

U spomenutoj visokoj kvaliteti prikaza i glume definitivno se ističe Nermina Lukač, utjelovljujući dominantan, snalažljiv i posve čovječan ženski lik netipičan za ekrane i apsolutno uvjerljiv. Trenutak u kojem ne možemo reći je li gluma na ekranu ono što Nerminu njom čini ili se doista radi o živom liku svijeta tog filmskog djela doživi se već u prvoj sceni, a predanost oživotvorenju polemičnog, nesavršenog lika-simbola nižeg društvenog sloja, posve opozicionalnog ideal-tipu potrošenog spektakla amerikanizma i europeizma, jedna je od boljih posljednjih godina. Za vrijeme za koje se pojavljuje, ništa lošiji nije ni Dragišić kao glavni sporedni lik, dok je većina njihovih dijaloga i odnosa ili izvrsno skovana scenarijem ili improvizirana, budući se radi o tipičnom balkanskom obiteljskom odnosu, mentalitetu, gestikulacijama i načinu komunikacije.

U svemu sve, jedi-spavaj-umri jasan je opis današnjeg najvećeg europskog sloja stanovništva, a Äta sova dö solidan je prilog tome. Najveća mana filma su blaga oduženost koja sebe događajima ne opravdava, velik broj sporednih likova koji nisu u bitnome propitani i nepostojanje krajnjih iskoraka u silinu napipanih tema, pa kao rezultat dobivamo hrabar, ali ne i krajnje upečatljiv povik za svrgavanje pozornosti na problem švedskog, ali ne samo švedskog društva.

Leave a Reply

Your email address will not be published.