Jedi moli voli

Piše: Koraljka Suton

Jedi moli voli (Eat Pray Love, 2010)

Režija: Ryan Murphy

Glume: Julia Roberts, James Franco, Javier Bardem, Richard Jenkins, Viola Davis

Ocjena: 4.5/10

2006., američka spisateljica Elizabeth Gilbert izdala je memoare Eat, pray, love: One Woman’s Search for Everything Across Italy, India and Indonesia koji su uskoro postali bestseller. Žena je, naime, odlučila ‘odmoriti’ se od svog života i provesti godinu dana putujući kako bi ‘pronašla’ sebe, hranu i Boga. Mislim da je suvišno spomenuti kako je sve troškove pokrio njen izdavač, kojem je unaprijed obećala napisati knjigu o svom velebnom putovanju ka sreći.

Naravno, Hollywood ne bi bio Hollywood da nije namirisao pare (isto kao i gore spomenuti izdavač) i odlučio snimiti film koji će zasigurno postati hit, makar pobrao grozne kritike. Hey, koga briga za svidljivost, bitno da žene diljem svijeta odu ovo pogledati! Tko zna, možda pod dojmom filma odluče početi kupovati još veće količine hrane, što je definitivno plus za prehrambenu industriju. No da, vratimo se na sam film tj. malčice detaljniji sadržaj.

Elizabeth (Julia Roberts) je u braku već osam godina i, iz nekog u filmu potpuno neobjašnjenog razloga, ona je jadna i nesretna. Odluči se razvesti, započne vezu s mladim glumcem (James Franco) i uviđa da je i dalje nesretna (mi i dalje baš i ne znamo zašto). Tada joj padne na pamet da joj treba korjenita promjena te odluči godinu dana putovati tj. boraviti na 3 određene destinacije: prvo će ići u Italiju, gdje želi naučiti uživati u blagodatima hrane (a da pritom ne osjeća grizodušje zbog količine kalorija koje utrpava u sebe) i talijanskog jezika. Zatim će na par mjeseci otići u Indiju u neki hram i probati putem meditacije ‘naći Boga’. Zadnja postaja bit će Bali, na kojem počinje njena potraga za ‘ravnotežom’…i gdje, surprise, surprise, nalazi ljubav (naslov je uopće ne odaje!).

Ono što mi je osobno gore od lošeg filma, definitivno je film koji me ostavlja maltene ravnodušnom. Film nakon kojeg ne osjećam ništa, niti sreću jer sam kao gledatelj nešto ‘dobila’ od dotičnoga (ispunjenje, katarzu, poticaj ili naprosto onaj nenadjebiv osjećaj kada znaš da si upravo svjedočio nečem genijalnom), niti ljutnju (ili pak histerični smijeh) jer je bio toliko katastrofalno loš. Eat pray love je srednja žalost s tendencijom ka lošosti (živjeli neologizmi!), ali velim, nedovoljno loš da u meni izazove neku emocionalnu reakciju. K vragu, radije bih da sam se ljutila i pizdila zbog sveopćeg idiotizma, nego da sam osjećala jedno veliko – ništa. Ok, ne baš ništa; osjećala sam kako vrijeme grozno sporo prolazi. To mi je i dalje nejasno – film nije nešto pretjerano dugačak, ali pobogu, imala sam osjećaj kao da sjedim tamo minimalno 4 sata…No da, iz ovog bi se dalo zaključiti da su ga nepotrebno razvukli?

Ali ajmo redom…dakle, mi gledamo tu ženu koja je u totalnom kurcu…ali ne kužimo zašto je ona, pobogu, u kurcu. Samo odjednom počne plakati u kupaonici i moliti se Bogu da joj ‘da znak’, jer je ona tako nesretna. Ali jedino što mi kao gledatelji saznajemo jest da ona ‘ne želi više biti u braku’. Ne objasni nam se pretjerano ‘što, kao, zašto’ niti baš svjedočimo nekoj ogromnoj emocionalnoj krizi. Sve u svemu – neuvjerljivo. Recimo, u knjizi sve to puno drugačije izgleda. Ta je žena stvarno bila krajnje nesretna s valjda svakim aspektom svog života i posvuda je tražila neko ‘rješenje’, no nigdje ga nije nalazila. Pa se odlučila na to ‘duhovno putovanje’, no na neku foru, u knjizi to funkcionira! Vjerojatno zato što ti memoari nisu napisani kao nekakav self-help book za dokone kućanice, već je žena poprilično inteligentno, autoironično (to se cijeni!) i prije svega iskreno predstavila čitavu stvar, bez ikakvog mudrovanja ili pak propovijedanja. Čitaš to i imaš osjećaj kao da ti govori: ‘Ok gle, ja sam bila nesretna, napravila sam to i to i sad sam sretna, to je moja priča. Ako ti možeš nešto dobiti/izvući iz toga, good for you, ako ne, opet dobro. Ja sam naprosto imala potrebu to sve napisati pa ti vidi..’ To znam cijeniti – kada netko s tobom kao čitateljem podijeli svoje iskustvo, a da ti ga pritom ne nameće ili se pak pravi pametan jer je sada ‘prosvijetljen’ i mudriji od tebe.

Ali film…

Svaka rečenica je ‘mudrost u malom’, svi ti likovi su toliko produhovljeni i znaju reći pravu stvar u pravo vrijeme. Aha, to u životu definitivno tako funkcionira *kolutanje očima* Još je to putovanje kroz Italiju nekako najzanimljivije, jer je najmanje pretenciozno (a i bome te podsjeti koliko si gladan/žedan dok gledaš Juliu Roberts kako tamani pizzu i špagete te pije vino). A sve ovo dalje, njena potraga za ‘Bogom’ i ravnotežom…u principu stekneš dojam da ona uopće nije imala poriv naći ‘Boga’, već imati nešto, bilo što, za što se može uhvatiti, nešto što joj može dati stabilnost (kada je već sva tako nestabilna), a čime će kompenzirati svoj nedostatak elementarne sreće i samovrednovanja – pa makar to bila duhovnost u bilo kojem obliku (ali kao, istočnjaci su egzotičniji, pa ajmo!). Da stvar bude još ‘bolja’, Julia Roberts mi nikako nije sjela. Je ona meni inače divna, karizmatična, energična i s osmijehom koji obara s nogu. Ali u ovom filmu mi je nekako bila bezvezna i plitka. Neuvjerljiva u ‘kriznim’ trenucima i nedovoljno sretna u euforičnim trenucima. Od ostalih je glumaca tu još James Franco, koji s tim svojim poluzatvorenim suznim očima u svakoj sceni izgleda kao tužno štene …ili Bambi kojem su upravo ubili mamu. Ali spomena vrijedan definitivno je Richard Jenkins koji je prelijepo odglumio Richarda iz Texasa kojeg Elizabeth upoznaje u Indiji.

Izrazito pozitivne strane filma, osim Jenkinsa? Pa, definitivno predivna fotografija. Baš mi je bilo super gledati ulice Italije (i hranu), hram u Indiji i Bali. Lijepe zemlje, lijepe boje (šareniloooo).

No da, za kraj valja reći: pogledajte ako imate potrebu za nečim na što potencijalno (naglasak na potencijalno!) uopće nećete reagirati. Ponekad i takve stvari dobro dođu (naglasak na ponekad!).

5 komentara za “Jedi moli voli

  • maxima says:

    ja ljetos pročitala knjigu, nije me “kupila” ni sekunde… ta neka wannabee filozofija i potraga čega, nečega…film imam skinut već neko vrijeme i ne pada mi na pamet gledati ga. ne sporim, neki će piškati na njega od sreće, ali to nije my cup of tea… a na stranu što onu đogu od Julije Roberts ne mogu smisliti, ni u kojem kontekstu… osim možda Pelikana i Pretty Woman…

  • Helga says:

    Knjigu nisam procitala jer sam bila puna predrasuda (ne hvalim se time), ali film sam pogledala jer sam prijateljici pravila drustvo. Osim spomenutih nedostataka meni nikako nije jasno: od kuda love jednoj spisateljici koja duze vrijeme nije nista objavila da putuje godinu dana s tim da u Italiji jede najbolju hranu???

  • Koraljka Suton says:

    Odgovor na tvoje pitanje možeš naći na početku recenzije:

    ‘Mislim da je suvišno spomenuti kako je sve troškove pokrio njen izdavač, kojem je unaprijed obećala napisati knjigu o svom velebnom putovanju ka sreći.’

  • maxima says:

    hm, koje je to neograničeno povjerenje… ili je takvo sponzorstvo tek… zbog… sponzo… ups… :) tko to nekome plati maltene put oko svijeta ako taj netko (frišak u spisateljskim vodama) obeća napisati knjigu? Ima li gdje kupiti takvog izdavača? A joj da, još dok je samo knjiga bila aktualna, Julia je non stop tupila kako svim svojim kolegicama poklanja tu knjigu, jer joj je promijenila život.

    Pokvarena sam k’o mućak :)

  • Jelena Djurdjic says:

    Dokle će nas, msm nas žene, smatrati za apsolutne ludjakinje, željne plitkih priča, lipoga momka i srećnog kraja?

    Uzgred skoro uvek kad su ovakve sprdnje u pitanju ja se samo zapitam kako li izgleda producent kad odgleda konačno verziju – je li ekstatičan? Šta im je svima u glavama te se svesno ovako blamiraju – a pretpostavka je da nije reč o glupavim ljudima?

Leave a Reply

Your email address will not be published.