Jastog

[Y. Lanthimos, 118 min, 2015.]

6.5

REŽIJA

Yorgos Lanthimos

SCENARIJ

Yorgos Lanthimos, Efthymis Filippou

GLUME

Colin Farrell, Lea Seydoux, Rachel Weisz, Ben Whishaw, John C. Riley, Olivia Colman, Angeliki Papoulia

SAŽETAK

'The Lobster' nije ni izbliza toliko dobar film koliko može i mora biti i zaista mi je žao zbog toga.

8,8

PROSJEČNA
OCJENA
ČITATELJA

8,0

PROSJEČNA
OCJENA
FAK-OVACA

VAŠA OCJENA

Piše: Marko Stojiljković

Grčki bizarni val odavno je izišao iz okvira samo domaće kinematografije i postao fenomen na velikim filmskim festivalima. Yorgos Lanthinos među najodgovornijima je za to, a njegov film Dogtooth (2009.) svakako je jedan od prvih naslova koji će nam pasti na pamet kad govorimo o tome filmskom pokretu. Ove godine u Cannesu imali smo prilike vidjeti još jedan međunarodni proboj te škole filma i opet je Lanthinos bio u središtu pažnje. Njegov novi film The Lobster na engleskom je jeziku, snimljen u Irskoj, u širokoj europskoj koprodukciji i s globalno poznatim glumačkim zvijezdama.

Naravno, zbog tih okolnosti The Lobster je jedan od najiščekivanijih i najintrigantnijih naslova na ovogodišnjem festivalskom ciklusu. Iz Cannesa se vratio s dobrim kritikama i trima nagradama, od kojih je najznačajnija ona žirija u glavnom programu, uz još Pasju i Queer Palmu. I zbog toga je hrvatska publika imala iznimnu sreću vidjeti ga relativno svježeg, i u Puli i na Motovunu. Ali, avaj, The Lobster je samo podgrijao očekivanja da bi nakon toga uslijedilo razočaranje, što dosta govori i o filmu i o maniri njegova autora, ali više od svega govori u prilog tvrdnji da je ovogodišnja festivalska “berba” jedna od najslabijih u posljednjih nekoliko godina.

fak 2

The Lobster sjajno počinje. Temeljen je na bizarnoj, distopičnoj premisi po kojoj je život namijenjen isključivo parovima. U tome svijetu samci imaju 45 dana u posebnom hotelu da se “upare”, po gay ili straight ključu (biseksualnost ne dolazi u obzir zbog praktičnih razloga). U suprotnome, bit će pretvoreni u životinju po vlastitom izboru i pušteni u prirodu. Naš junak David (Farrell) odabrao je naslovnog jastoga kao svoju životinju iz praktičnih razloga: jastozi mogu dugo živjeti i plodni su cijelo vrijeme, a on je oduvijek volio more. Istina, sva je prilika da će završiti na nečijem tanjuru, ali bez rizika nema dobitka.

Prvi dio filma smješten je u hotelu koji izgleda kao bizarni svijet koji je osmislio Terry Gilliam, a snimio Wes Anderson sa svojim statičnim kamerama, elaboriranim mizanscenima i savršenim simetrijama. U tom hotelu David broji dane i osjeća pritisak vremena, poštuje ili zaobilazi pravila koje mu je nametnula direktorica (Colman), druži se s drugim gostima (Whishaw, Riley) i pokušava “uloviti” odmetnute samce koji žive u obližnjoj šumi kako bi produžio svoj ljudski život za još koji dan. U večernjim satima sudjeluje u formalnim i neformalnim druženjima, čezne za ženskim društvom ili provodi vrijeme sa svojim psom, nekada bratom Bobom. A vrijeme neumitno teče…

fak 3

Uslijed okolnosti koje ne bih otkrivao (a dovoljno su elaborirane, iznenađujuće, bizarne i nasilne), David je u jednom trenutku primoran napustiti hotel, odmetnuti se i pridružiti grupici samaca koje željeznom rukom vodi jedna mlada žena (Seydoux). Tu njegove nevolje ne završavaju jer je zapravo jedan set pravila zamijenio drugim, jednako rigidnim, ali suprotnoga usmjerenja. U skupini je svako sparivanje, osim za potrebe pojedinih misija, najstrože zabranjeno. David će se opet naći u problemima i biti otpadnik kad u grupu dovede kratkovidnu ženu (Weisz) i zbliži se s njom, ugrožavajući oboje.

The Lobster tu počinje s lutanjem i ponavljanjem, čak razvlačenjem i rastezanjem, što je šteta jer je premisa iznimno pametna i zanimljiva, a “navlakuša” sjajno izvedena. Samo od dijela u hotelu mogao bi se sastaviti odličan kratkometražni ili srednjemetražni film, i to je Lanthinosova manira: njegovi filmovi po pravilu padaju u drugoj polovici. Od toga su patili i Dogtooth i naročito Alps (2011.). Ovdje je to odstupanje jako primjetno i to jako kvari dojam o filmu te zapravo potkopava inteligentno primijećenu premisu da je naš svijet naštiman za parove i nuklearne obitelji, a da su svi ostali nekakvi svojevoljni odmetnici i otpadnici koji su svjesno izabrali teži put. Fokus se u drugom dijelu mijenja na to kako je alternativa često jednako rigidna kao i mainstream, što je apsolutno točno, ali ne baš naročito originalno, kako u svijetu filma, tako i u realnosti. Dodatni je problem s time i sve veća uloga Rachel Weisz, za koju ona nema glumačke snage.

aa

To naravno ne znači da The Lobster nema svoje trenutke čiste, pervezne i crnohumorne zabave, koju dodatno pojačava sjajan stil. To posebno stoji u prvoj polovini filma. Gosti samačkog hotela iznimno su uvrnuti likovi, a glumci izuzetno raspoloženi. Colin Farrell briljira u svojoj ulozi smušenog Davida, a ostali mu sjajno sekundiraju. John C. Riley i Ben Whishaw sjajno koriste svoje komičarske sposobnosti, a Angeliki Papoulia opet je uspjela ostvariti ulogu za pamćenje kao monstruozno hladna i bezosjećajna žena.

Tu onda dolazimo do jednog trenda kod ovogodišnjih mnogoiščekivanih filmova: autori imaju osjećaj za priču, bez problema je pronađu i postave, vode je jedno vrijeme ili ona vodi njih, ali nisu sposobni “zapakirati” je, završiti i zaokružiti. Opada li im sposobnost kontrole svojega umjetničkog djela zbog opadanja pažnje? Razvlače li namjerno priču ne bi li se bolje uklopili u ciljani format trajanja? Ostaju li jednostavno bez ideje negdje u procesu? Moram priznati da me to pomalo frustrira. The Lobster nije ni izbliza toliko dobar film koliko može i mora biti i zaista mi je žao zbog toga.

4 komentara za “Jastog

  • Konstanta says:

    Pogledala konačno, složila bih se s tekstom 😀
    O kraju bi se dalo raspravljati.
    I o sličnostima s Dog Toothom.

  • zec_na_ražnju says:

    živa istina. baš obećavajuće počne film, drugi dio ga dosta pokvari. :/

  • Jelena Djurdjic says:

    prvih sat vremena skoro sve funkcioniše. Zatim kreće sat vremena spore smrti. Još ne mogu da se oporavim od razmera pizdarije

  • Matt says:

    Zasto film mora imati zaokruzenu pricu? Slazem se s vecim dijelom kritike, ali suzdrzite se kod simplificiranih interpretacija radnje filma i komparacija s onim sto je u ‘realnosti’. Dakle, ne kazem da je pogresno ili lose interpretirano, ali takvo trazenje pandana zvuci onda ad hoc izvedeno. Filmski kriticari bi trebali vise citati a tek onda poceti gledati.

Leave a Reply

Your email address will not be published.