Jasmine French (2013.)

Piše: Koraljka Suton

Zadnjih godina, kada god Allen odluči snimiti neki novi film, imam osjećaj da sam osuđena na lutriju: ili će mi uradak biti osvježavajuće odličan ili pak spektakularno zaboravan. Ako ćemo iskreno, radije bih da na drugom kraju ove opreke stoji nešto poput „stvarno loš“ ili „izrazito očajan“, jer bi to podrazumijevalo da ću se tokom odjavne špice, a bome i nakon što se ona odvrti, misaono baviti odgledanim. Njegov najnoviji Blue Jasmine do te mi mjere spada u kategoriju „spektakularno zaboravnoga“ da sam gotovo zaboravila što o njemu imam za reći.

Upoznajući nas s Jasmine French (Cate Blanchett), ženom koja je donedavno bila udana za bogatog Hala (Alec Baldwin) i živjela dokonim životom na visokoj nozi, Allen nam predstavlja dva narativna kraka koja se ciklički izmjenjuju kako bi nam približio mentalno i emocionalno stanje svoje šarolike junakinje. Jedan krak prati Jasminein sadašnji život – nakon bankrota i propalog braka, ona se iz New Yorka doseljava u San Francisco svojoj sestri (Sally Hawkins) i njenim dvama sinovima, pateći pritom od grandomanije koja joj uvelike otežava pronalazak posla. Taj je tok ispresječen prikazom vremenskog perioda kada je Jasmine bila (naizgled) sretno udana i bezobrazno bogata, uživala u svom životnom stilu i svojim privilegijama te obezvređivala sve što njena sestra jest.

3

Takvim načinom pripovijedanja Allen pomno i detaljno gradi svoju junakinju i dodaje joj sloj po sloj, pretvarajući time svoj najnoviji film u pravu malu karakternu studiju. Prikladniju glumicu za uprizorenje te studije nije mogao izabrati. Cate Blanchett bez imalo problema i zastajkivanja nosi cijeli film na svojim leđima, a koliko god joj ostatak glumačke ekipe parirao, ipak su oni tu kako bi vršili funkciju podebljavanja Cateine interpretacije, odnosno dodavanja spomenutih slojeva i referentnih točaka njenom liku. Iz tih sam razloga Blue Jasmine više doživjela kao poligon za Cateinu demonstraciju njene neosporne vještine, kao pozornicu na kojoj ona ima priliku pokazati svoju umjetnost u svoj njenoj dubini, nego kao samodostatno filmsko ostvarenje, čija će samodostatnost izvirati iz snažne priče.

I tu dolazim do glavnog kamena spoticanja – činjenice da je vidljivo kako je Allenu „za inspiraciju“ poslužila drama Tennesseeja Williamsa „Tramvaj zvan čežnja“ (iako on to, u maniri Shije LaBeoufa, ničime naznačio nije), a ipak, svojim se filmom nije uspio približiti snazi i bogatstvu koje to književno djelo nudi, svojem jedinstvenom pečatu usprkos (ili možda upravo zbog njega). Zato bih rekla da je Blue Jasmine idealan pokazatelj toga kako fantastičan glavni lik (kojeg oživljava jednako fantastičan glavni glumac) nije sam po sebi dovoljan da bi film bio pamtljiva cjelina.

2

Kada bismo promatrali sve sastavne elemente u izolaciji, Blue Jasmine na prvu ostavlja dojam kao da ne može podbaciti. Ovako, kada ih se pospoji u kompaktnu smjesu, kao da ipak ostaje neka praznina, onaj neuhvatljivi osjećaj da nešto fali. Neki put koji se treba prijeći kako bi od „okej filma“ nastao „odličan film“, neki sastojak koji bi začinio stvari i bio zaslužan za to da u konačnici ostane bilo kakav okus u ustima. Gorko, ljuto, slatko – sve bi mi bilo draže od neke bljutave indiferentnosti koja je rezultirala time da sam tokom odjavne špice stvarno krenula razmišljati o hrani.

7 komentara za “Jasmine French (2013.)

  • Teško je says:

    Sve točno, ali meni je ovo osvježavajuće u tome da je nepretenciozno. To je ipak Allenov film pa su očekivanja ogromna, a ovo mi dođe ko njegovo namjerno zezanje s publikom – “evo vam nešto skroz obično.” Slatko, ali zaboravljivo, da. Ko stilska vježba.

  • Teško je says:

    I barem 7! (di su nestale ocjene čitatelja??)

  • Damir says:

    Konačno film bez superjunaka, supermoći i mističnih svijetova. Samo radi toga zaslužuje sve pohvale.

  • denis says:

    Moram vam reći – upravo suprotno. Imate dobru namjeru napisati “mudru kritiku”, i to je ok ;).
    Iskreno, propustio sam sličnosti sa Tramvajem zvanim čežnja. Bez obzira na to ono što najviše drži ovaj film je upravo scenarij (nešto što inače smatram često precijenjenim).
    Nevjerojatno je da u ovo doba svjetske recesije nema više raznih filmova i serija upravo na ovu temu: bogataš koji je “pao” i koji se ne snalazi u stvarnom životu. Inače, spektar Blanchetine glume je neki uvriježeni svjetski stav o ovom filmu, a mi moramo reći nešto novo i originalno ;). To je istina, ali i dalje tu ima bogatih likova: dojam je ispunjen malim (ali tako stvarnim) likom genijalnog Louie-a.
    I da, zamjerka je arhaičnim šalama kojima nije mjesto u 2013. godini – kada zubar na silu poljubi Cate. To je Allenov pečat i zbog toga se može oprostiti, ali … previše podsjeća na neka starija filmska vremena.

  • Vanja says:

    U potpunosti se slažem da Kate ne može izvući film a u istom trenu bih si prst odrezala jer je onako fantastična.

    Zasmetala mi je glazba. Stalno sam očekivala spanish moss i New Orleans. Ne znam zašto.

    Odlična recenzija.

  • Vedrana says:

    meni se svidio :3

    ne mogu reći da je izvrstan film, ima svojih mana i slažem se da Cate doslovno vuče cijeli film (iako je meni i Sally bila super), ali ja bih svakako rekla da je vrlo dobar. gore u komentarima napisano je “osvježavajuće nepretenciozno” i to bi nekako bio i moj dojam. fini balans između one uvrnutosti Allenovih starijih filmova i ove nove faze u kojoj je zadnjih par godina. i likovi su, iako na rubu karikiranosti, opet nekako tako životni. ok da, možda je malo “oldtajmerski” u nekim trenucima, ali nekako mi je čitava ta dekadencija “the point”. barem sedmica i od mene :)

    ja sam film prvenstveno gledala upravo kao karakternu studiju i nisam tražila ništa više od toga, možda mi je zato ostavio bolji dojam nego većini. ali s objektivne strane, moram se složiti s napisanim. vidiš, nisam uopće registrirala sličnosti s “Tramvajem” tijekom gledanja, ali sad kad si spomenula, totalno sve sjeda na mjesto!

    super tekst! 😉

  • jelena says:

    meni se ovo mnogo dopalo.
    pogotovo njegov i njen manir da se izbore sa onakvim likom. nekako se osećao pristup oslobođen malograđanštine, koliko god to salonski zvuči. osetila sam čoveka i ženu sposobne da to iznesu sa stilom, svetski. vudi alen je meni posle ovog filma zapravo BOG

Leave a Reply

Your email address will not be published.