Jako glasno i nevjerojatno blizu

Piše: Sven Mikulec

Jako glasno i nevjerojatno blizu (Extremely Loud and Incredibly Close, 2012., 129 min.)

Redatelj: Stephen Daldry

Glume: Thomas Horn, Tom Hanks, Sandra Bullock, Max von Sydow, John Goodman

Ocjena: 8.5/10

 

U nedavnoj recenziji filma Sve je rasvijetljeno najavio sam skoru ekranizaciju i drugog romana obećavajućeg pisca Jonathana Safrana Foera, pod nazivom Jako glasno i nevjerojatno blizu. Nakon višemjesečnog čekanja, pri čemu su mom uzbuđenju pridonijele i dvije nominacije za Oscara, konačno sam se dočepao tog Daldryjevog konja za utrku i, sa sjećanjem na, podijeljenim kritikama unatoč, meni vrlo dragu knjigu, po drugi put izložio se potresnoj priči dječaka sasvim prigodnog imena – Oskar.

Jedanaestog rujna zna se dobro koje godine, devetogodišnji Oskar Schell ostaje bez voljenog oca, koji je odabrao krivi dan da dogovori sastanak u jednom od Tornjeva. Natprosječno inteligentan i racionalan za svoju dob, s velikim interesom za znanost i istraživanja, ali i mogući Aspergerovac („rezultati pretraga nisu bili definitivni“), Oskar je oduvijek bio poseban – osjeća se nelagodno kad treba pričati s ljudima, izbjegava dizala, odbija ući u podzemnu („nikad ne znaš kad će nas dići u zrak ljudi koji nas uopće ne poznaju“)… I njegov je otac bio jedina osoba koja je s njim mogla razgovarati, svako malo organizirajući nekakvo istraživanje i lov na blago, postavljajući zagonetke, sve samo da sina izvuče iz stana, natjera da komunicira s ljudima i u njemu potiče malog znanstvenika. Kad od „najgoreg dana“, kako se Oskar uvijek referira na 9/11, prođe puna godina, mali se odvaži ući u očevu sobu i, u namjeri da uzme stari fotoaparat iz ormara, razbija plavu vazu iz koje ispada kovertica s nekakvim tajanstvenim ključem i jednom riječju na omotnici: Black. Željan nastaviti „igru“ s ocem, prestravljen zbog činjenice da je sve udaljeniji od njega, i nesposoban razgovarati s otuđenom majkom, Oskar odlučuje povaditi iz telefonskog imenika sve Blackove s područja New Yorka, pokucati im na vrata i upitati koja je njihova povezanost s njegovim ocem. Naoružan opremom za preživljavanje koja se sastoji od dalekozora, gas maske i defa (tamburina) „koji ga smiruje“, i prihvaćajući društvo dobrovoljno nijemog, misterioznog starca kojem njegova baka iznajmljuje sobu, Oskar kreće u najveću potragu dotad, prateći posljednji trag koji će mu otac ikada ostaviti.

Iako me nisu pretjerano uzrujale ili mi pokvarile iščekivanje, treba reći da su film do mojih očiju dopratile nezgodne glasine kako se radi o tipičnom tearjerkeru pripremljenom za berbu Oscara, pretencioznom i oportunističkom proizvodu koji iskorištava jednu nacionalnu (i šire) tragediju i još uvijek primjetnu ljudsku sklonost empatiji za svoje sebične, materijalističke potrebe. Sa sličnim rječitim hračcima susreo se i Foer kad je priču objavio 2005., a s obzirom na redateljevu prošlost (triput nominiran za ćelavca: Billy Elliot, The Hours, The Reader), scenaristov dosje (Eric Roth nagrađen za Forresta, a još radio na The Insideru, Munichu i Benjaminu Buttonu i jednom Poštaru) i odabir starih poznanika Kodakove dvorane, Hanksa i Bullockice, jasno je da su takvi komentari naišli na plodnu podlogu i u filmskom slučaju. Međutim, klasično pecanje na kipiće i predvidljiv tearjerker ili ne, emocije koje se prenose kroz ekran doživio sam itekako pravima. Pričamo o jednoj od najvećih tragedija uzrokovanih ljudskom rukom, gledanoj iz perspektive asocijalnog djeteta, i osjećaji mi nisu krišom podvaljeni. Dakle, ne, ni u jednom trenutku nisam osjećao kako upravo nasjedam na neki jeftin trik i slijepo plešem kako mi Daldry i ekipa prepredeno sviraju na prigodno tragičnim žicama violine. Trauma izbija iz svake Oskarove geste i iz svakog pogleda, tuga ispunjava prostor između prvog i zadnjeg kadra, a činjenica da je to stvarno mogla biti bilo koja obitelj, pa čak i naša, cijelu tu stvar čini još tragičnijom. To je ta nasumičnost koja ubija u pojam, oko tri tisuće obitelji nasumce kažnjeno tobože u službi neke „više svrhe“, jer su radili u zgradama, dostavljali pakete, sastančili, nosili pizzu, bili Amerikanci.

Pametno se koncentriravši na samo jedan narativni rukavac iz knjige, ostavljajući bakinu i djedovu podjednako tragičnu priču o drezdenskome bombardiranju debelo u sjeni Oskarove potrage, Daldry vjerno prenosi gotovo sve što je Foeru pošlo za rukom da tako fino kaže u knjizi, zadržavajući onu istu pozitivnu čudnost, osebujnost, duhovitost, ali i sveprisutan šok, tugu i traumu. U nastojanju da ništa ne spoilam, a opet istaknem ono što se istaknuti mora, spomenut ću i da je ono što malog Oskara tijekom čitave potrage (filma) zapravo najviše muči – nešto što je prešutio svima, a „pogotovo majci“ – nešto toliko tužno i bolno da gotovo od samog prisjećanja postanem balav. Svaka čast Foeru na knjizi koja će u mom pamćenju ostati odlična, ali ruku treba stisnuti i ovoj ekipi, od Hanksa i odlične Bullockice, preko zahtjevnog i, samo na trenutke, možda pomalo neuvjerljivog debija malog Horna (koji, ako je vjerovati internetu, tečno govori hrvatski zbog maminih korijena?!), do starog majstora van Sydowa, koji je nominaciju zaslužio svakim od svojih opterećenih pogleda.

Svjestan sam da postoji mogućnost da zbog drage mi knjige nisam baš objektivan (ali, opet, kad jesam?), a nisam bome ni zaboravio na povremeno pomalo sramotno činjenicu da dirnuti mene u emotivnom smislu nije pretjerano zahtjevan zadatak (pitanje je tko je više plakao za Mufasom, Simba ili ja), ali Jako glasno i nevjerojatno blizu kod mene dobiva bodove o kojima drugi filmovi iz ovogodišnje oskarovske trke mogu samo sanjati. Ne, ne želim reći da je ovo najkvalitetniji film godine, takve procjene prepuštam masi kompetentnijih promatrača, ali priča o neobičnom djetetu koje na dosljedno neobičan način pokušava uliti malo smisla u nešto korijenski besmisleno meni je uvjerljivo najdraži film u posljednje vrijeme.

7 komentara za “Jako glasno i nevjerojatno blizu

  • purger says:

    To je film koji me u zadnje vrijeme najviše dirnuo. I baš mi je dobar, kaj god drugi rekli :)
    Mali Horn priča hrvatski (zapravo je Hrvat), bio mu deda na tvu neki dan i reko kak je moro u ameriku na snimanje, a pričo je i Hanks kak je pametan da uz tečne hrvatski i engleski uči i mandarinski jer kao to najviše ljudi na svijetu priča.

  • vanja says:

    kako lijepo izvezeno oko “tog i tog” čina, bez neke patetike, pa zaboga taj klinac cijeli film drži na leđima, extremely well, (Sydow je isto legenda…), nemam pojma o podlošku, ali je film krasan. malac me glumom dobrim dijelom podsjetio na jameia u “carstvu sunca” … neposredno, radoznalo, pametno i odgovorima nezadovoljno dijete-čovjek … divna priča.

    recka duboko iz srca :*

  • Matea Rebrović says:

    Predobra recenzija! Jedva čekam da ovo pogledam. Volim rad ovog redatelja, o glumcima da i ne pričam..danas mi je nekako dan za cmoljenje 😀

  • Koraljka Suton says:

    Knjiga mi je draga, filmu se radujem, a recenzija je predivna, kvalitetna, iskrena i dirljiva.

    As always, svaka ti čast Sven :)

  • Anonymous says:

    Pogledan. Predivan.

  • Matea Rebrović says:

    ^ja

  • Jelena Djurdjic says:

    samo šta sad prvo raditi, gledati film pa ga upotpuniti knjigom, ili čitati knjigu pa tako zaljubljen baciti se na film?
    Verovatno će mi pomoći činjenica da ovo kod nas još nije prevedeno, jer je tek prošle godine izašla Sve je osvetljeno

Leave a Reply

Your email address will not be published.