Jadnici (Les Misérables)

Piše: Valentino Bahun-Golub

Jadnici (Les Misérables, 2012., 158 min.)

Režija: Tom Hooper

Scenarij: William Nicholson

Glume: Hugh Jackman, Russell Crowe, Anne Hathaway, Eddie Redmayne, Amanda Seyfried, Samantha Barks, Aaron Tveit, Sacha Baron Cohen, Helena Bonham Carter

Ocjena: 9/10

 

Agonija i ekstaza. „Fighting and crying –  the musical“, rekao bi „iskreni“ poster, ali još toliko puno, puno više. Teško je riječima objasniti ljubav za nečim što te vodilo tako dugo, nešto što ti ispuni dušu nadom i srećom i tugom u isto vrijeme… Ovaj film pratim otkad je Cameron Mackintosh na DVD dodacima za 25. godišnjicu rekao kako priprema film – otada gutam svaki featurette koji je objavljen, svaku vijest ili intervju, nijedan film nisam ovoliko očekivao već odavno. I nije bilo uzalud.

O čemu se tu zapravo radi? Les Miserables je pop-opera (predstava u kojoj se cijelo vrijeme pjeva, u mjuziklu ima i govornih dijelova) smještena u 19. stoljeće u kojem Jeana Valjeana (Hugh Jackman), bivšeg zatvorenika, godinama progoni nemilosrdni policajac Javert (Russell Crowe) nakon što prekrši uvjetnu. Kad Valjean pristane brinuti za malu Cosette, kći tvorničke radnice Fantine (Anne Hathaway), životi im se zauvijek mijenjaju. Bježeći od zakona, put ih odvodi u Pariz, gdje im se životi isprepletu s revolucijom.

Par stvari koje morate znati o filmu. Govorimo o adaptaciji mjuzikla koji su napisali Alain Boublil i Claude-Michel Schönberg, oni su adaptirali roman Victora Hugoa iz 1862. godine. Dakle, film nije adaptacija romana, tako da ako netko ima prigovore o tome kako „ovo nije bilo u knjizi“, nisu krivi filmaši, već Boubil i Schonberg. Jadnici ne govore o Francuskoj revoluciji, već o studentskoj revoluciji 1832., istinitom događaju u kojem se i sam Victor Hugo igrom slučaja našao.

Les Mis sniman je novim načinom „pjevanja na setu“, što donosi i prednosti i nedostatke. Dobre strane su te što su glumci slobodniji, ne moraju paziti da otvore usta u točno određenom trenutku, scena je njihova i mogu je prilagoditi sebi, što su također i loše strane – za one (nas) koji su naviknuti na predstavu bit će zbunjujuće što ne prate ritam, već se nekad pretvore u recitaciju, a nekad odu u potpuno drugom smjeru. To također vodi do drugog problema, a to je skraćivanje i izmjenjivanje. Kako sama predstava traje tri sata, što bi uz dodatne scene nužne za film dovelo do skoro četiri, neke su pjesme morale biti skraćene. Totalno razumljivo, iako je zbilja šteta što smo ostali uskraćeni za potpuno uživanje u Drink With Me, Turning i mnogim drugima. Ono što mi, pak, zbilja nije bilo jasno neke su skroz nepotrebne izmjene, poput cijele zavrzlame oko Eponine i pisma za Cosette.

Ajmo malo o glumcima. Anne Hathaway,  možete govoriti što god hoćete o njoj, no u svojih 20 minuta na ekranu, žena je pomela cijeli film, a cijela je dvorana plakala skupa s njom ((ne) sramim se reći, i ja također). Ne želim cjepidlačiti, no koliko god filmova sam pogledao u kojima je likove „boljelo“ (a pogledao sam ih), jedino sam njenu bol zbilja osjećao, cijela scena otkad je otpuste do „I Dreamed a Dream” toliko je jaka, toliko je emotivno nabijena, sve patnje kroz koje prolazi samo da spasi svoju kćer, svoja načela koja ruši, i oni najtvrđi će se zasuziti. Hugh Jackman je Hugh Jackman – čovjek koji je toliko više od Wolverinea, no ne uspije se često dokazati. Pjevanje mu je na razini, iako mu neki viši tonovi baš ne idu, no nekad je tako fascinantan, primjerice kad pjeva „What Have I Done?“… Tako nešto se ne može odglumiti, zbilja moraš malo više biti u liku da bi to tako izveo, svaka čast. Russell Crowe je poseban čovjek, fizički je zbilja zastrašujuć, no ja sam odrastao na Javertu Philipa Quasta i Russellovo pjevanje nije me oduševilo. Ljude kojima je film bio prvi doticaj s ovim mjuziklom, međutim, Crowe je oduševio, iako je, po meni, pjesmu Stars totalno silovao. Eddie Redmayne pravo je otkrivenje, iako sam ga ranije gledao u manje zapaženim ulogama, dečko se ovdje skroz dokazao i u glumi i u pjevanju. Ako ništa drugo, ne može biti gori od Nicka Jonasa.

Prokletstvo Les Misa je u tome da u svakoj postavi Eponine totalno zasjeni Cosette, pa tako i u ovom filmu. Samantha Barks već se udomaćila u ulozi Eponine i savršeno joj pristaje, dok o Amandi Seyfried, kojoj mjuzikl nije stran, nemam neko mišljenje, jednostavno je nisam osjetio, ostali glumci su je nekako „pojeli“. Borat… pardon, Sacha Baron Cohen  je kao stvoren za pokvarenog Thénardiera, iako za tu ulogu pjevanje i nije od neke „važnosti“, više je naglasak na komičnosti. Baron Cohen je i više nego solidan, iako ja, koji sam „odrastao“ na pomalo grotesknom no isto tako komičnom Thénardieru Matta Lucasa i zlobnoj i zastrašujućoj verziji Aluna Armstronga, pomalo zamjeram Cohenu što je bio malo „prečist“. Isto vrijedi i za Helenu Bonham Carter, predodređenu za uloge s ludim frizurama. Mali glumci su odlični, ne mogu se odlučiti je li mi bolji filmski Gavroche ili onaj iz koncerta za 25. godišnjicu, a mala Cosette je rođena za film. U ulozi biskupa iz Dignea, dodat ću, pojavljuje se originalni Jean Valjean, Colm Wilkinson.

Što drugo reći o filmu nego da je – prelijep. Scenografija, šminka, kostimi, uz poneke jeftine kompjuterske efekte koji ne kvare potpuni doživljaj jada i bijede 19. stoljeća… Les Miserables mora se doživjeti. Čak i ako ne volite mjuzikle i mislite da nećete izdržati gotovo tri sata, ova predivna priča o ljubavi, hrabrosti, patnji i iskupljenu definitivno će vam se isplatiti.

Koliko god kazališne predstave bile bolje od filmskih verzija, film će uvijek imati tu moć da da bolje uhvati emocije i stvori bolju atmosferu. Les Mis uspješno obavlja svoju zadaću: izaziva emocije, suze, patnju i jad, koje sa svjetlima dvorane i vraćanjem u stvarni svijet nestaju… do sljedećeg puta.

14 komentara za “Jadnici (Les Misérables)

  • swvi says:

    Svaka čast ljudima koji mogu gledati ovaj film. Dokaz koliko Hollywood nema ideja, pa radi remejk svojih filmova i još ih onda pretvara u mjuzikl. Strašno nešto.

  • EdWood says:

    Jedan od filmova sa liste “nikada ne pogledati”.

  • Koraljka Suton says:

    Swvi – nije baš tako. Nije Hollywod “napravio remejk svog filma i pretvorio ga u mjuzikl”, već ekranizirao već postojeći kazališni mjuzikl, jel’.

    That being said, meni se stvarno svidio. Doduše, apsolutno mogu razumijeti zašto bi si netko izjeo sve raspoložive nokte i napustio kino dvoranu nakon 20 minuta ili manje. Tu čak nije ni pitanje toga voli li netko mjuzikl kao formu ili ne, već jel’ si netko “na ti” s konkretno ovakvim tipom mjuzikla (sung-through). Kako volim oboje, znala sam što očekivati. Naprosto to doživljavam kao jedan zaseban (filmski/kazališni/scenski) svemir sa svojim zakonitostima, a jedna od njih definitivno je izraženi patos (i well, odsustvo govorenog teksta) i nedostatak ikakve emotivne suptilnosti ili zadrške. Na stranu patetika ljubavne priče (jedini aspekt koji mi nije sjeo), “epičnost” emocija i njihovo potpuno iskreno i surovo izražavanje kroz pjesmu potpuno me oborilo, dirnulo, često i rasplakalo. To je ono – kada se likovi emocionalno raspadaju, onda se raspadaju do kraja; skidam kapu svakome od glumaca (i divim se tehnici normalnog disanja tijekom pjevanja uslijed naleta jakih emocija).

  • Koraljka Suton says:

    Da, da, ali to je film nastao prema knjizi. A prema knjizi je također nastao kazališni sung-through mjuzikl, još u osamdesetima.

    Ovaj Le Mis je ekranizacija tog kazališnog mjuzikla, a ne remejk filma (i samim time čak nije ni adaptacija romana, za razliku od filma koji si ti linkao). Neka me ispravi netko upućeniji od mene, ali toliko znam (uostalom, Valentino je sve lijepo objasnio u recki).

  • Marin says:

    Nije prerada.

    Rekavši to, mogu dodati i kako bih radije zabadao iglice ispod noktiju negoli pogledao mjuzikl.

  • swvi says:

    ovaj novi je “version of” ovoga mojeg kojeg sam linkao…. tako barem kaže imdb…samo kažem da po meni nema smisla raditi takve stvari, film očito postoji, zašto ga pretvarati u mjuzikl? da se dobije još jedan uspjeh čikaga i zaljubljenog šekspira na kojeg svi znamo koliko ameri pati? dobra ideja mislim s te strane, uzeti trenutno popularnog nagrađenog redatelja, baciti unutra trenutno vrlo popularne glumce i dodati malo mjuzikla u to…. sorry, ali ne…. sve pet ako je tebi film super, samo kažem, po meni to nema smisla i to je sve

  • Koraljka Suton says:

    Kao što rekoh, nije riječ o pretvaranju filma u mjuzikl…već o pretvaranju kazališnog mjuzikla/kazališne predstave u film.

    http://en.wikipedia.org/wiki/Les_Mis%C3%A9rables_%282012_film%29

    “The film is based on the musical of the same name by Alain Boublil and Claude-Michel Schönberg which is in turn based on Les Misérables, the 1862 French novel by Victor Hugo.”

    Sorry na cjepidlačenju. Uopće mi nije bio sporan tvoj komentar tj. činjenica da ti se film nije svidio (kao što rekoh, mogu razumijeti zašto), čisto imam potrebu razjasniti stvari kada se brkaju kategorije (“film očito postoji, zašto ga pretvarati u mjuzikl”).

  • Valentino Bahun-Golub says:

    Hvala Koraljka 😀
    Ja sam pokušao objasnit smisleno, al očito nije uspjelo.
    Ima puno ekranizacija knjige, još iz doba njemog filma, tako da je zapravo onaj iz 98. prerada 😀

  • swvi says:

    vi samo niste skontali moju poantu, a to je da ranije verzije, više manje, nisu bili mjuzikli…. s razlogom

  • Vedrana Vlainić says:

    Napokon sam i ja mjerodavna da dam svoje mišljenje :)
    Uglavnom, po meni, jedini komentar na ovaj film ne bi se trebao ticati glume ili režije, koje su bez prijekora, nego toga hoće li pjesme, emocija i ideja iza stihova te likovi kao takvi ostaviti dojam na gledatelja ili ne, odnosno stav gledatelja prema mjuziklima općenito. E sad, ja volim mjuzikle, ali moram reći da možda ovakvo nešto ipak više pripada na pozornicu. Mislim, svaka čast na scenografiji i pjevanju u živo i svom tom trudu, ali meni su malo smetali nagli prijelazi između scena i pretjerana zbrzanost radnje tijekom kojih sam točno mogla zamisliti kako ta i ta varijacija u instrumentalu u biti služi za smjenu glumaca na pozornici. Budući sam pročitala knjigu, mogla sam se uživjeti u radnju i saživjeti s likovima, ali da nisam imala tu “prednost” (dvosjekli mač, doduše, jer su mi previše upadale u oči stvari koje su različite od knjige, iako ih nema mnogo i nisu baš ključne za osnovne događaje i u svakom slučaju je bolja adaptacija od većine puno manjih knjiga), vjerujem da bi mi te stvari puno više smetale.

    Što se tiče castinga, Crowe je po meni idealan Javert, najbolje pogođen lik definitivno, uloga mu fantastično leži!! Jedino što ima očajnu dikciju dok pjeva, pretpostavljam da zbog toga malo kasapi pjesme, jer inače ima fakat dobar glas, jako ugodnu boju.
    Jackman ima svu moju naklonost i ljubav još od Swordfish-a, i prema njegovim profesionalnim sposobnostima, ali i prema njemu kao osobi. Valjean je složen lik i Jackman je prilično dobro uspio uhvatiti njegovu srž. Kapa dolje.
    Ne znam zašto uvijek pristupam Anne Hathaway s nekom dozom sumnje (a fakat ju volim inače, samo ove malo “teže” uloge mi nekako ne pašu uz nju), ali valjda to treba tako da me ona svaki put razuvjeri i oduševi. <3
    Jedan pozitivan detalj u odnosu na knjigu, film/mjuzikl fakat iskupljuje Mariusa po meni. Ne znam je li do Redmayneove izvedbe ili općenito mjuzikl-verzije Mariusa, jer u knjizi nije baš tako kul i karakteran i prilično mi se zgadio pred kraj. Ali slažem se, da, Redmayne je definitivno najpozitivnije iznenađenje. Stvarno je dobar glumac, šteta što ga uvijek zapadnu ovakvi neki bezveznjikavi likovi. Ali čovjek tako predivno glumi zaljubljenost da mi je u neku ruku jasno zašto ga guraju u te romantične junake.
    Što se tiče djevojaka, mislim da svi uvijek navijaju za Eponine – cura jednostavno ima karaktera i odlično je konstruiran lik, za razliku od Cosette koja je i u knjizi više-manje lutka iz izloga: lijepa i prazna. Jednostavno nerazrađena, iako je imala golem potencijal, i služi doslovno samo kao objekt za Valjeanovu očinsku brigu i Mariusovu ljubav. Mala Cosette, s druge strane je, slažem se, rođena za stejđ <3
    A Barks je pojela Seyfriedovu i izražajem i vokalno, onom visokom C ko iz rukava usprkos.A Seyfried mi ni inače nije simpatična. Ništa protiv njene glume (kao što rekoh, Cosette nije bogznakakav lik i ona je napravila najbolje što je mogla s takvim predloškom), ali njena pojava mi ne sjeda. Čisto moje subjektivno mišljenje.
    Ako moram izdvojit nešto što mi nikako nije sjelo, to je prikaz Thenardierovih. Znam da je to sve show, ali previše su karikirani za moj ukus – groteskni umjesto podmuklo jezivi.
    Iako mi je jasno zašto studenti nisu mogli dobiti više screen timea, svejedno bih voljela da jesu. No, Enjorlas mi je zato barem draži. A barikada scene su me satrle, po meni najbolji dio filma, fenomenalna energija, nevjerojatna emocija, eto od "One Day More" pa do kraja sam ja bila u deliriju.

    Super mi je u recenziji došao onaj dio o samom mjuziklu, budući nisam gledala niti jedan (tj, nedavno sam išla guglati kako je od knjige uopće došlo do mjuzikla, koje su promjene itd) i također, dobro je znati da je mjuzikl bio osnovni predložak za film, a ne knjiga (ja sam si nekako zabrijala da je kombinacija i jednog i drugog, valjda jer je Jackman u nekom intervjuu spominjao knjigu).

    Blaaa, pretjerah! Ispričavam se na eseju – pročitah knjigu svega nekoliko sati prije gledanja filma, dojam do neba, moram se negdje istresti 😀

  • Snobina says:

    H. Jackman se previše trudi. Film bi bio bolji da nije “mjuzik” po meni, ali svaka čast na hrabrosti. Anne je odlična. Po meni film je neki prosjek za hrt nedjelju u 13h 😀

  • Arwen says:

    Film o kojem razmisljate danima nakon sto ga pogledate. A danas vecina nije takva. Uz to, toliko jada i patnje, a na kraju katarza! To je znanje!
    Jackman, Hathaway i Barks su mi odlicni.
    Crowe ne pjeva toliko lose kao sto pisu. Mozda je prevelik kontrast izmedju njegovog izrazito ugodnog (i dojmljivog) govornog glasa i onog pjevackog … ali ne mozete sve imati.

  • Vanja says:

    Ja sam oborena s nogu i … to je to.

Leave a Reply

Your email address will not be published.