Jack ubojica divova (Jack the Giant Slayer, 2013.)

Piše: Marin Mihalj

Jack ubojica divova (Jack the Giant Slayer, 2013., 114 min.)

Redatelj: Bryan Singer

Scenarij: Darren Lemke, Christopher McQuarrie, Dan Studney

Glume: Nicholas Hoult, Ewan McGregor, Eleanor Tomlinson, Stanley Tucci

Ocjena: 4.5/10

 

Roger Ebert ga nije volio. Zapravo, Roger Ebert ih nije volio. Bryana Singera i Christophera McQuarrieja. Za razliku od većine življa, Ebert nije bio oduševljen s Singerovim uratkom The Usual Suspects. Čitajući Ebertov osvrt shvatio sam da je čuveni filmski kritičar donekle u pravu, ali spomenuti film ipak cijenim. Dobar je. Ostatak Singerova opusa dobrano kaska, ipak, pa je tako njegov scenarist McQuarrie režirao bolje uratke [The Way of the Gun, primjerice]. X-Men duologija je bila nezanimljiva, dočim je njegov pokušaj emuliranja Donnerova Supermana, Superman Returns, najjačeg čovjeka na svijetu pretvorio u emotivca sklonog uhođenju Lois Lane. No, producirao je televizijsku seriju House M.D. Štoviše, režirao je i par epizoda. Za prve dvije sezone – kapa dolje, za sve što je uslijedilo… kao i njegova filmska karijera, palac u stranu; palac dolje.

Bajka o Jacku, ubojici divova, većini je dobro poznata. Darren Lemke je napisao prvi scenarij 2005. godine, ali je, dolaskom Singera na kormilo, prepravljen od strane Singerova stalnog suradnika McQuarrieja i Dana Studneyja. Ukratko, pratimo život mladoga Jacka, običnog dečka koji igrom slučaja dopusti da se magična zrna smoče, izrastu do planete divova te potonjima još jednom otvore put prema ‘našem’ svijetu i napadu na isti. Da bi spasio život prelijepe princeze, koja je zajedno sa njegovom kućom završila na ‘nebu’, Jack se pridruži nekolicini najboljih kraljevih ljudi ne bi li je pronašli i spasili.

Znajući da film neće biti dobar, ipak sam pohodio kino. Kako sam znao da film neće biti dobar? Krenimo redom. Film se prvotno trebao zvati Jack the Giant Killer. Mijenjanje imena filma nikada nije dobro. Drugo, odgoda. Film je svjetlo dana trebao ugledati još u prošloj godini, ali je, zbog dodatnog posla oko izrade specijalnih efekata, premijera pomaknuta za kraj mjeseca veljače. Ostavimo li po strani sve nedaće ovoga filma, postojao je put kojim je Singer mogao krenuti i napraviti bolji film. Za takvo je što trebao imitirati Sama Raimija, jer je legendarni filmaš režirao još jedan film od kojeg se očekivalo puno, Oz the Great and Powerful. Razlika između dva redatelja je sljedeća: Raimi je napravio film za djecu, Singer je napravio film ni za koga. Izuzev par korektno osmišljenih kadrova, Jack the Giant Slayer ne može se podičiti bilo kakvim autorskim pečatom.

Imajući u vidu da je Matthew Vaughn stvorio X-Men: First Class prema Singerovim konstruktima i pritom uradio bolji prikaz X-Men svijeta, Singer je odlučio uzvratiti uslugu; JtGSl posvaja dosta toga što je funkcioniralo u Vaughnovoj ekranizaciji Gaimana, briljantnom slatkišu Stardust, ali je konačan produkt ipak loš. Dok Vaughn iskazuje autorsku hrabrost, pa je u stanju i u jednom srednjostrujaškom filmu ‘podvaliti’ kadar da ti stane pamet [dijalog Erika/Magneta i nacista prikazan odrazima u zlatnoj poluzi, recimo], Singer svoj recentni film režira na autopilotu, lijeno i neinventivno. Pokazao bih u smjeru producenata. Okrivio bih ih za rezanje filma, jer su neke nasilne scene izrezane k’o u filmovima koji se prikazuju na njemačkoj televiziji. Ali, s obzirom na to da je Singer i u producentskom timu, sve je jasno – kalkulantski film čije je ime mijenjano, koji je, čini se, beskrajno rezan, nemaštovit, vrlo rijetko duhovit, a najveća mu je boljka, kako ranije spomenuh, što ne zna komu je namijenjen: djeci ili odraslima. Po odazivu kino publike, nikomu. Zasluženo.

Leave a Reply

Your email address will not be published.