Jack Reacher (2012.)

Piše: Danijel Špelić

Jack Reacher (2012., 130 min.)

Režija: Christopher McQuarrie

Scenarij: Christopher McQuarrie

Glume: Tom Cruise, Rosamund Pike, Richard Jenkins, David Oyelowo, Werner Herzog

Ocjena: 7/10

 

Mitologija je izumrla. Ne doslovce, naravno, već figurativno. Klasične poštenjačine koje su nosile šešir široka oboda i pazili da se učiteljicama na Divljem zapadu ne pokvari frizura napravljena kod Julija na Rodeo Driveu odavno više ne jašu holivudskim prerijama, imali su svoj zalazak sunca, hasta la vista, baby. Čuvari zakona shvatili su da im nošenje limene značke može doći glave prije nego viknu potegni, a čisto istjerivanje pravde zamijenila je birokracija koja vam garantira da ćete sigurno prije umrijeti nego doživjeti pravicu u svoje ime. Jedino još stari dinosauri kao John McClane nekako guraju po svom, ali i tu se već vidi očiti zamor materijala jer McClane je ipak policajac, svojeglav doduše, ali ipak na strani onih potlačenih, što ga izbacuje iz koncepta ”tajanstvenog junaka” koji dolazi tiho i ulazi u legendu (odrastanje na romanima Doca Hollidaya ima nekih svojih prednosti). Tajanstveni junaci još su u goroj poziciji nego pravični čuvari reda jer bi ih danas zatukli pred televizijskim kamerama, uz opasku neke tamo soccer-mame koja bi rekla da ju je čudno gledao. Naravno, kad bi rekao da ne koristi mobitel, GPS, Iphone, Blue Tooth… poslali bi ga u Vrapče na jedan mali tretman i reality check moždanih vijuga. I već kad ste pomislili da je sve crno, pojavljuje se tip imenom Jack Reacher. Možda ste čuli za njega. Dolazi tiho, pravi glasan lom i tek onda odlazi u legendu. Pa, ako niste preveliki obožavatelj pisane riječi, straha nema, vrli stari Hollywood odlučio je pružiti svoje pohlepne šape na inventar romana o dotičnom, unijeti malo dobre stare klasike i snimiti film koji, oh, slatkog li iznenađenja, još i odlično funkcionira.

Jack Reacher, film, kao i nova, potencionalno moguća franšiza radišnog Toma Cruisea, nastala je po pisanoj riječi engleskog pisca (s radnom adresom u Americi) Leeja Childa. Da vas sad ne davim svim onim paralelama pisani vs. filmski svijet, saga o Reacheru ima oko 15 romana. I jako su dobri, ako volite taj štimung, pa Cruise ima što snimati jer ako Jack nekoga ne mlati, onda ga ubija, ako ga ne ubija, onda puca na njega (konačni rezultat je isti); ako ne puca, onda diže sranja u zrak. Jack je čovjek izašao iz prašnjavih korica zaboravljene prošlosti i dolutao u sadašnjost, što je nekako i bit ove male priče. On predstavlja uskrsnuće klasičnog tajanstvenog neznanca koji pomaže dobroj raji u nevolji. Ne radi to zato što je zlatne duše, ne radi to radi love, radi to radi pravde, i to one koju interpretira na svoj osebujan način. Sudovi za njega ne postoje, dokazi su nešto što samo smeta na putu da prebije negativca, a malo ga je teško pronaći jer ne koristi mobitel, nema stalnu adresu, živi u pokretu i putuje od grada do grada.

Najveći prigovor u cijeloj se priči vrtio od početka: Tom Cruise nije dobar izbor za ulogu dvometarskog razbijača. Mislim da je to sam pisac dobro sažeo na svojoj stranici, rekavši da je Jack samo konstrukcija nezaustavljive snage koja se može interpretirati od umjetnika do umjetnika. I bio je čovjek u pravu. Sada, možete vi na Tomicu gledati kao na još jednog religijskog frika, na zaljubljenog frika, na ovakvog ili onakvog frika (ali je ipak faca jer je pio kavu na Jadranu bez ergele tjelohranitelja); ali kad je filmski svijet u pitanju, kao što reče jedan moj poznanik davno, čovjek je profesionalac i kao takav iznio je film bez veće muke. Reacher u njegovoj interpretaciji ima sve, od opasnog stava, preko živo me zaboli za sve stava, do hladnokrvnog stava. Ono što ga pokreće jest drugi psiho koji snajperom poubija grupu ljudi. Čini se zato što je to u Americi uobičajena pojava. Kako ništa nije tako kako se čini na prvi pogled, pa tako ni ovdje, ali nećemo previše grebati po sadržaju osim što ću reći da je spoj dobre urote, zgodnog policijskog posla i fine fizičke akcije. Nijanse popunite sami kad pogledate film.

Scenarij je OK, što znači puno jer ima priču, ima dovoljno toga da se zaposle male sive stanice, a ima i sasvim dovoljno kaskaderskih akrobacija da svi, počevši od nostalgičara pa do nekih novih klinaca budu zadovoljni. Glumački je pak malo li-la, ako ćemo iskreno. Cruise je svoje odradio fino i pošteno, pojavio se i legenda Robert Duvall, što im je vjerojatno došlo kao mali reunion nakon Days of Thunder, zalutala je tu i jedna druga legenda, Werner Herzog, ali da je nešto napravio (osim bio jako kul s onim svojim glasom), i nije. O, da, tu je i McClane Junior, Jai Courtney, pa svi vi koji ste gotovo zamrzili neuništivi serijal Die Hard zbog njega, eto vam satisfakcije jer ga Cruise namlati na mrtvo ime. Film ima i jednu zdravu dozu opuštenog humora, uvijek tako rado viđenog u ovakvoj vrsti filma, no tu i tamo zašteka u prijelazima jer u jednoj sceni bude malo komedije, a u drugoj opasnog premlaćivanja. Ali, to su već nijanse. Ako su oni tamo preko bare napokon odlučili kako je 150 milijuna jako dobra zarada, onda bi Jacka mogli gledati u još pokojoj avanturi, ali za uvod, ovo je više nego kvalitetan početak i iznenađujuće ugodno izveden film koji vas ne bi trebao ostaviti razočaranima.

3 komentara za “Jack Reacher (2012.)

  • kulio says:

    filmčina
    u stilu oldschool akcijskih filmova

  • Gjuro says:

    Napokon triler s glavom i repom, solidne priče. Glavni lik je macho karikatura, ali nećemo cjepidlačiti. Baš ugodna razbibriga.

  • AE says:

    definitivno jedan od boljih filmova ove tematike zadnjih par godina i Tomica me je ugodno iznenadio, opasan mališan 😉
    preporuka u svakom slučaju….

Leave a Reply

Your email address will not be published.