J. Edgar

Piše: Marin Mihalj

J. Edgar (2011., 137 min.)

Redatelj: Clint Eastwood

Scenarij: Dustin Lance Black

Glume: Leonardo DiCaprio, Armie Hammer, Naomi Watts, Judi Dench

Ocjena: 7.5/10

 

Početi recenziju hvalospjevima i u osamdesetim godinama svog života radišnom Clintu Eastwoodu, nezaboravnom blijedom jahaču i prljavom Harryju, nepotrebno je. Clint je dar s neba ili dar Svemira. Što god. Od stidljivih početaka, preko etabliranja sebe kao vrhunskog protagonista politički nekorektnih akcijskih filmova sedamdesetih pa sve do ove kasnije faze kad postaje jedan od najvažnijih američkih autora u posljednjih dvadesetak godina, Clint je čovjek uz čije smo filmove svi odras(ta)li. Njemu je suprostavljen Dustin Lance Black, autor solidnog scenarija korektnog Van Santovog uratka Milk o gay aktivistu Harveyju Milku. Tema je J. Edgar Hoover, kontroverzna ličnost iz bliže američke povijesti koja je, na ovaj ili na onaj način, kreirala Sjedinjene Američke Države onakvima kakve su danas. Otud i Eastwoodovo zanimanje. E da, Hoover je bio prikriveni homoseksualac cijeli svoj život. Otud i Black, ponosni ter razotkriveni homoseksualac, u ulozi scenarista.

Priča počinje krajem drugog i početkom trećeg desetljeća 20. stoljeća kad mladi i nadobudni J. Edgar počinje stvarati nešto što će kasnije postati FBI. Pedantan i blago asocijalan, Hoover se od početka okružuje osobama koje će mu u najtežim trenutcima njegove karijere biti oslonac: Helen Gandy (Naomi Watts), žena koju je u početku neuspješno pokušao zavesti, postat će njegova dugogodišnja pomoćnica, a visoki i naočiti Clyde Tolson (Armie Hammer) njegov kolega u federalnom birou za istraživanje i, tu film daje jasnu ali ne znam koliko i točnu sliku njegove prikrivene homoseksualnosti, ljubavni partner. Suptilni znaci paranoje natjerat će Hoovera da stvori sve ono što danas gledamo u retardiranim epizodama CSI serijala, i to će biti jedan dio priče, dok ćemo s druge strane pratiti njegovu otužnu borbu da sâm sebi prizna što ga muči.

Problem kad stvarate ovakav kvazi-biografski film jedne višeslojne ličnosti taj je što ćete dosta toga iz njegovog života morati izostaviti. Eastwood i Black odlučili su se zaustaviti na onim bazičnim stvarima i ne istraživati Hooverov život u potpunosti jer za takvo što trebalo bi im više od par sati našeg vremena, a tržište traži jezgrovit film od dva sata. Dovoljno intrigantan da nekomu tko nema otvorene oči iste i otvori, ali da pokaže Hooverovu posve skrivenu nježnu stranu. Kad, pak, želite pokazati nježnu stranu emocionalno hendikepirane osobe, možete se naći u problemu. U takvu zamku upadaju i naizgled nespojiv par Eastwood-Black, ali Clint je dovoljno vješt redatelj da bi i takve povremene začkoljice uspio prekriti povremenim skokovima u prošlost koji nam daju uvid kako je i zašto Hoover postao J. Edgar. Na primjeru jedne takve osobe čije demistificiranje vrše Eastwood i Black, demistificira se ondašnja i sadašnja Amerika. Kao što je to nekoć radio Altman u, jasno je, puno boljem filmu McCabe & Mrs. Miller – na način da je svojim revizionističkim pristupom jednom žanru kakav je western uništio mitologiju Divljeg zapada i pokazao da je Amerika rasla na kockarima, kukavicama i bludnicama – tako se dvojac Eastwood i Black u kulminativnom dijelu filma odlučuju obračunati s legendom J. Edgara, neustrašivog borca za pravdu i mir, koji je lažima i stvaranjem straha kod građanstva – zvuči poznato, ha? – tjerao vodu na svoj mlin.

Puno je u proteklim mjesecima bilo napisano o DiCaprijevoj popušenoj nominaciji za Oscara. Ne tvrdim da je Oscar mjerilo prave kvalitete, ali ako za potrebu nemušte argumentacije kažemo da jest, DiCaprio je pokraden. Njegov J. Edgar je nesiguran, ali i manipulativan čovječuljak, kako ga sam Clyde Tolson opisuje u jednom trenutku. Leonardo je, pak, sa sveprisutnim mrštom koji mu dosta ljudi zamjera, apsolutno uvjerljiv u svakom kadru filma. Uz gorenavedene probleme poput nedostatka viška volje kod Eastwooda i Blacka da zagrebu još dublje u cjelokupnu priču te tako naprave punovrijedan politički triler s elementima neostvarene romance, najveći problemi filma su plošna karakterizacija ostalih likova koji nisu Hoover i maske sporednih glumaca koji stare. I dok se Armie Hammer dobro snalazi – i kao mladić i kao starac – s ostacima koji su mu dani, Naomi Watts na trenutke djeluje kao apsolutno besmislen odabir da tumači Helen Gandy zbog premalo prostora i važnosti koju joj pridaje scenarist. Konačna presuda glasi: nije u vrhu Eastwoodova opusa, ali je puno bolje od festivala patetike koji nam je prljavi Harry ponudio u Million Dollar Baby.

5 komentara za “J. Edgar

  • Deni Zgonjanin says:

    Dobar film, možda će nekima biti dosadan ali vrijedi pogledati… Odlična uloga DiCaprija!

  • Jelena Djurdjic says:

    filmu nedostaje jedna konzistentna nit, koja bi se provlačila od početka do kraja. To nije ljubavna priča, jer je ona prestala da muči Huvera i postala je realnost (bar u filmu, boli me uvo je li tako bilo) i msm da je odlično odrađena, odlično snimljena. Huvera je nešto vodilo ka napred, da li patriotizam, moć sama, nebitno, ali nekako se moralo izvući nešto što bi ga suštinskije definisalo i dalo filmu opipljiviju  svrhu, jer snimati o životu čoveka koji je par decenija proveo na takvom mestu…ne vidim kako to može u par sati i ne vidim zašto je Clint to uradio, ne prepoznajem njegov osnovni motiv. Ovo mu nedostaje da bude izvrstan, ovako mi je jako dobar, a DiCaprio je opet ubo sve

  • Deckard says:

    Film na fascinantan način uspjeva, uz toliko materijala, ostati dosadnjikav i nezanimljiv jer preskače apsolutno sve što je Hovera proslavilo, pa čak dovelo i na jako zloglasan glas. Ne znam ni odakle početi s kritikama. Ništa o odnosu s Melvinom Purvisom, ništa o ucjenama koje je radio, ništa… o ničemu. Sve je li-la, bez nekakve snage i volje da to na nešto sliči. Hover je sveden na običnog službenika koji je, eto, utemeljio FBI. Clint se ovoga uopće nije trebao dirati nego nazvati Olivera Stonea i reći da ima nešto za njega. Vjerujem da bi to bio bolji film jer Stone, za razliku od Clinta, ne uzima zarobljenike kad je u pitanje demistifikacije američke prošlosti.

  • vanja says:

    Leu nemam ni jednu zamjerku, no čudim se kako mi je film nekako tehnički … nedorađen (npr.bola me u oči maska onog njegovog boya, strahovito loše, loše za jednog Clinta, zbilja), pa iako se priča bazirala na nečemu što sam htjela gledati, nije me u potpunosti zadovoljila. Jednostavno nešto nedostaje, što? Ne znam artikulirati.@deckard, mislim da nisi uhvatio Clintovu osnovnu namjeru (u kojoj je ipak koliko-toliko uspio), a to je ne da prikaže Hoovera kao babarogu-utemeljitelja FBI-ja nego kao čovjeka koji ima strahove, potrebe, paranoje, osjećaje. (IMHO)Osobno, pristup mi se dopao. Ono što nikad nije ni kroz što obrađeno. Ova ostala “huverovština” jeste, kroz mnogo toga, no ne bih se bunila da Stone napravi jedan takav film (tipa “JFK”, jel’) Razumna recka, kao i inače, film tako-tako. Moglo je i bolje no svejedno jedna druga strana Hoovera od onoga, što smo čuli. I to je OK.

  • Jelena Djurdjic says:

    da, taman sam htela da napišem na Deckardov koment da Clint nije ni hteo da pravi intrigantan razotkrivajuće-skandalozan film, nego baš to li-la, samo mu ni to nije uspelo u dovoljnoj meri…kad videh da je Vanja sličnog mišljenja. Ovo je trebao biti lični film, pored kog skandali i najpoznatiji slučajevi direktora fbi-ja prolaze, za sve drugo jedino serija bi dala odgovor, jer uvek bi neko našao nešto što mu je interesantnije a za šta u dva sata mesta nema

Leave a Reply

Your email address will not be published.