Izvorni kod

Piše: Vanja

Izvorni kod (Source Code, 2011.)

Režija: Duncan Jones

Glume: Jake Gyllenhaal, Michelle Monaghan, Vera Farmiga

Duncan Jones me ostavio bez daha svojim prvijencem (“Moon”) i naravno da nije Jake Gyllenhaal razlog zbog kojeg sam pogledala ovaj film. Lijepo je to kad nekome slava ne udari u glavu izvrsnim prvim filmom, nego ga potakne da se baci u novi izazov, možda nesavršen, ali takav u kojem Jones definitivno nije u tolikoj mjeri pokleknuo kvalitetom kao slične nove, no megalomanske redateljske zvjezdice koje s dva-tri celebrity imena u castu misle prevariti svijet pa mi izazovu pomračenje uma. (Pade mi na pamet Donnersmarck i njegov crappy “Tourist”… mislim?)

Izvorni kôd“ otpočetka obećava – glazbom, bojama, fotografijom i bez pretjeranih efekata postiže cilj. Gledatelje neće drmati srčeko, ali neće, mislim, ni ustajati za vrijeme kino-predstave. Jasno, frikovi koji se pale na paralelne svemire, kvantnu fiziku, sinapse i puno opakih termina koji s početka naginju jakom mind-twistu, naći će ovaj film ponešto izbušenim, no daleko od toga da je cjedilo. Dovoljno deliričan, snažno obojan u plavo i srebrno-sivo, od početka  interestantan, zaigran i intrigantan, film otvara pravu macabre opciju koju malo tko od nas želi preispitati, bez ozbira na „humanost pobuda i viših ciljeva“. No, uz relativno odmjerenu dozu americana patetike koja lako rasturi sivilo stvarnosti, stvar je savršeno podnošljiva. Ovaj SF triler je čak na rubu psihološkog hororčića jednim svojim segmentom, mrvicu pretenciozan bez pokrića i mjestimično ubitačno patriotski, no što ga čini drugačijim i gledljivim? Daje jako fino urađen privid, koji je poput video igrice gdje, bez obzira kako ju dobro igrate, uvijek imate isti ishod i isti broj razina, a nekad uopće ne možete niti pobijediti, koliko god vrsni bili. Dakle – „Izvorni kôd“ je program koji ne može mijenjati prošlost, ali može utjecati na budućnost.

Satnik Colter Stevens (Jake Gyllenhaal) budi se u vlaku za centar Chicaga, a sa sjedišta preko puta mu se smiješi Christina (Michelle Monaghan), željna jutarnje porcije razgovora, iako je posve očito da Stevens nema pojma o čemu se radi, bez obzira što se poznaju već neko vrijeme. (Kako? Pa, tako.) U trenutku kad ga zovne „Sean“ te kad mu kondukter zatraži kartu (otkud ja Sean, pa u vlaku, karta… tu je Jake prirodan do daske, zbunjen, dezorijentiran, opak, isfrustriran, skidam kapu), jasno mu je da je na redu umivanje i neminovni pogled u ogledalo – surprise! To je tek početak, nije spoiler, a sve i da jeste, jako dobro je snimljeno i nisam vam ništa pokvarila. Moram priznati odmah – Gyllenhaal pokazuje da je spreman okušati se u zbilja različitim likovima i ulogama. I dok Stevens alias Sean tako Christini pokušava… ta-da-boooom! Naprosto plačem od sreće kad dvoje glavnih protagonista odlete u zrak u prvih pet minuta filma, a ne radi se o retrospekciji. No, malo začinjenije glavno jelo se servira kad se nakon eksplozije nađe u nekakvoj mrtvoj rupi, projekciji, kapsuli, a s ekrana mu časnica Goodwin (Vera Farmiga) trenira percepciju kojekakvim nizovima karti i pojedinosti koje mora izbiflati, posložiti i slično. Vrhunski obučeni marinac i pilot helikoptera, veteran Afganistana koji guli već treću turu, bez problema prolazi te neke nizove, testove, kapira sve te moćne fraze, no nešto je trulo u Danskoj. Srećom, na to će gledatelj i sam brzo naići pa ja ne bih dalje.

Očito je da osnovna premisa filma operira (još jednom) na beskrajnim mogućnostima ljudske sive mase i njene (valjda) opcije pamćenja nekih osam minuta po zvaničnom shut-downu. Dakle, Stevensa vraćaju (opet) u isti vlak na ponovnih osam minuta kako bi otkrio bombu i spriječio naredne najavljene terorističke napade u središtu Chicaga. E sad… svaki naredni osmominutni izlet je bogatiji informacijama iz prethodnog ciklusa (nije rečeno da mozak uz navedenu opciju pamti beskraj tih osmominutnih nizova, no… program je to, pa još američki). Jasno je da u tako kratkom razdoblju ne može učiniti ništa ni da je od kriptonita; no, svojim vijugama iz … svoje sive, sumorne rupčage koja natjeruje osjećaj zahrđalog željeza u usta, projiciran  u neku paralelnu dimenziju? Nema mnogo priče o toj misterioznoj tehnologiji osim već rečenog programa koji ga ispljune pa usrče nazad na brifing (znam, vokabular mi je naglo presušio), pa bih ja rado ostavila gledatelju nek’ si objašnjava kako to funkcionira, no poanta je da akter unutar izvornog kôda nema mogućnosti promijeniti ono što je bilo. Svaka nova „sesija“, pak, približava ga cilju – a to je pronaći čovjeka odgovornog za vlak koji je već ranije tog jutra odletio u zrak sa svim putnicima – dakle i Christinom, te Seanom, čije tijelo Stevens zauzima zbog kompatibilnosti sinapsi i još nečega meni dosta kompliciranog. Jako interesantno, no bilo bi pretjerano reći da je posve inovativno, jer je urađeno na način koji previše podsjeća na vremenski stroj. Ali kad god taj osjećaj krene burljati po vijugama, redatelj složi neku dobru fintu i čovjek to manje-više zanemari.

Stevens uglavnom maltretira/mlati ljude – sumnjivce po vlaku (uglavnom krivo odabrane), trga im torbe i otima mobitele. On je regularni multi-tasking specijalac koji iskače van pri najvećoj brzini, obučen je za otkrivanje i deaktivaciju bombi, zavidne je percepcije, akcije i reakcije, no i ljudsko je biće, osjećajno i prijemčivo. O, da – čak ga i teretni vlak samelje u jednom od izleta, no to je nebitno jer to je već bilo i on se svejedno vraća u tu kapsulu, predaje izvještaj časnici Goodwin (oh yes… dobro pobjeđuje, a?) te svakim novim izletom od osam minuta otkriva ono zbog čega je u kôdu, ne dobivši odgovore na svoja osobna pitanja – gdje mu je postrojba, zna li mu otac da se vratio, zašto ovo i ono; sve je to irelevantno jer su u pitanju milijuni američkih života, naime, vlak koji gledamo cijeli film je tek uvod u katastrofu koja slijedi ako izvorni kôd ne upali. (Sreća pa nema još možebitno prikačenih aktera jer bi bilo prilično monotono gledati jednu te istu scenu „ispaljivanja“).

Pričati o simpatičnim rješenjima, uvođenju neočekivanih likova iz svijeta zabave i slično, značilo bi ipak posve okljaštriti to nešto što ovaj film čini drugačijim od drugih. Radnja okupira ako ničim drugim tad razmišljanjem o opciji postojanja/opstajanja u paralelnom svijetu, u tuđem tijelu, u prošlom vremenu u kojemu ne postoji doticaj sa „stvarnom“ stvarnošću izvan kôda (valjda je to bug koji će popraviti). Film je ipak na razini onoga što bi nazvali pametnim, iako se neke rupe ničim ne mogu objasniti – projekt sasvim pristojnog budžeta i udaljene scene ekplozije vlaka na tračnicama koje su (najblaže rečeno) bijedne… čak ni lansiranje i usrkavanje nije ni blizu dojmljivog. Ako smo spremni zanemariti takve stvari (koje su na drugim mjestima, u vlaku, u titrajima signala i unutrašnjem prikazu eksplozije zadovoljavajuće), onda OK. Može se reći da film pored te es-efaste sfere posjeduje dovoljan, no ne pretjeran emotivni naboj koji se redatelju valjda učinio praktičnim kad su već u pitanju zgodan dečko i zgodna djevojka. „Source Code“ nije perfektan, iako su Jake, Farmiga i Monaghan apsolutno uvjerljivi. Ima svoje „valunge“ u kojima leti od intrigantno neobjašnjivog i primamljivog do previše očitog, a u ovakvom filmu to očito ne želimo. Jones je „Source Code“ možda namjerno završio onako kako već jest, što će definitivno podijeliti publiku na „wow“ i „euw“. Po mom skromnom mišljenju, baš i nije najsretnije rješenje, no svejedno – i taj kraj je opet nekako lijep i optimističan i zamaže nam oči – čuda su moguća i u sivom svijetu otuđenosti, nemara i psihološko/moralnih nedoumica. Možda je zapravo najveća zamjerka filmu što se očešao o neke prilično metafizičke sfere – ali tek malo, ostavivši brojne opcije za više i jače, svejedno ih zamijenivši onim jednostavnijima, koje su – u konačnici – opet dovoljne, ali ne dovoljno dobre kakve su lako mogle biti.

Očekivani blockbuster sa skoro 8 zvjezdica i brojnim izvanrednim kritikama, koji je nabrijao ljubitelje sličnih žanrova, ostavlja upitnik koji netko sretno neće niti primjetiti, dok će drugi biti tek umjereno sretni što su se odlučili pogledati film s rješenjima kakva su već odabrana. Pogledati? Naravno. Obavezno? Hm…

5 komentara za “Izvorni kod

  • Marin says:

    Loved it. B-)

  • Deni Zgonjanin says:

    Također… Jedino mi je žao što film nije snimljen više indie, koji bi to mindfuck onda bio…

  • Maxima says:

    “Jedino mi je žao što film nije snimljen više indie” 😉 right

  • bakero says:

    Dobra ideja, zanimljiv film, uglavnom vrlo osvježavajuć i inovativan :)

  • mpk says:

    osvježavajuć i inovativan, da, šteta što su ga pokvarili tipičnim afganistan sranjnima. i nekim ogromnim rupama (s curom koju je upoznao u vlaku odlazi u sretan život, a sve što zna o njoj je da se zove christina i želi biti guru? a o sebi zna čak toliko da se zove Sean? u neznanju je spas?) + Stevens u onom lijesu izgleda ko komad propisno zamrznute svinjetine. not for me

    *baš dobra recenzija!

Leave a Reply

Your email address will not be published.