Interstellar [C. Nolan, 2014.]

Piše: Decadent Sympozium

Nakon misije koja je trajala deset godina jučer je europska sonda Filaj sletjela na površinu kometa 67P/Čurjumov-Gerasimenko, što je prvi put da je ljudima takvo što pošlo za rukom. Događaj je značajan jer će sonda „živjeti“ s kometom u nastojanju da nam donese što kvalitetnije analize sastava kometa. Kometi su vodeni relikti iz vremena nastanka svemira, stoga bi pravi podaci mogli rezultirati vrijednim saznanjima o nastajanju Sunčeva sustava, o izvornim tvarima, o pojavi vode i života u njemu. Povodom uspješnoga završetka misije jedan od komentara naglasio je važnost znanja o tome odakle smo došli, e da bismo znali kamo trebamo ići. Ovo „odakle smo došli“ još se smije i mora razumjeti i kao: „što smo“. U najširem smislu Interstellar je kozmološka spekulacija o čovječanstvu kodirana holivudskom politikom i izražena dinamičkom formulom tvrdokorne znanosti i Nolanove filozofije.

Interstellar je prije dvije godine još bio u rukama Spielberga, za koga je izvorno namijenjen. Ako su autori priče i scenarija – fizičar Kip Thorne, producentica Lynda Obst i scenarist Jonathan Nolan – jednom imali svoj film koji je trebao ugledati svjetlo dana, onda se Christopher Nolan svakako pobrinuo da Interstellar postane dio njegova životnog projekta. Nolan je jedan od rijetkih visokoprodukcijskih A+ redatelja (pogotovo kada razmatramo kategoriju blockbuster redatelja) u čijem se djelu može pronaći tematsko-filozofijski kontinuitet raspravljanja o egzistencijalnim problemima i razvijanja idealnoga pristupa tim problemima iz perspektive filmskoga predstavljanja, o čemu će biti više riječi malo dalje u tekstu. Nasuprot tomu,  Nolan je također i možda jedini koji sa svakim idućim projektom pokušava obuhvatiti sve više i više polemičkoga materijala, što se počelo pokazivati kao mana. Kada je u pitanju Interstellar, u potpunosti se ponovila i dodatno intenzivirala situacija iz The Dark Knight Rises (2012), naime predstavljena nam je tematsko-narativno kolosalna priča koju nije uspio elegantno „sašiti“ s filmološko-produkcijskim zahtjevima takva projekta, to jest barem ne u onoj mjeri koja nadskače lako zavedivog prosječnog gledatelja kojima i sam pripadam.

9

Priča je smještena u bliskorazumljivu, ali ne nužno skoru budućnost u kojoj je cijeli svijet pogodila (biljna) kuga popraćena pješčanim (prašnjavim) olujama. Premisa je inspirirana američkim događajima tijekom 1930-ih godina. Kuga i suša iz sezone u sezonu uništavaju usjeve i poljoprivredne doprinose, a pješčane oluje sve češće uzrokuju smrtonosne bolesti. Zanimljivo je to što autori spekuliraju o ljudskim motivima u takvoj situaciji, pa odabiru da su ljudi, ili barem Amerikanci, prestali uludo trošiti novac na ratovanje koje više nema smisla i usmjerili se na konstruktivno razvijanje poljoprivrede. Uz prekid financiranja vojne tehnologije, ukinuti su i drugi projektni sektori poput NASA-e, a potreban je sve manji broj visokoobrazovanih, uključujući i popularne i česte profesije poput inženjerstva. Cooper (Matthew McConaughey) jedan je od nesretno pogođenih, izvorno inženjer i NASA-in pilot, sada prisilno zaposlen poljoprivrednik s dvoje djece i tastom pod istim krovom. Stabilan, povučen život s tendencijom kretanja nagore prekida se kad desetogodišnja kći Murphy (Mackenzie Foy) u svojoj sobi otkrije gravitacijsku anomaliju. Cooper prevodi jedan dio koda, otkriva koordinate i zajedno odlaze na skriveno mjesto koje se ispostavi kao tajna NASA-ina baza. Cooper saznaje da je u tijeku pokretanje nove svemirske misije koja bi trebala posjetiti crvotočinu koja se prije pedeset godina iznenada pojavila blizu Saturna, a koja navodno vodi u novu galaksiju s nastanjivim planetima. Članovi NASA-ina projekta, među kojima su vodeći profesor Brand (Michael Caine) i njegova kći „Brand“ (Anne Hathaway), posjeduju informacije o nastanjivim planetima zahvaljujući prethodnoj misiji „Lazarus“, koja je polučila neke rezultate, ali se baš nijedna osoba nije vratila.

Misija ima dva plana. Prvi je plan spasiti ljude na Zemlji prenošenjem u svemir ili na nastanjive planete. Drugi, alternativni plan jest započeti novu ljudsku koloniju na odabranim planetima uzgajanjem i razvijanjem embrija. Do toga vremena ljudi sa Zemlje nestat će. Dvije su opcije odabrane na temelju Rousseauove teorije o strastvenom čovjeku, to jest na temelju dviju temeljnih strasti: ljubavi prema vlastitoj vrsti i suosjećanju prema drugom članu vrste. Za Rousseaua, one moraju ići zajedno. Ovdje ih Nolan planovima dovodi u pitanje, to jest drugi se plan pretvara u egzistencijalno-biološku težnju čovječanstva da opstaje naprosto po potrebi opstajanja i ništa više. Ta su dva motiva olako preuzeta u film, ali se tijekom raspleta priče pokaže da igraju temeljnu ulogu u konstruiranju odnosa između likova. Također, značajan dio ove početne premise priče čini i spomenuta gravitacijska anomalija, za koju Brandovi smatraju da je izvanzemaljski kontakt s petodimenzionalnim bićima. Oslovljavaju ih s „oni“. Uvjereni da su „oni“ omogućili nastanak crvotočine te odabrali Coopera da pomogne NASA-inu projektu, pozivaju Coopera da pilotira svemirski brod, što on unatoč suprotstavljanju obitelji prihvaća.  To se pogotovo loše odražava na Murphy, koja je Cooper u malom, i koju je „prisiljen“ napustiti bez njezina odobrenja ili pozdrava. Ubrzo Cooper, Brand i pomoćni tim s dva kvadrilateralna robota (CASE i TARS) završavaju u svemiru, na putu prema nepoznatom.

5

Ovo je tek prolog filma. Za razliku od većine koji doista jesu razlomljivi na tri čina, Nolanov Interstellar ima vremenski jasno izražen prolog, tri događajna čina i epilog. No već se u prijelazu s prologa na prvi čin mogu uočiti problemi, a ponešto od toga čini se da vuče korijene iz produkcijskih dogovora. Naime, priču i ideju o propadanju Zemlje razvijao je Jonathan Nolan. Christopher Nolan taj je koncept ostavio – taj uvodni dio, i na njega nadogradio rezultat mozganja o  drugim idejama koje su trebale biti provedene jednom kada likovi odu u svemir. Pripovjedno gledano, Nolan je na sebi svojstven, briljantan način povezao detalje uvoda s drugim dijelovima filma i u konačnici ponovno pokazao majstorsku psihološku igru s gledateljem, ali filmološki gledano taj je uvodni dio gotovo kao nasilu ostavljen artefakt nečega što je pripojeno filmu Christophera Nolana, a to je onaj koji se odvija u svemiru.

U razmaku od nekoliko minuta uvod će drastično naglo okrenuti smjer prema pravome početku filma, što rezultira nekolicinom zaista banalno naivnih rješenja i povlači inače mrtvački realne Nolanove predstave gotovo pa u polje avanturističkih filmova ili anime naslova za mlađe. Cijela se stvar odigra u času nakon što Cooper i Murphy dođu u bazu. U nekoliko kratkih scena film ispljune ideju o programu putovanja u svemir, izvanzemaljcima, pripremama za odlazak i odabranosti Coopera za pilota. Slično je napravio Prometheus (2012), a što god napravi Prometheus naprosto ne može biti dobro, pa je tako Nolan ni pet ni šest brže-bolje pripremio odskočnu dasku za svoj film, i to nakon što uvod već jedno vrijeme traje i priliči dramskom žanru s tendencijom ka fantastici. Štoviše, djeluje kao nešto što bi snimio Shyamalan u kvalitetnim danima svoje produkcije. Bez pardona, gotovo sasvim ad hoc, mi već u idućoj sceni gledamo kako bez previše premišljanja Cooper odlazi u svemir bogu iza nogu i ostavlja obitelj na bog zna koje vrijeme, sve pod ingerencijom profesora Branda koji ga postavlja za glavnog pilota na lansiranju, što se odvije dan kasnije. Iako je scena rastanka između Coopera i Murphy intrigantna i osjećajna, kao gledatelji smo ostavljeni tek s ponekim dobačenim dijaloškim komentarima koji bi trebali opravdavati ovaj nagli zaokret na temu koja glavnoga Nolana zapravo zanima. Ne čudi, da povučem zbilju za rukav, da je u jednom mahu dio kinopublike uskliknuo: „Boy, that escalated quickly.“

INTERSTELLAR

Dojam koji je ostavljen prosto filmološkim razrješavanjem s prologom nije lažan zato što cijeli film pati od tendencije skokovitog obračunavanja s guranjem priče po zamišljenim točkama. Nevjerojatno je, naime, da film od nešto ispod tri sata nije dovoljno dug. I doista nije. Gledajući ritam i dinamiku potrebne da svaki događaj besprijekorno sjedne na mjesto, razmatrajući „zlatni rez“ ovog filma,  on je u najmanju ruku trebao trajati pola sata dulje. Ili, dakako, dokidanjem nekih điđa dobio bi pola sata manje. Glasam za više. Pola bi mu sata omogućilo više prostora za disanje u priči u kojoj se  dogodi iznimna količina obrata i tematskih razvoja, ali važnije je što bi mu omogućilo biti uvjerljivijim, što bi mu dopustilo svaki događaj i relevantne razgovore likova oprirodniti, okostiti i omesiti. Umjesto toga film na previše mjesta niotkuda plasira nove ideje i nove motive radnje (npr. argument o ljubavi kao kozmološkom fenomenu), a isto tako druge pak dokida i razrješava bez prilike gledatelju da doista osjeti, a ne tek da po vizualnoj predstavi pretpostavi emociju. Profesor Brand i njegova kći, primjerice, jedne su od žrtava šturoga guranja točaka priče, na sličan način na koji su to bili Alfred i Miranda u TDKR, ali isto vrijedi za scene same kao „likove za sebe“. Tamo gdje je razvoj odnosa likova i njihovih ličnosti, odnosno njihovih odluka ključan, Nolan im ne dopušta ništa osim povremene prilike da izraze psihički rastroj, što sam siguran da će mnoge ljude potaknuti na tugu, ali u suštini iza „tuge“ malo što ostaje osim naše racionalizacije događaja. Dobri glumci i potentna glazba lako nas povuku u emocionalno stanje, ali blagi korak unatrag brzo nam pokaže da se sve to odvija odveć mehanički, ako već ne i nerealno. Tako se Nolan i ovdje teškaški bori s nesrazmjerom između kolosalne priče i vremenom koje (ne) želi potrošiti na prenošenje priče, što se između ostalog očituje u masovnoj količini ekspozicije, što ponekad uspijeva u kontekstu razgovora likova o problemima (jedan od razloga zašto se to možda može oprostiti Inceptionu), a ponekad je – zločestiji bi rekli stalno – naočigled prikeljeni infodump i neopravdano nabačen idejni paket s kojim se onda kasnije film mora nositi kako zna i umije.

A sve u svemu, priča je da ti pamet stanes koje je god strane proučimo. Pokušati ću situaciju približiti uzimajući tri ključna faktora. Kao prvo, to je astrofizički aspekt priče koji se debelo, tvrdokorno zasniva na razumijevanju specijalne teorije relativnosti, a baziran je na inicijalnim idejama Thornea i Obst. Kao drugo, to je čitav kozmološko-filozofijsko-antropologijsko-biološki temat koji se na tome nadograđuje i pripada kontinuumu rada braće Nolan. Kao treće, to su propusti u priči, koji se, kao i u DarkKnightRises, zasnivaju ili na nemogućnosti nošenja s razmjerom priče ili s gubitkom želje za mijenjanjem unatoč besmislu koje doduše na prvi pogled djeluje skladno, ali je ustvari velik propust.

4 - Copy

Astrofizikalni aspekt priče je jedno od centralnih mjesta rasprava od kada je Interstellar izašao, baš kao što je to bilo s Gravity (2013). Međutim, za razliku od Gravitykoji se oslanja na fiziku klasične mehanike i koji je naočigled kršio neke zakone da bi napravio zabavniji film, Interstellar svoju priču zasniva na izuzetno specifičnim, kontra-intuitivnim, duboko-intrigantnim fenomenima kozmoloških zakona koji se vrte oko provjerenih modela relativističke teorije i spekulativnih momenata astronomsko-astrofizičkih detalja funkcioniranja svemira koji su malo kome donekle anticipatorno razumljivi i nikome posve poznati. U ove potonje detalje Nolan gura neke implikacije svog filozofijskog angažmana, što u kontekstu filma funkcionira sjajno i još je sjajnije uklopljeno u narativ. U ovom prvom slučaju, rasplamsao se niz rasprava među fizičarima. Moje je razumijevanje relativističke teorije osnovno, ali mi se načelno činilo kao da ništa bitno nije promašeno. Proveo sam nekoliko dana istražujući rasprave, argumente i izračune koje su drugi više ili manje poznati gledatelji iz svijeta proveli, a s obzirom na ono što se u filmu govori i događa, i na kraju sam analize zaključio da su oni koji tvrde da je Interstellar realističan u pravu. To jest, uglavnom u pravu jer su neki detalji, ali samo detalji, još upitni. Gotovo sve fizikalno fascinantno što se u filmu događa odgovara fizikalnim izračunima koje su kredibilniji fizičari proveli, stoga ovdje odmah mogu preporučiti: ako vas zanima kako neke genijalne stvari u svemiru funkcioniraju, Interstellar će to sjajno predočiti, a još će sjajnije iz toga izvesti filmsku priču i dramski moment. Za razliku od Gravityja, koji barem po tom pitanju navodi na krivi trag, Interstellar je neusporedivo vjerniji. U tom smislu, domet kojeg su se Nolani primili je nevjerojatan, a način na koji su sve to umjetnički uklopili zaista je na zavidnoj razini.

Sam predmet nevjerojatnog zahtijeva određenu mjeru ili predznanja ili sposobnosti neposrednog spoznavanja veličina posljedica koje proizlaze iz odluka što ih likovi provode, a s obzirom na zakone pod koje su podvedeni. Središnje mjesto rasprave i problema su prostor, vrijeme i gravitacija, koji se drastično počinju mijenjati u uvjetima u kojima operiraju likovi, stoga je za uspjeh filma od velike važnosti moć gledatelja da shvati što znači, naprimjer, napraviti proceduralnu pogrešku, izgubiti zbog nje nekoliko sati na misiji, a da to znači desetke godina vašoj rodbini na Zemlji. Ovo je jedan od primjera drastičnih posljedica koje i sami likovi i sami gledatelji moraju osvijestiti, naime posljedica koje su prije svega stvarnost, a koje su ljudima jedva umom dohvatljive, između ostalog, što to uopće znači da je nekome tko je petodimenzionalno biće vrijeme ili prostor perceptivno kao što je nama brijeg ili ponor, što znači gledati u nešto što je nevjerojatno veliko i snažno u neposrednoj blizini, a s određene udaljenosti fiksirano i bezopasno, što znači biti gradivni dio teserakta, što znači da gravitacija uopće nije sila, nego prostorno-vremenska krivina, a što znači, primjerice, da je nešto što se pojavljuje u budućnosti simultano s nečime što je sadašnje, a da je to dvoje simultano s nečime što je prošlo, na takav način, da ono simultano buduće pomaže onom simultanom prošlom za simultano sadašnje, u konačnici tvoreći „petlju“ koja se naizgled čini paradoksom ili pseudologijom, ali je zapravo unutar okvira poznatih zakona? Nolan preskače i ne zamara tehničkim stvarima, ali zato konceptualno potpuno razara svakog angažiranog gledatelja.

2 - Copy

Tim više, što u momentima spekulativne fikcije, tamo gdje znanost još ne zna što jest i na koji način jest, uključuje segmente vlastite filozofije. Za Interstellar, Nolan je odabrao fenomen ljubavi kao model sile koja transcendira puki tehnički smisao i mehaniku svemira, što bi se nekima na prvi pogled moglo činiti beskrajno, ako već ne infantilnim, onda nesmislenim, ali baš suprotno, ideja o ljubavi kao „sili“ nosi svoju spekulativnu težinu, a njome su se na toj razini „kozmološkog“ izrazito bavili filozofi, od antike do danas. Ne želim uzurpirati recenziju filozofijskim raspravama, ali u suštini je ideja da fenomen ljubavi nije tek oblik socijalne interakcije koji, u ovim reduciranim, ogoljavajućim perspektivama, za funkciju ima očuvanje i produljenje vrste, već da ono zrcali makro-kozmološke uzorke ponašanja samog svemira, odnosno bitka, koji ima neke karakteristične tendencije „voljenja“ (od „volja“, ne od „voljeti“), reproduciranja i sabiranja. Nolan odabire jednu od tih hipotetičkih koncepcija i pokušava je smjestiti u hipotezu koje nedostaju samim fizičarima jer naprosto ne znaju što se u nekim slučajevima u svemiru događa, a što jest prisutno u samom filmu. Iz vlastite procjene, Nolan izvrsno precizno smješta koncept ljubavi u teorijski model, ali pomalo „dječje“ to uvodi u film, upravo baš avanturistički, što je možda i bio neki od manjih ciljeva postizanja poante ljudi kao onih koji izbijaju iz svemira i probijaju njegov misterij, ali na ekranu djeluje jeftino. S druge strane, Nolan nastavlja istraživati fenomen straha, smrti i preživljavanja koje je razrađivao u Batman trilogiji, pa kao kontrapunkt fenomenu ljubavi dobivamo i niz negativnih aspekata koji izravno, „podsvjesno“, utječu na odluke likova, što odvratne, a što nevjerojatno hrabre. Kao rezultat, dobit ćemo nekoliko napetih i zanimljivih scena čija tenzija ima moć zapaljenja pri uzbuđenju.

Stoga, svojim pripovjednim sadržajem Interstellar je izrazito značajan, iako su se neki anime naslovi davno s ovim problemima nosili. Onaj treći faktor gdje počinju problemi neki su banalni propusti koji ruše kompletnu priču i sve premise filma. Njih je nekoliko. Ovdje ih ne želim otkrivati jer nikome ne želim uništiti film prije nego ga pogleda, ali ono što svakako moram spomenuti jest da, kao i u nekim drugim Nolanovim filmovima, logika u našim glavama proradi tek nakon što fascinacije prođu. Suma summarum, problem „glupih znanstvenika“ na određeni se način i ovdje ponavlja, te neke procedure i neki postupci koje likovi provode ne da nisu uvjerljivi, nego prosto izgledaju kao da su tako oblikovani samo da bi film pogurnuli dalje. Između ostalog, zato sam odabrao započeti recenziju s pričom o Filaju, naime imajte na umu da smo ogromnu količinu poznatog svemira istražili bez da smo igdje kročili. Ne samo da je opasno, nego je i beskrajno nepraktično. Za razliku od toga, od nas se očekuje priznavanje filmu istraživačku i znanstvenu proceduralnost koja je upravo suprotno zdravom razumu beskrajno nepraktična i opasna. Temeljno je pitanje sljedeće: zašto su uopće igdje morali ići i išta posjećivati? Nisu. Slično vrijedi i za neke druge probleme koje ovdje neću spominjati, kao i za sam kraj filma koji snažno reflektira mashup završetak i Inceptiona i TDKR, ali koji, za razliku od njih, nema baš nikakvog smisla, što ćete najvjerojatnije shvatiti tek kada izađete iz kina jer će vas emotivna poletnost zadržati u zraku. Dakako, ako niste cinični gad. 😀

4

Pitanje razvoja i funkcije likova također nije lako. Osim ova dva-tri paralelna sloja priče, film unatoč restrikcijama u slobodi izražavanja likova i podložnosti ekspozicijama i nabačajima ima kvalitetnu glumačku postavu koja dobro utjelovljuje likove i prostor za emocije izvrsno iskorištava. Nolan je rijedak redatelj koji razmatra kritike svojih fanova i nastoji popraviti manjkove koji mu se u filmu javljaju, a jedan od tih je i stalna kritika hladnih odnosa likova i manjka osjećaja prema njihovim vezama. U tom smislu, Interstellar je Nolanov najbolji rad. Odnosno, ima najveće šanse potaknuti emocije. Cooper je među njima posebno zanimljiv lik, negdje između Rusta iz True Detective i Marka Hanne iz Wolf of Wall Street, čiji se karakter zanimljivim scenskim radom pokušava dočarati. Konstruktivno je razvijen odnos između Cooper i Murphy, koji posve nose film i međusobno nam dočaravaju inherentnu i posebnu vezu koju imaju spram, na primjer, Coopera i njegovog sina, te je njihova veza iskorištena kao faktor čovječnosti sred poprilično apstraktne tematike, koja bi, kada bismo izbrisali odnos Coopera i Murphy, mogla prokazati strukturu filma kao kempanje po autobusnim stanicama u svemiru. Caine je solidna, ali sasvim prosječna potpora likovima, dok Hathaway u puno boljoj ulozi s puno boljim performansom spram Catwoman do kraja filma razvije simpatije i novu platformu odnosa. Matt Damon i David Gyasi igrali su dodatne uloge i odradili ih primjereno. Ali, kao i u drugim aspektima filma, u filmu se ponovno događa velik broj osobnih trenutaka velikog broja likova, pa koješta može proći s manjom prisnosti.

Čini mi se da je od posebne važnosti spomenuti vizualne i auditivne aspekte. Što se tiče vizualnih aspekata, IMAX iskustvo je solidno iskustvo za ovaj film, ali moram priznati da mi se osobno činilo kako će film imati puno oštrije, bogatije, dublje kadrove, sliku, modele i kameru. No, izuzev nekih intrigantnih trenutaka, poput prolaska kroz crvotočinu ili susreta s rotirajućom crnom rupom, film ima prilično standardan prikaz, a rad kamera u, npr. The Dark Knightu (2008), nemjerljivo je impozantniji. Pritom također mislim i na činjenicu da ima podosta repetitivnih kutova i perspektiva iz kojih kamera zahvaća objekte, što je krajnje neobičan slučaj za Nolana. Ovo, a i neki drugi problemi koje sam istaknuo, poput općenito neobičnog tempa i skokovitosti, navode me pomisliti da je film djelomično napravljen, što bi se reklo, s nogama u lavoru. Ili Nolan iz nekog razloga više nema vremena, ili mu se ne da, ali to nije preciznost ili bogatstvo The Dark Knighta ili Inceptiona, ni blizu, a prilično sam siguran da to ima veze upravo s nevjerojatno ambicioznim zahvaćanjem u širinu, dubinu i daljinu. Dapače, na pojedinim mjestima u filmu dolazi i do neočekivanog sukoba glasne glazbe, glasnog rada mašina i glasnog govorenja, što, pomalo šokantno, rezultira totalnom zvučnom katastrofom koji je naš Cinestar (ali ne i Cineplexx) dodatno potencirao apsurdno pretjerano pojačanim zvučnicima. Ono što se svakako mora naglasiti je ponovno genijalan rad Hansa Zimmera, koji dobar komad filmske dinamike, emocija i poruka omogućuje zahvaljujući fenomenalno imerzivnoj i originalnoj glazbenoj podlozi.

3

Zaključno, istaknuo bih da su mi analiza i ocjenjivanje Interstellara bili izrazito teški, što načelno pokazuje i količina teksta. Ali to je gotovo prirodan fenomen vezan za Interstellar. Ma kakva bila ocjena, o njemu nije moguće pričati u nekoliko rečenica. Naprosto nije. Film je kompleksan, pronicljiv, sadržajan, inspirativan. Tehnički moćno opremljen, natrpan sjajnim imenima, dobro odglumljen, s prekrasnom glazbom i filozofijom koje nose film te impresivnim područjem kozmološke rasprave koje golica znanje i maštu jednako. Zvuči kao 2001: A Space Odyssey (1968), s čime su ga hitro počeli uspoređivati. Ali, ne, ipak nije. Apsolutno ga preporučam za pogledati, meni je osobno i draži nego što ocjena prikazuje i sigurno ću ga opet gledati, ali naprosto nije istina da se radi o cjelovitom djelu.  Ma kako bio napredan u nekim aspektima i bez obzira na tehničku potkovanost, problematičan je na svim razinama i to se ne može zanemariti.

69 komentara za “Interstellar [C. Nolan, 2014.]

  • Gjuro says:

    Nakon prvog gledanja od mene glatka desetka. Rekao bih da funkcionira ama baš sve: i priča, i dramaturgija, i gluma, i geekovsko-tehnički detalji, i glazba i vizualnost. Prava gozba za dušu i mozak. A sve sitne nesavršenosti zapravo film čine još boljim, tj. ljudskijim. Ne bih ništa ni dodavao ni oduzimao.

    McConaughey i ona mala su savršeni. Još nikad nisam na filmu toliko bezrezervno povjerovao u očinsko-kćerinski odnos. A trenutak kad Cooper gleda snimke sa Zemlje i pratimo samo njegovo lice… Majko mila, koji intenzitet emocija. Evo, ježim se na samo prisjećanje.

    Pretjerano je reći da je gledanje ovog filma u neku ruku kao put u svemir, ali samo malo pretjerano.

    DS, petica za trud oko epske recenzije epskog filma, ali mislim da seruckaš bezveze. I ne kužim to tvoje temeljno pitanje (zašto su uopće igdje morali ići i išta posjećivati?). Plan B nije ostvariv na Zemlji jer je premisa da će se resursi nepovratno potrošiti. Kako ćeš išta kolonizirati ako ostaneš doma?

  • Bome si ti kolega DS nolanizirao ovaj svoj osvrt, da tako kažem. Puno zanosa i elana, ali si nakitio tekst brate s toliko toga da moram reći da sam negdje nakon polovice počeo gledati na sat. :)

    Scenarij jednostavno nije dovoljno dobar da učini bilo što što vidimo u filmu kredibilnim i tu nažalost svaka ozbiljnija diskusija mora prestati. Film je na emotivno-osjećajnoj bazi začuđujuće pitak te se gledatelj vrlo lako pronađe u mjestu gdje zapanjen gleda u platno, ako ništa zbog evidentne jačine onoga što vidi i čuje. Neki Nolanovi najdraži elementi se vraćaju, kao što su znakovite montažne retrospekcije (vrlo efektno, jedan od meni najdražih stilskih postupaka) i paralelna montaža ključnih sekvenci (također nešto što obožavam, bez obzira na film), ali to sve skupa pada u vodu kada priča na scenarističko-zanatskoj razini puca po šavovima ili da bolje kažem nije tako dobro zašarafljena. :)

    Gluma je dobra, ali moglo je bolje, a iskreno mala koja glumi kći je najbolja, jedino joj je McC ravan po emotivnom angažmanu i pokazivanju stanja duše.

    E da, glazba je predobra. :)

  • Ivica says:

    Ja svejedno nisam pogledao bolji sf film od Blade Runnera. Svakako ocjena 10, možda više kao roditelju, teza o našem odnosu prema djeci, mene su dvije fraze tome što smo kao roditelji našoj djeci u potpunosti pogodile i potpuno onemogućile bilo kakvu daljnju kritiku filma…

  • AM says:

    Slažem se s Gjurom.

    Na drugo gledanje je vidljivo i da scenarij stoji na mjestu, svi elementi su uočeni na vrijeme. Čak i da ne stoji, kad me film drži dva puta, to je dovoljno.

    Kako je scenarij na mjestu, pisan od jednih od najboljih scenarista danas, mislim da se čisto čeka ljude na nož da s nečim promaše.

  • Kola says:

    Očekivao jako slab film. Nevjerojatno je koliko ljudi je popušilo ovakav film. Nolan je ono što je Spielberg bio od kasnih 70-ih pa naovamo. Samo mi je zanimljivo što je Spielberg pljuvan od svakoga osim naravno Duel i Jaws su pravi filmovi, ali sve ostalo patetika i pristup masama. Imao je uvijek te neke “obiteljske” filmove. Nolan je jako sličan, ali je nekako našao pristup gdje će ga dosta ljudi popušiti.

    Onaj koji kaže da je Nolan najbolji redatelj današnjice, treba pod hitno malo proučiti same filmske redatelje i sve vezano za njih.

  • Gjuro says:

    Nolan je najbolji redatelj današnjice.

  • Ian Curtis says:

    Nolan je najbolji redatelj današnjice.

  • Aksel says:

    Nolan nije najbolji redatelj današnjice.

  • Sven Mikulec says:

    Meni je ovaj film čista devetka, iako sam tijekom čitanja shvatio da se ustvari oko dosta toga slažem s autorom. Prelazak iz prologa u “svemirski” dio filma i meni je bio zbrzan i nategnut, pretjerana ekspozicija (A DIVERSION) me na trenutke smetala, ali sve u svemu, emocionalno mi je ovo bio iznimno jak film i ispati ga se pogledati već zbog tih nekoliko brutalno pogođenih, osjećajno nabijenih scena. Ne bez mana, ali jedan od najboljih ove godine.

  • PTICA says:

    NADUKAN tekst tako da je PTICU boljela glava od bacanja $$$$$ riječi u mali ptičji mozak. Ali ajde, neka bude.

    Kako se ekipa u interstellaru uspjela otisnuti sa planeta koji imaju sličnu gravitacijsku silu kao Zemlja bez raketnog pogona, dok im je isti treba za odlazak sa Zemlje? Kao zanima me kao osobu i kao PTICU.

  • Ment says:

    Tako je, Nolan je uz Spierberga najbolji redatelj današnjice i jedan od najboljih svih vremena.

  • jelena says:

    film je morao da traje duže. ovo se oseća u svakoj dijalog sceni, koje uvek izgledaju kao pale s marsa. recimo da ne msm da je prolog trebao da bude kraći, on je taman jer daje prostora da viidmo, i osetimo, ono što se meni dosta svidelo, gde se krećemo kao planeta i vrsta. istovremeno se gradio odnos oca i kćerke, za šta bih verovatno odlepila da se nije našlo vremena. usput je to pametno iskorišteno za rasplet… dakle tih 40 i kusur minuta pametno postavljenih. ali onda pizdarija, već opisana u tekstu. koja mi tad nije toliko smetala. problem je što je to posle manir – kad god treba pogurati, otpetljati, scenarijom nadograditi… to izgleda kao muke tantalove

    i još bih jednu stvar izdvojila. imamo nedovoljno jake likove, emotivno osakaćene. nedovoljno razvijene odnose, nesposobnost građenja likova kroz scene kojima osnovna svrha nije građenje junaka. meni su recimo glumci okej, ali samo to, okej. nisu digli film. s izuzetkom meta dejmona koji je najcrnji promašaj u istoriji kastinga u ozbiljnom filmu

    sve ovo pišem ne jer ludujem za jakim scenarijima, ili tragam kroz film za dubokim međuljudskim odnosima pa onda drama ako toga nema. od kako sam ga odgledala pokušavam da shvatim gde se zeznuo. jer mene priča radi totalno, jer je scene u pravim momentima uvek izvodio napolje iz enterijera, jer je ušao u crnu rupu itd itd a film osrednji. da poludiš. 7.5 ko vrata

  • Krešo says:

    Za autora: Nisam gledao film, no mislim da si zaboravio na jednu svemirsku činjenicu: Puno ljudi nešto piše, samo neke drugi čitaju. Ubojico.

  • depeche says:

    au recensije
    Autor mora da je nekakvi intellectuel, kazem ja

  • blue says:

    vi filmski kriticari jelena,kola i ostali. sta vi znate o scenariju i koliko je on kvalitetan i ostalim filmskim finesama koje ugl mogu uociti iskljucivo ljudi kojima je to posao. dali znate dati svoj komentar ili misljenje na temu ovog filma, a ne raspravljat o tome koji je redatelj najbolji. i zamjerka autoru; nebi blo lose da spominjete manju kolicinu radnje u filmu za one koji jos nisu pogledali film, a zele misljenje o filmu.

  • Gjuro says:

    Zaista te zanima mišljenje zlostavljača tastature kojem je “Captain America 2” bolji od “Interstellara”?

  • DS says:

    Zašto bi ga zanimao komentar osobe kojem je poluproizvod glatka desetka?

  • PTICA says:

    Kapetan amerika 2 je los. Interstellar je vrlo dobar. KVA!

  • jelena says:

    meni se ne dopadaju recenice, dijalozi, mene ne ispunjavaju kad god se izaslo iz tehnickog dela price. u toku filma su znale da poente upadaju, bilo je i onih trenutaka koji bi radili (eureka npr) a ne delovali isforsirano – dakle neizgradjeni su, a bilo je i pateticnih momenata… sve u svemu scenario je los – ne prica,

    ne znam ko je najbolji reditelj danasnjice, imam samo omiljene

    msm da bi vecina komentara posle ocene 7.5 bila da DS nije skapirao, da nema pojma, da se nolanovom filmu tako ne prilazi i slicna opsta mesta. tako da je za mene ocekivano i pozeljno o mnogo cemu pisao, pa je bar tih prvih 14 komentara izbegnuto

  • DS says:

    Uostalom, blesavo se na ovoj razini raspravljati jer se vode dvostruki standardi: kada autor recenzije da ocjenu nižu od one koju si je ovdje određena skupina komentatora u glavi zadala, onda se ona poziva na objektivnu valjanost filma. Kada autor recenzije da ocjenu višu od one koju si je ovdje određena skupina komentatora u glavi zadala, onda se ona poziva na subjektivnu vrijednost filma. Alternativno, kada je ocjena niža od zamišljene, onda se sugerira da kritičari ne znaju što rade i de facto time sugeriraju da FAK portal nema smisla, a kada je ocjena viša od zamišljene, onda se sugerira da redatelji moraju dati otkaz, a s njima i autor recenzije koji je glupi fan. Kontradiktorna ponašanja su temelj mnogih komentara, a kao što znamo iz osnova logike, sve su konkluzije iz kontradikcija valjane jer iz kontradikcije proizlazi bilo što, pa odatle svatko može iskomentirati kako mu glavi paše, ali to što su sve valjne znači načelno samo to da je ishodište – iracionalno subjektivno trkeljanje – nevaljalo.

    Prijedlog: razgovarajte o filmu i ispunite smisao komentiranja na filmskom portalu. Recenzija vam daje sasvim dovoljno materijala za slaganje ili ne slaganje.

  • Ico says:

    Jelena,meni su se recimo rečenice i dijalozi jako dopali,ispunjavali su me kad god se izašlo iz tehničkog dijela priče.Eventualno jedna scena mi je bila patetična i djelovala isforsirano.E sad,jel ja mogu reć da je scenario dobar?

  • Gjuro says:

    Film koji se usudi ponuditi više od površne zabave za jednokratnu upotrebu, koji te natjera da ozbiljno razmisliš o svijetu i svemiru (doslovno), koji izazove intenzivne emotivne reakcije – ukratko film kakav naleti jednom na sto odgledanih – ne možeš nazvati poluproizvodom… ako si iskren. Nemam nikakav problem s nesviđanjem (naravno, ukusi su različiti), nego s tom nekom kvazielitističkom pozom koja je DS-ov trademark. Kao onomad kad je kao grešno zadovoljstvo naveo “The Dark Knight Rises” (kužite koliko je on iznad svih ostalih koji su navodili tamo neke limunade i treš?). Ne umišljam si da moje mišljenje ima neku težinu – to je samo mišljenje, ali autoru dobronamjerno poručujem da obrati pažnju na taj ton svisoka kojim mu je prožet svaki tekst i koji ih čini teško probavljivima. I krati, krati, krati.

  • jelena says:

    @Ico
    gde se u mom komentaru osetilo da ti ne mozes reci da ti je leglo?

    kad napisem npr secas se scene dok cekaju da cestejn izadje iz kuce, bratov sin i zena u kolima i onaj ih cuva sa pajserom. i stize brat, crn i besan. izlazi sestra, ona koja veruje, njemu neverniku, nesto tipa cula sam se sa tatom i oni se zagrle – pa ta scena veze sa zivotom nema kako je gradjena. ili kraj, o tome nikako da da napisem koliko je kriminalan – on odlazi da trazi hatavej. kad je usao kod kcerke u bolnici tu imas naboj, zahvaljujuci dugon uvodu, ali odnos sa hatavej pa to je nista, konvencionalnost

    elem, nije meni ovo ni blizu loseg filma, osecaj beznadja koji nas ceka na kraju puta me malo kad strecnuo kao ovde. sposobnost i zelja da se hrabro postave pitanja i ne ostave otvorena, da se ide gde drugi zavrsavaju film i jos iza i jos i jos… sve to fascinira, seti se ogromne scene nakon dejmonove smrti, bogovski. ali previse trokiranja je iseklo film, nema osecaja neotudjive postojane zakucane celine

  • baba s kolacima says:

    Potpisujem Gjuru!
    Ovaj osvrt na Interstellar mi djeluje kao da autor ocajnicki zeli naci zamjerke filmu pa se sav pretrgo u pokusaju da ispadne pametan, napuhujuci detalje koje na nekom drugom uratku ne bi ni primijetio. Iskreno se nadam da ne odlazi cesto u kino, jer na Hobitima, Dark Knight Rises i slicnim “poluproizvodima” gdje fridge logic razori pricu i bez da odes do frizidera mora da se svija u fetalni polozaj i neutjesno rida.

  • AM says:

    @Ptica: “Kako se ekipa u interstellaru uspjela otisnuti sa planeta koji imaju sličnu gravitacijsku silu kao Zemlja bez raketnog pogona, dok im je isti treba za odlazak sa Zemlje? Kao zanima me kao osobu i kao PTICU.”

    Mislim da je čisto bila riječ o gorivu. Rakete koje ponesu letjelicu sa Zemlje imaju svoje gorivo. Letjelica očito može sama letjeti, ali svaki put kad lete negdje spominju gorivo, kojeg nemaju nešto…

  • AM says:

    Kapetana Ameriku 2, mimo dobre ocjene, sam probao pogledati dva puta, ali ne ide. Isto kako i novi Spiderman 2. Marvelovi filmovi, osim Čuvara galaksije, nakon što napustiš kino, ne ostave nikakav dojam, a nakon par dana se ne možeš ni sjetiti što je bilo unutra.

    I veliki režiseri poput Scotta (Prometej), Burton (Planet majmuna i svi poslije), Cameron (Titanic i svi poslije) imaju lošije filmove…

    Dok Nolan sve što ima od donje granice je filmove koji imaju 74 % na RT (Interstellar), koje onda svijet doživljava mlakima.

    Čak i film koji je koštao 6000 dolara ili funti (Following), traje 6x minuta stoji iznad 7.0 na IMDB i 7x % kritike, što ih ne čini tek dobrim filmovima, nego solidnim filmovima.

    Nolan ne mora biti najbolji režiser današnjice, ali je i dalje režiser za kojeg znamo da će napraviti solidan film.

    Čak i filmovi koje je producirao, a nije ih kritika sve mazila, budu dobri filmovi, koje je bilo gušt pogledati: Man of Steel, Transcendence. Sve stvari koje se zamjere u npr. Man of Steel se nađu u Marvelovim ili drugim filmovima i ne smetaju nimalo danim zamjeračima.

  • Gjuro says:

    Jelena, koliko se sjećam, u toj sceni s Affleckom on nju gleda kao da bi je najradije zadavio (ali ono… sestra mu je) i ona zagrli njega, a što on jadan uopće može? Tj. nisam dobio dojam da joj je povjerovao, nego da je rezigniran. Zbrzano jest, ali to je bio finale priče i meni je pasalo da se digao tempo. Slažem se da bi i neki drugi dijelovi bili logički uvjerljiviji da ih se produžilo/razradilo, ali tada bi sigurno patio ritam, odnosno stvar bi se oduljila i moguće razvodnila. Napravljen je ustupak koji mi se čini mudrim.

    Tko zna, možda bude director’s cut verzije od tri i pol sata.

  • Decadent Sympozium says:

    @ Gjuro:

    Ukratko: osim što dišeš ad hominem koji me zaista ne zanima, općenito soliti autorima pamet o tome kako se nešto piše i gleda te pritom dobacivati komentare poput “zlostavljanje tastature” je pozicija preseravanja s lažne visine. Tim je više to komično kada dolazi od nekoga tko naočigled nema elementarne vještine razumijeti odnose dviju ocjena dva radikalno različita filma niti ima konzistentan pogled na umjetničko djelo.

    @ baba s kolacima:

    Detalj filma nije kada nekoliko elementarnih premisa filma koje grade cijelu priču nemaju baš nikakvog smisla.

  • Ico says:

    @ Jelena:

    Ma naravno da nisam osjetio ništa slično u tvom komentaru,malo sam se vjerovatno krivo izrazio,moje pitanje je bilo postavljeno onako općenito.Moj komentar je išao u jednom drugom smjeru.Tebi je dakle scenario loš.Jedan od kriterija je taj da ti se rečenice i dijalozi u filmu nisu dopali i da te to sve skupa nije ispunjavalo izvan tehničkog dijela priče.I to mi je, onako, malo zvučalo neozbiljno,samo to.Meni je scenario dobar.Pa zato valjda i postavih pitanje,jel legitimno da tvrdim da je scenario dobar na osnovu dopadanja rečenica i dijaloga i osjećaja doživljenih prilikom istih,kako da s tim uopće obranim svoju tvrdnju da je scenario dobar :-) .
    Previše natrkeljah za jednu sitnicu.

  • denis says:

    Jako mi se sviđa kritika, puno dobrih opažanja s kojima se slažem. Na prvu je zanimljivo da će bjelosvjetska kritika više nahvaliti Gravitiy od ovog filma. Kada se uzmu u obzir donekle razumljive (donekle) mane ovog filma, a koje su dobro opisane i u ovoj kritici, to postaje jasnije. Gravity je puno sabijeniji, kompletniji i, možda čak i tehnički revolucionarniji (što kritika cijeni). Međutim, doživljaj ovog filma je neusporedivo jači i veći. Ovo je EP. U samoj radnji najdepresivnije je što je lik Mata Damona u stvari – najrealniji i najčovječniji (u datoj mu situaciji). Film bi mogao biti duži, i ne bi se čudio da vidimo najavu serije po radnji interstellara (problem je budžet za ovakvu radnju, ali ne neriješiv). I da, svima koji ga tek misle pogledat, predlažem staru caku. Za još bolji doživljaj, poslušati soundtrack par puta prije filma.

    I da, znam da je cool biti kontra, pa reći da je Nolan niš posebno ili prosječni redatelj, ali time samo ispadate pomalo …
    Nolan je nolan, različiti su žanrovi i vrste filmova, ali u ovome što on radi je vjerojatno – najbolji.

  • Sven Mikulec says:

    Bez uvrede, ali osobu koja Nolana nazove prosječnim ne doživljavam ozbiljno.

  • Sven Mikulec says:

    I ovo se, naravno, nije odnosilo na denisa.

  • Decadent Sympozium says:

    Preslušavam OST i mislim pa ne mogu vjerovati da nema onog dijela koji je korišten prilikom Cooperovog dramatičnog spajanja na rotirajuću stanicu. Why?!? WHY?!??!

  • Decadent Sympozium says:

    Mislim kuzim da je spojeno od dva (mountains i još nekog) ali…ali!!

  • denis says:

    Skužio sam da se nije odnosilo na mene. Zanima me što mislite o liku Matta damona, o čemu su (vidim) različita mišljenja. (Ne moram biti u pravu, ali to što sam napisao moje je mišljenje)

  • Decadent Sympozium says:

    Dr. Mann je dobro iskorišten lik. Sam Damon ga dobro utjelovljuje i nije lik koji ti smeta iz bilo kojeg razloga, čak i kada postane antagonist, što su neki meta-gledatelji vjerojatno anticipirali. Jednom kada nestane iz priče, načelno se osjeti da ga više nema, za razliku od drugih sporednih likova; to je glumčev prilog. U globalu, žao ti je što o njemu ne znaš više jer ga se naziva “najboljim što može biti”, a mi o tome ne saznamo puno, to jest ne dobijemo nikakav uvid. Stoga to “najbolji što može biti” služi kao podvala za ukrštavanje dvije pozicije koje Nolani raspravljaju u filmu: destruktivni egzitencijalni egoizam (dr. Mann, prof. Brand, Tom…) i konstruktivni egzistencijalni egoizam (Cooper, dr. Brand, Romilly, Murphy…). Podvala srećom nije promašena jer je dr. Mann razumljiva moguća varijanta čovjeka koji se razišao sa svojim ciljem negdje u procesu krajnje munjene misije i njegov interes povratka na Zemlju bi se možda mogao razumjeti. Problem je osobne interpretacije koliko je realno da sustavno razmatra kako ih sve prevariti. Jer, ako se već boji za vlastiti život, zašto bi mu se isplatilo vraćati negdje gdje zna da je gotov, umjesto da s njima razmotri treći planet koji je posve obećavajući. Iracionalnost je često sklona kratkom vidnom dometu, pa možemo pretpostaviti da bi to mogao biti jedan od razloga, bolje vratiti se na Zemlju i krepati od raka pluća, nego li možda zapeti na još jednom šugavom planetu, pa iako sam skeptičan, pretpostavljam da može proći. Osim ako je htio sam na treći planet, u kom slučaju nema nikakvog narativnog smisla. Ono što u tom procesu nisam siguran da se može prihvatiti jest njegovo priglupo spajanje na postaju, ignoriranje svih regula i nasilni pokušaj ulaska u postaju, naime kao da nema pojma kako funkcioniraju temeljne astronautičke stvari poput dekompresije. I on nipošto ne izgleda kao da je u bunilu, s obzirom koliko je unaprijed sve isplanirao, pa da bi takve greške radio. Ono gdje Dr. Mann u filmu onda uspijeva, a i gdje većina načelno zaboravi što se upravo u prethodnih 5 minuta odvilo, jest što svojim destruktivno-nabijenim egoističnim činom omogućuje da Cooperov konstruktivno-nabijen egoistični čin dobije zamah i nama dostavi napeto orkestriranu scenu spajanja sa stanicom. To je onaj egzistencijalni “skok” koji možemo naći u Nolanovom trećem Betmenu kada skače da se izvuče iz zatvora (motiviran strahom i vjerovanjem), odnosno u Inceptionu kada Cobb riskira izvlačenje Saita (motiviran vjerovanjem i strahom). U tom smislu dr. Mann je ponajbolje primijenjen lik u filmu, ali kao i svi ostali likovi osim Coopera i Murphy, nedostaje mu “još malo” prostora.

  • Cinik says:

    Film je pretenciozno smeće i količina fanovskog masturbiranja je meni osobno nevjerovatna. Priča i radnja su besmisleni a film se oslanja na emocionalne cheap shootove za široke mase da bi prosječnjak mogao izači iz kina uznemiren i glup. Svaki film mu se svede na istu foru.

    Postoji i boljih djela koja se bave dilatacijom vremena i nepošteno je što su ljudi iznapadali Gravity zbog loše znanosti u filmu kad Interstellar pati od iste mane. Izgleda da narod rado kusa govna ako je izašao iz Nolanove guze.

  • Martin7.1 says:

    @ Cinik

    Priča i radnja su besmisleni a film se oslanja na emocionalne cheap shootove za široke mase da bi prosječnjak mogao izači iz kina uznemiren i glup. Svaki film mu se svede na istu foru.

    Možeš samo pojasnit što misliš ovim rečenicama. Čisto ovo da priča i radnja nemaju smisla? Koje stvari ti nemaju smisla? Daj nekoliko primjera.

    Ovo nije napad ni ništa, samo me zanima drugačiji pogled na radnju filma :)

  • jelena says:

    Gjuro, nemam ja pojma šta bi bilo da su scene duže, niti predlažem da budu duže, niti da se izbace, kako mogu da znam šta bi tačno najbolje bilo? Fora i jeste da ih uvatiš da budu perfektne – ne preduge, ne banalne, ne dosadne, efektne, na mestu, u funkciji, intrigantne i još xy faktora da bude čekirano. Ta mala scena koja mi pala napamet je mini primer podizanja tenzije muzikom i momentumom, gde je u igri fakat da o bratu ne kapiramo da li prerasta u ludaka od kog se branimo pajserom ili je tip čija rezigniranost je jasna još od poslednje video poruke tati. šta ti kažeš za kraj filma? a direcotr’s cut bih gledala na keca

    @Ico, mogla sam i srećnije formulisati, ali stojim čak i iza onako kilavih opservacija – prečesto je izgovorenim potkopavano snimljeno. jako je bilo meni teško da se povežem sa likovima. pretenzija je bilo i mesto je ostavljeno, za razna poentiranja. likovi neuverljivi da ih iznesu, tekst neitrigantan da udari i bez interpretacije. zvuči dosadno ali msm da je tu ključ

  • Gjuro says:

    Meni se svidio kraj (ako niste gledali film, prestanite čitati). Cooperov svijet zauvijek je nestao, ostaju samo replike. Nakon što mu umre kći, paradoksalno, jedina preostala veza sa starim svijetom (Brand) nalazi se na drugom planetu. Nisam to shvatio kao forsiranje romantike (koje ovdje stvarno nema), nego kao novi početak, kako Coopera kao pojedinca tako i čovječanstva. Za cinike neprobavljivo? I neka je.

  • jelena says:

    ja sam vise to dozivela kroz vizuru kupera, kao coveka kojem je to poziv i te on stvari ne dovodi u pitanje, to su ti pojedinci medju nama… ali u filmu koji se predao znanosti i logici, frajer ode sam u svemir. ali u filmu koji je zeleo da izgradi odnos vredan paznje, i ne romanticarsko bljuc, ti ne osetis velicinu njegova gesta niti tu nadsilu koja ga vodi

  • DS says:

    Neće biti Director’s cuta; odnosno ako bude, to će biti presedan jer Nolan ima “filozofiju” slanja “dovršenog djela” u kina i takav mora ostati.

  • DS says:

    Fakyea pojavio se deluxe ost.

  • Jole says:

    @Sven Mikulec,

    Pa evo, jel slušaš filmske repulzije. Ne bi vjerovao, na ovom su sajtu. Vitez i ostali govore za Nolana da je prosječan, loš. Baš ga pljuju pa me zanima jel i njih ne shvaćaš ozbiljno?

    I ovo ti govorim ovako jer me zanima 😀 meni je Nolan sigurno jedan od najvećih redatelja koji su režirali u hollywoodu. Ko tvrdi drugačije, taj se zbilja jednostavno ne smije doživljavati. Ocjene na različitim stranicama dovoljno govore, a to je bitno. U Nolan je sami vrh.

  • Jole says:

    Sven, sorry što te gnjavim. Sad slušam nove repulzije i evo, Vitez je rekao da je Interstellar scenarističko govno, smeće. Slušaj i dalje što je govorio.

    Jel prema njemu drugačije reagiraš zato što je ovdje ili?

  • sven says:

    Ne bih rekao da je Nolan vrh, ali osobno mi je promaseno nazvati ga prosjekom. Govorili to Repulzicari ili frendovi s kvarta. :) To bi znacilo da je jednak broj gorih i boljih redatelja od njega. Sto god se pisalo o Interstellaru ili posljednjem Batmanu, Memento i prva dva iz Dark Knight trilogije meni su medju boljim filmovima u zadnjih petnaestak godina.

  • Gjuro says:

    Repulzije su na razini paljenja prdaca. Zabavno prvih pet minuta, ali ubrzo shvatiš da su ti ljudi pogledali i pročitali manje od tebe laika i da to nema veću težinu od prosječne birtijaške rasprave. K tome, kad jedan neuspješan redatelj (Vitez) uvijek iznova čereči uspješnoga (Nolan), to prije svega smrdi na zavist. Mislim, sve je to legitimno, ali ne znam zašto ih se uzima kao išta relevantniji faktor od bilo kojeg xy komentatora.

  • DS says:

    Yeah, sad nije dovoljno ni biti redatelj i scenarist, sad se za komentiranje treba biti multimilijunski redatelj koji je procitao vise od Gjure. So lame. 😀

  • Gjuro says:

    Pa gle, iskreno sam se nadao da ću naučiti nešto od tipa koji se filmom profesionalno bavi, odslušao sam 4-5 cijelih epizoda, ali ćorak.

    Nego on-topic: nakon drugog gledanja dojam mi je manje-više isti. TARS je mogao imati bolje fore i poneka replika djeluje previše stilizirano, ali ne smeta cjelini. IMHO, naravno.

    I još jedna stvar: kapa dolje Nolanu što se zajebavao s filmskim trakama i otkantao cirkus s 3D-om.

  • AM says:

    Di je tamo neki Interstellar kraj Bitangi i princeza.

  • Sven Mikulec says:

    Ne slažem se s ekipom oko Interstellara (osim onog dijela kritike koji se tiče scenarističkih propusta određenih), ali daleko od toga da mi nisu zabavni i da ih nije gušt poslušati pod (malo većom) pauzom na poslu, recimo. Ugodno ćaskanje o filmu, a usput prođu kroz mali milijun tema. :) Jasno da neće svima pasati.

  • zirafa says:

    “Nemam nikakav problem s nesviđanjem (naravno, ukusi su različiti), nego s tom nekom kvazielitističkom pozom koja je DS-ov trademark. Kao onomad kad je kao grešno zadovoljstvo naveo “The Dark Knight Rises” (kužite koliko je on iznad svih ostalih koji su navodili tamo neke limunade i treš?).”

    Što ako je DS zaista u nekom tajnom elitnom klubu ? U tom će slučaju netko morati uzeti gumičicu i brisnuti po kvaziju. Možda će tada nestati i Gjurin “problem”. 😀

    “Ne umišljam si da moje mišljenje ima neku težinu – to je samo mišljenje, ali autoru dobronamjerno poručujem da obrati pažnju na taj ton svisoka kojim mu je prožet svaki tekst i koji ih čini teško probavljivima. I krati, krati, krati.”

    Možda je DS veoma visok čovjek. :)

    Ako je mišljenje samo mišljenje, Žirafa se pita: zašto ne bi mogao navesti The Dark Knight Rises kao svoje grešno zadovoljstvo. Možda nije do grijeha koliko je do autora? :)

    Za Gjuru je rješenje vrlo jednostavno:

    a) preskači, preskači, preskači (i nećeš imati problema s probavom :D)
    ili
    b) igraj se svojim riječima; zavodi, manipuliraj, pouči, zadivi, začudi, zaprepasti, zapleši, umjesto da vodiš brigu kako to drugi čine.

  • Gjuro says:

    Za Žirafu vrijede ista rješenja što se mojih komentara tiče.

  • Mario says:

    Čitam tekst od Žirafe i umirem od smijeha, eto napokon se čovjek može nasmijati na FAK.hr – u.

  • Johnny says:

    Decadent Sympozium piše negdje gore o Dr.Mannu i pita se zašto bi se on htio vratiti na Zemlju a ne otići na treći planet s ekipom. Zato jer uopće ne bi došli po njega da nije lažirao da je “njegov” planet pogodan za život. Sjeti se razgovora u NASI. Citat: “otuda hrabrost”.

  • zirafa says:

    “Za Žirafu vrijede ista rješenja što se mojih komentara tiče.”

    Laska li to Gjuro sam sebi misleći da Žirafa ima problem s njegovim slovuljcima ? Na sreću po Žirafu, kontinuirano druženje s gospodinom Zelenim Čajem, koji za nju “probavlja” štošta (čak i Gjurino neshvaćanje Žirafinog humora ili ne humora, kako se uzme) je dobilo pun smisao. 😀

    Nadalje, kada bi došlo do preskakanja komentara, ona bi bila izgubljena; kome i zašto DS praši tur vještinom – takozvanom igra riječi, u kojoj leži zabava. Ne volimo li svi zabavu ? 😀

    Nadam se da će, isprovociran DS-ovim trademarkom, oglušen jekom visokotonca i izgubljen u gomili slova koja se kotrljaju bezdušno prema njemu, osvanuti i recenzija Na Gjurin način. Jer, s obzirom na tvrdnju “…kužite koliko je on iznad svih ostalih …”, sumnjam da će to utjecati na DS-a, kvazielitističnog visokotonca, kako ga nazvaše. 😀

    Žirafa je nepromišljeno baratnula rješenjem umjesto da je krenula putem dobronamjernih savjeta i koječega dobrog još, poput dobrog nam Gjure. I, unatoč dugom vratu, pokakala je samu sebe.
    Tako joj i treba kad je, u nedostatku zelenjave, prožvakala razum.

    Okusivši to, Žirafa,
    tako joj dugog vrata, kida nalijevo!

  • PTICA says:

    KVA!

  • DS says:

    @ Johnny: hvala, da, pomaze detalj, iako jos uvijek mi je nategnuto. Mislim, i pretpostavka da svime moze sam upravljati, i pretpostavka da je jedini nacin da se izvuce tako da ih sve pobije… mogu pretpostaviti to pod nekom hipotezom o psihickom rastroju ili deluziji, ok, nek bu tako, ne treba forsirati racionalnost u takvim bijesnim situacijama. Stima.

  • Johnny says:

    @DS: Da, nagon za vlastitim životom pokreće taj dio priče. Nego, meni nešto drugo nije jasno (SPOILER ALERT!!!) Čemu sva ta parada koju je pokrenuo Proff. Brand kad je ionako svjestan da neće uspjeti niti formula niti plan A, niti plan B.
    Neka tumačenja koja mi padaju na pamet, vjerojatno su sva kriva:
    a) šalje raketu samo zato da spasi svoju kćer?
    b) radi opće iluzije da se nešto radi po pitanju spašavanja Zemlje? Iluzija za koga? NASA radi u tajnosti jer je politički nekorektno trošiti na istraživanje svemira dok se sve ulaže u prehranjivanje čovječanstva?
    c) …….. (molim popuniti) :-)

    Btw, ovo pod a), ako je točno, jedina je stvar koje se film drži dosljedno – koliko je god čovječansto u propadanju, svakome je ipak najvažnije samo nešto njegovo:
    1) Coopu family, prvenstveno kćer
    2) Dr. Mannu vlastito preživljavanje
    3) doktorici Brand njezina ljubav prema prema liku xy na planeti xy (tko bi sva ta imena pamtio…..)
    4) Profff. Brand njegova kćerka dr. Brand

  • 8+2 says:

    Kaj? Johnny, nekaj si zabrijao, Brand je znao da plan A neće uspjet, ali je zato računao na plan B.

  • Johnny says:

    Računao je na plan B? Ipak mi objasnite, molim….. U planu B je bilo 30 žena (ili tako nešto). Nije dovoljna jedna zbog genetske raznolikosti. Na putovanju je bila samo Branova kćer….? Mislio je poslati naknadno još? A kamo? Negdje već tamo oko stodvadesete minute filma je ispalo da se znalo da se Coop i ekipa ne mogu nit vratit, niti poslat ikakvu poruku….. Nekaj sam krivo shvatil?

  • Gjuro says:

    Tih prvih tridesetak novih ljudi nastalo bi od oplođenih jajašca koja imaju u brodu. Genetska raznolikost također je riješena umjetnim putem. Sve što je potrebno za početak kolonizacije je prikladan planet.

  • Toma says:

    Mene,kao,recimo, prosecnog ljubitelja filmova i citaoca vasih tekstova, zanima jedna druga stvar,cemu recenzija na 100 strana?

  • Johnny says:

    Gjuro – i svih 30 bi rodila Anne Hathaway?
    Možda sam i koji dio prodrijemao jer je film napet ko puška, ali mislim da ipak priča curi ko cjedilo….

  • Gjuro says:

    Ja sam shvatio da bi prvi kontingent bio iz nekakvog inkubatora ili sl. Surogat-majke ulaze u igru tek kad ta oplođena jajašca sa Zemlje odrastu. Brand nije tamo da bi rađala, nego zato što je vrhunska znanstvenica… I zato što joj je tata namjestio posao. 😛

  • Angelina says:

    Film nije loš, ali ništa posebno. Nolan mi je inače dobar režiser i zbog njega sam i otišla pogledat ovaj film jer sam računala da ne može bit neko smeće. Međutim, količina ljudi koji su oduševljeni ovim filmom me iznenadila. Gledljiv je svakako, ali da me potaknuo na razmišljanje o smislu života, svemiru i međuljudskim odnosima, to nikako. Potaknuo me samo da se zapitam jel sa mnom nešto nije u redu, kad svi urliču kako je genijalan, a meni što više dana prolazi od gledanja, sve niže kotira.
    U fiziku se nešto ne razumijem, i znam guštat u dobrom SF-u pa ću lako ja s tim može li Cooper preživjeti ulazak u crnu rupu il ne itd.. ali problem filma je što ima previše nelogičnosti, što je pretenciozan i pokušava se postaviti kako neka nova Odiseja koja pokriva sva polja, i znanost, i smisao života, i ljubav itd., što odnosi između likova ne funkcioniraju u potpunosti, patetičan je i opet ono amerocentrično viđenje svijeta, nijedna druga nacija nit država se ne spominje, ako je tako loše stanje na Zemlji da je ljudska vrsta mora napustiti, zar ne bi bilo logičnije da se može tako nešto izvesti jedino uz financijsku i znanstvenu suradnju većine država.
    Pa onda kraj, Cooperov odlazak na kraju mi nema smisla, znači, njegova kći pred smrt dočeka da vidi oca i pošalje ga da ode ljubovat s dr Brand nakon niti 2 min razgovora nakon šta ga nije vidila od svoje 10e godine, ostatak njenih potomaka ni ne trza na svog pradjeda koji se tu pojavio, on je pomazi po ruci i ode.. ej pa nit je uvjerljivo i još je dovoljno ljigavo za kakvu površnu romantičnu komediju. Film pokušava bit svašta, al zapravo nije ništa više od gledljive trosatne zabave.

    Jednostavno, ne drži vodu.. i ne moram biti ni scenarist niti filmski kritičar da bi mi to bilo jasno

  • Gjuro says:

    Angelina, tko kaže da uopće postoje druge države? Ako je Amerika (hej, Amerika!) odustala od naoružavanja i ako postoji još samo jedna vrsta žitarice, rekao bih da je to manje-više to što je ostalo od nekadašnjeg svijeta. Amerocentrično i iritantno? Možda, ali svaki je holivudski film amerocentričan već zbog samog jezika.

    Što se Cooperovog odlaska tiče, zašto ne bi imao smisla? Murphy su odmrznuli praktički samo da se pozdravi i umre. Ne mora umirati 20 minuta da bismo shvatili poantu. Još da se Cooper išao grliti sa svakim od potomaka (s kojima zapravo veze nema)… Kraćenjem se uspješno izbjegao sindrom “Povratka kralja”.

    A ovo s ljubovanjem ovisi o interpretaciji gledatelja jer film ne daje praktički nikakve indicije da bi između Coopera i Brand postojala neka privlačnost. Ako se išta i može dogoditi, bit će nakon odjavne špice. Ja tu ne vidim forsiranje romantike nego povezivanje s prošlošću, tj. nepostojećim svijetom koji Cooper pamti. Svaku nategnutu romantiku nategnuo je gledatelj.

  • 8+2 says:

    Angelina, ko da čitam sebe! Malo je zazorno 😀 Iako bih ostavila po stvari Brand i Coopera. + Drugi put sam ga gledala s više suspension of disbeliefa i ignorirala srcedrapateljne scene pa mi je imao više smisla i uvjerljivosti kao cjelina, ali svejedno je prekonkretan/predoslovan da bi pucao visoko kao Odiseja. Ono što mislim da ću iz filma pamtiti su val-planina, crna rupa izbliza i unutrašnjost (iako je samo putovanje u crnu rupu prekopirana Odiseja – kako prikazati ono o čemu nemamo ni ideju kako bi moglo izgledati? – nismo baš inspirirani pa ćemo uzet ono kak su to napravili u Odiseji, skratit za publiku koja ne može pet minuta gledati samo boje i ubaciti metalne kajgoddajetobilo). Mislim da film vrijedi pogledati, ali brijanje na njega je za hipstere :)

Leave a Reply

Your email address will not be published.