Instrumentarij smrtnika: Grad od kostiju (2013.)

Piše: Decadent Sympozium

Instrumentarij smrtnika: Grad od kostiju (The Mortal Instruments: City of Bones, 2013., 130 min.)

Režija: Harald Zwart

Scenarij: Jessica Postigo (prema romanu Cassandre Clare)

Glume: Lily Collins, Jamie Campbell Bower, Robert Sheehan, Kevin Zegers, Jemima West

Ocjena: 5/10

 

The Mortal Instruments: City of Bones adaptacija je primjerka tinejdžerskog fantasy/romance serijala popularne književnosti, koordiniranog gotičkim motivima i ljubavnim fantazijama. Režijsku odgovornost preuzeo je Harald Zwart, poznat po kvalitetnim naslovima poput Karate Kid (2010) i Pink Panther 2 (2009), a scenaristički prvijenac je napisala Jessica Postigo Paquette, ljubiteljica djela Cassandre Clare, koje opisuje kao ‘svi viđeni elementi na neviđen način.’

Djevojka Clary (utjelovljena u Lily Collins, od autorice nazvana po samoj sebi) živi život tinejdžera kakvog bi svaki roditelj htio – mali krug prijatelja voli dobru knjigu ponad pijančevanja i video igara, marljiva i poslušna bavi se umjetničkim radom i osjeća da svijetu može dati više. Problem je veoma zaštitnički nastrojena majka (Lena Headey) zbog koje se Clary osjeća gušenom. Kada Clary počne viđati tajanstveni simbol, ne posluša majku i s najboljim prijateljem Simonom (Robert Sheehan) posjeti indiciranu adresu noćnog kluba. Postane svjedok ubojstva, no uskoro se ispostavi da je na djelu vidjela shadowhuntere, lovce na demone. Otkrije da njena krvna linija pripada klanu lovaca koje predvodi Jace (Jamie Campbell Bower), ljubavno-lovački poker asova, a dalji tok događanja pokaže smrtno opravdan razlog zbog kojeg je majka nad njom budno bdjela – svijet u kojem je do sada živjela prepun je mitoloških bića poput demona, vukodlaka i vampira, a njena je obitelj tražena zbog božanskog artefakta.

S obzirom na produkcijsku pozadinu filma, 130 minuta radnje čini se prilično neobičnim zahvatom. Istina je, međutim, da bi događajna prožetost filma posramila većinu akcijsko-avanturističkih naslova. Film postepeno uvodi likove i motive u radnju i radi na tome da kroz likove racionalizira postupke opasne fantastike koja prodre u normalan život protagonista. Claryijin šok novim promjenama na suprotnoj je strani spektra od Belle iz Twilighta, što govori dovoljno. U sukob je upleteno više od petnaest likova među kojima nema značajnog viška i njihova su vremena na ekranu, uz dvije iznimke, solidno raspoređena. Likovi su u kontinuitetu izloženi sukobima tijekom filma – međusobno ili protiv treće strane – što stvara opipljiv razvoj karaktera, vrlo rijetku pojavu u ovoj klasi filmova. Režijska rješenja daju neočekivan začin sirovosti, pa neke scene, naročito s demonima  ala The Thing, djeluju realistično, čak jezivo, dok u drugima postoje detalji koji su, da su se slijedili do kraja, mogli od filma napraviti zanimljiv obrat u žanru. Primjerice, provala u Claryjinu kući, poglavlje s vampirima ili ubojstvo opsjednutog djeteta. Mistična i napeta glazba Atlija Örvarssona, karakteristična za njegov opus, ide u prilog nastojanjima da se ponudi naslov s težinom.

Međutim, iako je scenaristica vjerno prenijela kostur radnje iz knjige u film, sadržajno je on rupičast. U romanu je mnoštvo događaja dodatno obloženo detaljima koji u scenariju zahtijevaju veći angažman – bilo dijaloškom ekspozicijom, bilo dodatnim trajanjem filma, bilo finije razrađenim odnosima ili ponekom promjenom tijeka. Umjesto toga, film pati od 1) previše nerazvijenih motiva i 2) očekivanja da mnoštvo elemenata priče uzmemo zdravo za gotovo.

U prvom slučaju, za primjer možemo uzeti potpuno odsustvo glavnih antagonista i apsurdno antiklimaktičke trenutke s kraja filma – nabacivanje glavnim artefaktom filma, ispodprosječna introdukcija glavnog antagonista Valentinea (Jonathan Rhys Meyers), suludo trivijalan razlog izdaje i daj-umri-više posljedica pretjeranog odugovlačenja ili utrpani seksualni odnosi bačeni u lice bez ikakve jasne upute. Film se dotiče homoseksualizma, incesta i vampirizma, a ništa od toga niti prethodno razvija niti naknadno raščišćava. Također, pri karakterizaciji likova više govori nego što pokazuje – tako, npr., starješinu shadowhuntera Hodgea (Jared Harris) navode kao ekscentrika, no to ne vidimo u njegovim postupcima. Dakle, jedna skupina motiva promašeno je uključena u radnju, druga je zaboravljena tijekom radnje, a treća izgleda kao da pretendira pojaviti se u nastavcima, iako to ne bismo nužno trebali anticipirati. To Mortal Instruments čini nedorečenim.

U drugom slučaju, radnja je natrpana pseudofantastičnim elementima – kalež anđela i artefakti slične snage, otvaranja demonskih vrata, teleportacijski uređaj, magične rune, vukovi, vampiri i demoni, podzemni gradovi, psihičke i magijske moći, vještice, magovi, itd., uvedeni do konačnog prelijevanja preko solidne radnje i njezina konačnog razvodnjavanja. S otjecanjem radnje počinje se pomalo, ali sigurno gubiti smisao svega što se događa, a užasno dovršavanje radnje, odnosno očajni posljednji sukob, sastavljen je od desetak, dvadesetak potpuno nesmislenih postupaka likova i režije, rezultirajući ne više nedorečenim nego glupim filmom. Sve što do određenog trenutka film za svoju klasu postigne, to do kraja poništi, za što je najbolji primjer činjenica da dva centralna motivatora radnje – ono za čime se traga i ono što se želi – zapravo uopće nije niti potrebno niti ima potkrepljenja. To Mortal Instruments čini banalnim.

Najveću grešku počinili su napuštanjem izvornog djela u posljednjoj trećini, što s jedne strane objašnjava raspad sistema, a s druge strane implicira da scenaristica nije najvještiji autor. Problem sadržajno lošeg nošenja s formalno naprednijom radnjom preslikava se na likove – od glavnih likova Clary, Simon i Jace funkcioniraju dobro, od sporednih solidni su Isabelle (Jemima West) kao sidekick shadowhunter, Pangborn (Kevin Durand) kao zli minion i Luke (Aidan Turner) kao Claryijin drugi pomagač. Ali su zato treći shadowhunter Alec (Kevin Zegers), Hodge, Valentine i informant Magnus Bane (Godfrey Gao) užasni. Najveće razočaranje doći će od Meyersa, ponovno u ulozi autoritarnog lika kojeg on nikada nije u stanju adekvatno utjeloviti.

Vrijedi još spomenuti da pojam gotike ovdje znači krkljanac kiča i klišeja iz pera nekoga tko nije istraživao materijal, nego se oslonio na urbano žuborenje o ekscentričnim gotičarima. Prema autorima, to su seksi obučeni petnaestogodišnjaci koji lumpaju po noćnim klubovima, žive u gotičkoj katedrali i ubijaju demone. To uključuje i krajnje nepotrebno scenu u kojoj Clary oblače u privlačnu opravu i tjeraju je u scene borbe s time na sebi – jedna od nuspojava je glumičino kontinuirano nastojanje da joj kamera ne uhvati gaćice. U svakom slučaju, film popularno postavlja gotičke duše kao protagoniste, što osnažuje činjenicu da je ono gotičko u ovom slučaju upravo predmet sprdnje samog pokreta. Setting povlači za sobom okvir tv serija i shvaća sebe višestruko ozbiljnije nego što na kraju izgleda, pa ispada kao da je film inspiriran sezonama Supernaturala i Buffy. S obzirom na kreativnost pisaca teen fantastike, ne bi me niti iznenadilo, ali na stranu nagađanja – to se svakako nije činilo kao namjera filma, ali je on tako završio.

Zaključno, City of Bones je loša adaptacija romana za koju se može pretpostaviti da bi među mlađom publikom mogla funkcionirati dovoljno prihvatljivo, ako zanemare navedene detalje. Stariji ili analitički stroži gledatelji vjerojatno neće nimalo biti zadovoljni što će se film bližiti kraju.

8 komentara za “Instrumentarij smrtnika: Grad od kostiju (2013.)

  • Jelena says:

    film je krš. i twilight je bolji (pišem i ne verujem 😀 )

    čini mi se da gomilica ovih pizdarija najviše ispuši pri izboru glumaca koji će da igraju negativce, a pre toga ustvari najviše ispuši pri koncipiranju negativnih likova ( njihovi postupci su pravolinijski, jednodimenzionalnosti ne manjka a kao da je zakonom zabranjeno malko sve zacrniti…)

    neverovatno deluje da niko nema blagu naznaku namere da nešto promeni u žanru i da mu smisao, osim finansijskog, s tim što bi onda verovatno žanr umro. smešno je i što se ipak svi prave ozbiljni i ne prave totalne patose, nego petljaju, objašnjavaju i onda im sve to nije malo nego krenu i da poentiraju

  • DS says:

    Nema tog paralelnog svemira u kojem je Twilight bolji. Ljudi su se počeli adaptirati već zaostalom vremenu Twilighta u kojem su padali u nesvijest od muke, prilagođavati se njegovoj monstruoznoj gluposti, ali on s vremenom postaje još užasniji nego što je bio. To je film bez radnje, konflikta i sadržaja, bez iole realističnih ili motivacijski smislenih likova, s najgorim oblikom (ne)glume uopće (s čime se čak i glumci slažu) i prilično bijednim faktorom suplemenata poput efekata ili glazbe.

  • Mlađa Publika says:

    Ne funkcionira dovoljno prihvatljivo.

  • Jelena says:

    moje prilagođavanje monstruoznoj gluposti je samo jedno leto igralo tako da nisam zašla u crne lagume i stranputice potonjih delova i sećam se, ko da je juče bilo 😀 , da su oni dvoje glavnih delovali onako, pa manje glupo od ovih dvoje i da je priča, koje se ne sećam, bila iskrenije glupa. i i twilight je mnogo bolji naslov

  • Tompa says:

    E ovo je smeće od filma, u pravom smislu riječi.
    Ne znam kako sam završio na projekciji istog (mislim da je bila srijeda i da sam jednostavno “morao” u kino), ali mi je malo falilo da se dignem usred radnje. Neka mi samo netko objasni kakve veze naslov filma ima sa samim filmom? Grad od kostiju? WTF??

  • DS says:

    @ Jelena: Možda, nisam siguran. Možemo interno rastaviti ova dva naslova pa se pozabaviti elementima. :)

  • A.A.K says:

    Ne zelim usporedjivati sa drugim filmovima ali ovo mi je najbolji film koji sam ikada gledala

  • xxx says:

    EXTRA

Leave a Reply

Your email address will not be published.