Insidious

Piše: Vanja

Insidious (2010/I, 103 min)

Režija: James Wan

Scenarij: Leigh Whannell

Glume: Patrick Wilson, Rose Byrne, Lin Shaye, Ty Simpkins, Barbara Hershey, Angus Samspon, Leigh Whannell, Andrew Astor

 

Je li vam se u stotinki sekunde desilo da sami sebe gledate s lustera dok objektivno sjedite s obitelji za stolom? Kako ste duhom napustili svoje tijelo i krenuli u avanturistički astralni poduhvat, ostavivši tek fizičku nazočnost? Ako jeste, priznajte, lijepo je, iako kratko traje. No ako traje predugo, može biti opasno, jer tamo Further ima svega, svemir je beskrajan i zove, a prolaza, ulaza i izlaza na tisuće, no niti jednog nema onda kad vam treba.

Poklonik sam filmova koji barataju paranormalnim (koja smiješna riječ) aktivnostima, iz čega bi se moglo zaključiti da mi se dopao i Paranormal Activity, ali nije. Nakon upornog držanja čačkalica u očima, odustala sam nakon 45 minuta i shvatila da sam tokmak. (Nemojte me sad pljuvati, ok?) Kako dođe na red Insidious – stavih ga na čekanje i umalo ne pogledah. No, hvalim se davanjem šanse svemu pa sam (da se iskupim za PA i slično) odgledala to do kraja. Znam da je Leigh Whannell dobrim dijelom zaslužan za Saw franšizu (koja isto nije my cup of tea, no cijenim, da – i pogledala sam ih nekoliko!) – dakle, more razloga za stand-by aranžman ovog horora. Ja sam vam od duhova koji skiče, od efekata kojih zapravo ni nema, tu su, ali se ne kuže, no učinila sam si čast to odgledati bez ikakvih predznanja tko, o kome, što, zašto i kako. Film, kao prvo (a to i jest prvo), kupuje odličnom najavnom špicom, a ja padam na takve nekima banalne, a meni opake stvari. Kombinacija crno-bijelih snimaka hodnika s curećim krvavocrvenim slovima ne mora biti jeziva, ali je uvijek efektna do… onoga što nemam. Pošto već spomenuh hodnike, jasno je da je riječ o kući,  a ako je riječ o kući, iz tog proizađe i moj zaključak da je ta ista posjednuta, ospjednuta i slično. S labirintom hodnika, prekobrojnim vratima, nezaključanim ulazom još neistraženog tavana, ovo je kuća snova upravo za meni mile poltergeiste (duhove koji kuckaju? Da – kuća je strahovito glasna, proizvodi cijelu silu kuckanja, krckanja, zvukova i izluđujućih frekvencija koje se baš i ne slažu s ljudskim uhom, cool). Pošto sam još na početku, da ja pošteno i odmah priznam kako sam u prvih 5-15 minuta ispizdila na neke apsolutne nelogičnosti koje nisu spoiler kad mama Renai (Rose Byrne) ustaje ranom zorom, traži kutiju s notama (sklada ona i svira i to) i popne se na tavan! I ide ona upalit’ svjetlo i krcne joj na ljestvama prečka. I to je ono sasvim OK. Zatim, upali svjetlo, kad ono upali se i vatra u pećici na drugoj strani tavana. Istovremeno. I ona to sve tako ‘ladno percipira, ugasi svjetlo, siđe s ljestvi i uputi se u dnevnu sobu pretrpanu kutijama i primjenom nasumičnog uzorka ugura nekih desetak knjiga u jedan od ormarića. Velim, nije spoiler jer se to fakat desi u prvih pet minuta i na to se još nakalemi petsto drugih rupa i nelogičnosti koje dobrim dijelom mogu odbiti gledatelja. Ali ne ovog!

Dakle, mama je budna i pridružuje joj se sin Dalton (Ty Simpkins) kojem se ne sviđa njegova soba; tu je još jedan braco, Lambert (Andrew Astor) i beba – sestrica. I do daske neuvjerljiva mama koja gleda u babyphone dok sluša čudne zvuke iz bebine sobe, gleda i pojačava ton, odšeta do hodnika pa gleda, pa onda malo gleda uvis, čuje dječje vrištanje i umjesto da skrši babyphone od pod i ide spašavati dijete, ona… U neku freekin’ stvar! Zanijela se ja, vidim. No dobro. Nemam namjeru prepričati sadržaj, ovo su samo neke meni opake rupe s početnih minuta koje su me umalo natjerale da ugasim TV. Tata Josh (Patrick Wilson) radi kao profesor i iz nekog razloga se zadržava na poslu dulje nego kad su bili u staroj kući koju su zamijenili da bi pobjegli. Opa, velim ja. Nije neviđeno, ali može proći. Valjda tog istog dana kad se i mama pela na tavan, mali Dalton, koji je supermen po opredjeljenju, penje se u istraživačku avanturu, u klasičnom plavom odijelcu sa crvenim plaštom, krene po ljestvama… jedna prečka… krc, druga, krc, treća, tras i opadne k’o kruška. No, u biti mu se ništa nije desilo osim što se malo ugruvao. Spremljen u krevet, dobije instrukcije da je tavan off limit area, te biva ostavljen spavati. Jutro je već problem, jer su svi na okupu, ali Dalton ne ustaje. Dalton ne respondira na podražaje. Daltonu srce kuca, ali Dalton je u komi. I tu kreće priča. Iz bolnice će ga otpustiti na kućnu njegu nakon tri mjeseca jer ne znaju što je s njim, pošto nije u pitanu koma. Ali on samo tako – bude.  Drugi sin veli majci kako bi rado promijenio sobu jer ga je strah kad Dalton (koji je u tom nekom stanju) noću šeta i prepada ga. Nedugo, gotovo svi članovi obitelji, uključujući i sveki Lorraine (Barbara Hershey), Joshovu majku, svjedoče prikazama koje se u trajanju od nanosekunde pojavljuju iza kolijevke, pretrčavaju hodnik, vire iz ogledala, kroz prozor, pale alarm, cvikaju lance na vratima, ostavljaju krvave tragove po Daltonovim plahtama, otvaraju prozore i generalno rade pizdarije. Mama je odlučna pokazati cijelom svemiru dokle se spremna boriti, priskačući čak i svećeniku, a zatim i timu parapsihologa koji se sastoji od Tuckera (Angus Samspon) i Specsa (Leigh Wannell) – fantastičnog kompleta idiota koji su svojom glumom i izgledom osvježili cijeli film do samog ruba komedije, moram priznati. Parapsihologinja Elise (Lin Shaye), koju je nekad davno zbog starih kostura iz ormara zvala Joshova mama (Barbara Hershey), ustanovljuje da nije ospjednuta kuća… nego … i onda počinje rock’n’roll. Tata sve dulje i dulje ostaje na poslu, navodeći nas na ono „jadna mama, uvijek si sama“ i valjda da bi on (mi gledatelji) pomislio/pomislili kako to ona umišlja. Josh njoj vjeruje, pa kuću je zbog nje mijenjao.

Da vam dâm naslutiti – film je osrednje uspješna mješavina Polgergeista, ima malo i Freddyja, ima svega i svačega, no gdje i u čemu je to zlo? Što su u cijeloj priči skrivili Lamberti i njihova kuća? E – pa nije kuća skrivila ništa. Mogućnost astralnih projiciranja je nasljedna, ali u ovom slučaju ne preko… ooo…mene opet ponijelo. Nisu loše urađene neke scene tamo Further, kad preskočim pola sata od ovog što sam maloprije napisala, dobri likovi, interesantna  premisa, no i smijeh kad Elise stavi na sebe neku masku sa cjevčugom i spoji se sa Specsom koji umalo ne crkne od zvukova. Nakon toga, bacanja svih njih po sobi, zajedno s namještajem i slično, letanja svega i svačega i nadnaravnih moći, još će netko (opet) morati prolaziti kroz portal, ovaj put putem hipnoze.

Bez obzira na dojam da je film u startu izrešetan sačmaricom krupnog zrna pa je ono što je valjalo iscurilo još u vrijeme produkcije, bez obzira na moguću ili vjerojatnu nedostatnost scenarija (ali zašto izmišljati toplu vodu kad se i ovako mlati lova?), par kratkotrajnih scena materijalizacije zla kroz raznorazne nesmire drži vodu upravo zbog njihovih tek bliceva, ne nazočnosti. Zamislite korpu punu čokoladica, bombona u sjajnim paprićima, gumenih buba, paukova, gurnete ruku i neočekivano izvučete tarantulu. Whannel se odlučio na više djece, računajući da je to road less travelled, ali nije ni to daleko od klišeja. Vidite, čudnim se čudom negdje na pola filma potpuno izgubi drugi brat i jednostavno ga nestanu, iako nije osobito bitan za sam doživljaj ali – ovo je, ne zaboravite, 2010/I!

Kako god, trebalo je proći pola filma da se konačno ustanovi što je zapravo opsjednuto i čime. Uglavnom,  ovaj je horor htio krenuti nekim drugim smjerom, no ne smeta što je nekako sirov i nepopunjen, ubjedivši me da ne očekujem ništa jer onda dočekam i… film konačno nekako uleti u pravu traku i počinje vožnja, iako kratko traje. A kraj je… mislim, ljudi  – mir za stolom, ne napuštajte tijelo svoje! Kakve astralne projekcije, ne treba vam to.

Ali… čujte, moram vam malo pokvariti feeling. Ovaj super cool freaky klinac s plakata – njega nećete vidjeti u filmu. Možda u drugom nastavku. Boooooo!

4 komentara za “Insidious

  • Marin says:

    Ah.

    Propuštena prilika za nešto više.

    Od početnih posveta Hitchcocku u vidu uznemirujuće a la “Psiho” glazbe, sredinom filma se sve počelo raspadati kad smo dobili objašnjenje što se, zapravo, događa.

    Neloš, gledljiv.

    But that’s about it.

    Što se mene tiče.

  • maxima says:

    Same over here 😀

  • bakero says:

    Dobra glazba, solidna atmosfera, ok kraj i sve u svemu meni sasvim pristojan film

  • fanika says:

    Ugodno sam iznenađena ovim filmom.Danas je teško naći dobar film za pogledat a još je teže ako ga tražim pod žanrom horora.

Leave a Reply

Your email address will not be published.