Inherent Vice

[P. T. Anderson, 2014.]

7.5

REŽIJA

Paul Thomas Anderson

SCENARIJ

Paul Thomas Anderson

GLUME

Joaquin Phoenix, Josh Brolin, Owen Wilson, Joanna Newsom, Eric Roberts, Jena Malone, Benicio Del Toro, Reese Witherspoon, Martin Short

SAŽETAK

Primjer relativno uspješno riješenog izazova koji je možda bio uzaludan od samog početka.

7,0

PROSJEČNA
OCJENA
ČITATELJA

---

PROSJEČNA
OCJENA
FAK-OVACA

VAŠA OCJENA

Piše: Marko Stojiljković

Kako započeti kritiku filma koji je sav u dimu marihuane? Uzevši u obzir da je nastao po veoma popularnom romanu koji također baulja kroz dim marihuane i koji toliko meandrira da su holivudske njuške dugo tvrdile da ga je nemoguće adaptirati, možda je najbolje u toku pisanja kritike, kao i u toku gledanja filma, doći u to difuzno, maglovito raspoloženje smanjene uračunljivosti. Opet, ne bih to savjetovao, trava je nepredvidljiva i možete završiti u nekom sasvim drugom filmu.

Neadaptibilnost knjige Paul Thomas Anderson je uzeo kao izazov. Razlika u formatima i izražajnim sredstvima je ogromna. Literatura barata samo riječima, ali zato pruža mnogo veće slobode meandriranja, digresija, podteksta i konteksta, a jednom te istom dijelu knjige možemo se vraćati koliko god hoćemo. Film se, pored dijaloga, bavi i slikom i tonom, može se vizualizirati atmosfera, može se slikom, šumom i muzikom elegantno riješiti ono za što je trebalo nekoliko strana opisa. Ali film mora biti fluidan i mora držati pažnju od početka do kraja. Nitko nam ne zabranjuje da se na ista mjesta vraćamo kako želimo, ali neumjesno je od nas to tražiti. Razlika je i u slojevitosti. “Papir”, odnosno knjiga, trpi više slojeva nego film.

1

Dakle, kako adaptirati? Kako zadržati teme i atmosferu iz knjige u filmu? Kako se ograničiti u zamahu jer ne postoji limit na dužinu knjige, ali film od pet sati nitko razuman neće gledati? Kako odvojiti bitno od nebitnog i na što se fokusirati? Sve su ovo pitanja za Paula Thomasa Andersona, ali mene muči jedno drugo. Kako onda opet iz audio-vizualnog sve vratiti u tekstualni format i uobličiti to kao nekakav kritički prikaz i pritom odgovoriti na ono što čitatelja zanima: valja li to čemu?

Mislim da neće ići bez izvornog romana, a on je zanimljiv i koloritan, ali i u načelu i u pojedinostima, slučajno ili namjerno – nekoherentan. Radnjom je smješten u Los Angeles 1970. godine, zapakiran u detektivsku misteriju, opterećen brojnim likovima i podzapletima, uz neizbježnu ljubavnu priču, humor, satiru i ozbiljno socijalno promišljanje, koliko se to može očekivati od osobenjaka Thomasa Pynchona. Anderson zadržava većinu toga, prije svega napušenu atmosferu, ali i misteriju (malo pojednostavljenu i blago očišćenu od viška likova i podzapleta), kao i humor i satiru, a ljubavnu priču, prema vlastitom priznanju, stavlja u centar kao osnovnu motivaciju protagonista Doca Sportella. Ozbiljni socijalni kontekst se izgubio i, zapravo, neka mu je sretan put, jer bi takva zapažanja iz romana napisanog 2009. godine bila validna koje desetljeće ranije, a u fikciji takve fore pomalo smrduckaju na pretencioznost i naknadnu pamet.

0

S odavanjem priče ne bih kvario ugođaj. Ali reći ću samo da imamo živopisne, iako vidno iskonstruirane likove. Tu je napušeni detektiv, hipik Larry “Doc” Sportello (Phoenix) koji živi na plaži. Tu je i njegova bivša, nikad prežaljena ljubav Shasta Fay Hepworth (Waterston), tipična femme fatale obučena u hippie žensku, koja ili vječito u nevolji ili donosi nevolju i koja je pokretač misterije. Bit će tu svega i svačega što možemo zamisliti u modernom Los Angelesu, od bogatih i slavnih do bijednih i prezrenih. Bit će tu čudnih advokata (Del Toro), napaljenih, naoko finih tužiteljica (Witherspoon), bogataša koji muljaju sa zemljištem i njihovih žena koje bi ih strpale u ludaru i pokupile im lovu, blejača s plaže, lanaca prostitucije, odbjeglih kćeri, njihovih opasnih očeva, starih ljigavaca, korumpiranih pandura. Jednog agresivnog pandura po imenu Bigfoot (Brolin) koji mrzi hipike, krši građanska prava i glaba slatkiše falusnih oblika. I jednog nestalog muzičara (Wilson) koji možda i nije nestao. I crnih nacionalista i bijelih supremacionista. I nečega što se zove Golden Fang, a što je možda brod, možda azijski narko-kartel, možda shema koju zubari koriste da bi radili na crno, a možda i sva tri odjednom. I, naravno, odjeka Nixona, Vijetnama i Mansona u vidu militantnih grupa za očuvanje javnog morala.

Ne zvuči vam koherentno? I ne treba. Kao i vi, tako sam i ja tu i tamo bivao izgubljen u dimu marihuane koju Doc puši kao što bi Humphrey Bogart pušio cigarete. I Doc se povremeno gubio u slijedu događaja oko sebe. Vjerujem i Pynchon u onome što je napisao. A Anderson se svakako zabavljao radeći s ovakvim materijalom i dozirajući koliko je čega, kada i u kojem obliku za naše oči i uši. U jednom segmentu je čak i nadogradio izvorni materijal: uveo je naratora, odnosno naratoricu Sortilège (Newsom) za koju nismo sigurni postoji li još negdje osim u Docovoj glavi i to više kao neka njegova svijest i savjest nego kao očekivani napušeni šum.

15

Ako vam na pamet pada Big Lebowski braće Coen, na pravom ste tragu. Ali daleko od toga da je to jedina referenca. Kombinacija noir-svijeta i hippie kolorita više liči na Altmanov The Long Goodbye, imovinsko-političke peripetije podsjećaju na Chinatown, a pogled kroz prizmu psihoaktivnih supstanci na Fear and Loathing in Las Vegas (i knjigu i film). Ima tu i drugih referenci, književnih, filmskih, pa čak i biblijskih. I uklopljene su sjajno, a njihovi efekti mogu biti i relaksirajuće humorni i ozbiljni.

Uostalom, Paul Thomas Anderson svoju je karijeru gradio često pišući posvete ili emulirajući stil drugih autora. Hard Eight stilom podsjeća na Davida Mameta i njegove logorejične, a opet elokventne dijaloge u statičnim scenama koje kao da su napisane za teatar. Boogie Nights na Scorseseove “kafanske priče” i anegdote. Magnolia na Altmana i njegove mozaike ljudskih sudbina. There Will Be Blood na Kubricka. Anderson se pokazao kao autor koji je u stanju ispričati svoju priču koristeći možda tuđa, ali zato najprimjerenija sredstva. Njegov prethodni film The Master, istina, nije direktno referirao na star(ij)e majstore, ali se i pored zanimljive ideje i sjajnih glumačkih ostvarenja izgubio po putu.

3

U Inherent Vice (ako vas zanima, u pitanju je inače pravni termin koji označava sklonosti određenih predmeta zbog kojih se oni ne mogu osigurati – npr. jaja će se razbiti, narkomani “ovjeriti”, kurve “pazariti” spolne bolesti, a čovjek će se generalno kvariti i korumpirati), Anderson se po prvi put odlučio emulirati brojne autore i stvoriti svoje djelo i pritom još jednom dokazati da mu je izbor i rad s glumcima svakako najjača strana. Uostalom, to je opet i najprimjereniji način za ovakav materijal. Međutim, postavlja se pitanje je li se uopće trebalo u tako što s takvim, zeznutim materijalom.

Inherent Vice je primjer relativno uspješno riješenog izazova koji je možda bio uzaludan od samog početka. Zabavan je to film, posebno onima koji vole noir štih, detektivske misterije i filmske i ine reference. I dobro je adaptiran, napisan, odglumljen i režiran. Ali opet je moguće postaviti legitimno pitanje: čemu sve to? Možda je i Anderson toga bio svjestan, pa je radio svejedno samo za svoj i naš užitak. I to je sasvim u redu.

2 komentara za “Inherent Vice

Leave a Reply

Your email address will not be published.