Infidel

Piše: Vanja

The Infidel (2010.)

Režija: Josh Appignanesi

Scenarij: David Baddiel

Glume: Omid Djalili, Richard Schiff, Amit Shah, Archie Panjabi, Matt Lucas,

Mahmud Nasir (Omid Djalili) glumi više nego umjerenog londonskog Muslimana, koji baš i nije osobito bogobojazan, radije će popiti pivce i gledati tekmu ili se igrati s kćerkicom Nabi, koja po kući nosi krivošiju i urliče „we’re all Hesbollah“ a on joj odgovara „we, the Empire, surrender“, jer on je rođeni Britanac londonskog East Enda. I da, ovo je komedija skroz i ima happy end i sve što komedije uglavnom imaju. Nije crna ili neke druge boje, dosta je zdravoga humora i vjerujem da se nitko neće pokajati dati koliko košta iznajmljivanje medija, na kojem ćete već gledati, jer u kinu sigurno nećete. The Infidel ne pretendira biti komedija o islamu, jer to upće nije film o vjeri. Radije možemo reći, o kulturama i načinima na koji ljudi različitog podrijetla mogu pokušati živjeti zajedno. Činjenica je da ovaj film niti ne pokušava biti nešto drugo.

(PO VOLJI, POGLEDATI JEDAN OD SLUŽBENIH TRAILERA)

Možemo samo zahvaliti nekim davno etabliranim filmčinama, redateljima i glumcima, zbog kojih su se i anatemizirana ostvarenja, bilo kako vezana za religiju, našla pred našim očima. Neću pokušavati napraviti usporedbu, jer je nemoguća i bila bi krajnje uvredljiva za neke moje standarde, no definitvno ne treba ići dalje od Life of Brian – činjenica je da su barijere o tzv. „religijskim“ komedijama već uvelike porušene, osobito kad dolaze iz Velike Britanije. Osobno – ne tiče me se je li u pitanju neka „hidden agenda“, takvi mi se filmovi dopadaju ništa manje, nego oni poslije kojih mi mjesec dana bude zlo.

Za razliku od sofisticiranijeg i mračnijeg Four Lions, ovdje neće biti dizanja u zrak, ili slično, no priznajem, malo isfuranih radikalaca ili barem njihovog ismijavanja – da. No svejedno, stotinjak ugodnih minuta Djalilija je tu da gledatelj odmori pamet, da se nasmije, jer ovaj film ne traži nikakvo aktivno sudjelovanje tipa, razmišljanje je li token pao ili nije. Ako ste željni komedije, vjerujem da ćete uživati u The Infidel. (Mislim da to nije „nevjernik“ nego „krivovjerni“ no sačekat ćemo službeni prijevod – ili nećemo).

Dakle. Opušteni, veseli i gotovo neprakticirajući Mahmud Nasir se ubija glazbom iz osamdesetih ili utakmicom, a bome mu pokoje svijetlo pivce niz grlo rado sklizne. Radi kao taksist, čija je obiteljska situacija gotovo idila, prepuna finog, britkog i neobuzdanog humora, do momenta (pa čak malo i dalje) kad sin Rashid (Amit Shah) poželi oženiti lijepu Uzmu (Soraya Radford), no – kad će sreća – mati joj se preudala a po-očim joj je radikalni islamski propovjednik Arshad Al-Masri (Igal Naor). Mahmud, koji se istoga inače grozi i koji je nekad davno, u romantičarskoj fazi mladosti, pisao i peticije općini u vezi Sunita i Šiita, i tad je uspio napraviti regularni shait, jer je riječ Shiit upravo tako i napisao, te su ju tako i objavili. Toliko o njegovom dodaščanom radikalizmu. Dalje, dakle jasno je kako sad obitelj mora tražiti blagoslov Arshadov kako bi se Rashid i Uzma uzeli. Otac na sinovljevu zamolbu, neka bude malo više „proper Muslim“, trza ali obećava da će biti „dobar“ i da će to proći kao od šale. Nećeš vraga…

Kako mu je nedavno umrla majka, odlazi s Rashidom raščistiti njenu kuću, gdje se ponovno provaljuje nepoznavanjem islama pred sinom, koji strepi kako će zbog istoga ostati bez Uzme. Smeća je tu svakakvog, od očeve vojne knjižice, ženinog rodnog lista i njegovog rodnog… lista, na kojemu piše …. FRAS! Usvojen!

Pa, jasno da ne može proći kao od šale. I naravno da je Mahmud takav kakav jeste, pa će ići sad po tim institucijama tražiti tko su mu roditelji i kako mu je ime. Upadajući u ured tajnice neke takve službe, živčano je izmaltretira dok ne otkrije da mu je rođeno ime ništa običnije no Solomun Shimshillewitz, te da je zapravo – Židov. Ništa nikad ne ide kao od šale.

Scenarist i redatelj su svejedno vrlo pažljivo obradili napetosti između „tamošnjih“ Židova i Muslimana, te raznih pozapadnjačenih skupina, u kojima se ljudi manje-više pokušavaju uklopiti – barem Mahmud želi. Obični taksista, u stalnom je sukobu sa susjedom Lennyjem (Richard Schiff), američkim Židovom koji se „oženio u London“. Od početnog neprijateljstva, Lenny postaje „skrbnik“ i učitelj, pomažući Mahmudu naučiti osnove judaizma. Naravno… ništa nije kako se čini, Richard Shiff je tu lagano pokrao dobrih scena i fantastično prikazao neosviještenog američkog Židova koji baš i nije pravi materijal za nekoga poučavati – ičemu osim sarkazmu. E sad, zašto Mahmud, uoči strašnog susreta s Arshad Al-Fucking-Stallin Masrijem želi potražiti korijene? Pogodila ga je smrt roditelja (koji su ga usvojili) a saznao je da je tu u susjedstvu nekad živio još neki Izzie Shimsh… Shimshillewitz. Pa kad već postoji neki (potencijalni) otac, nastade i neka smiješna, nakaradna ili ne, pretraga samoga sebe.

Cijelo oktriće i (kratkoročni) proces osvještenja krije od obitelji, u kojoj je, kao i u svakom dobrom sit-comu, ženica (Archie Panjabi) tip-top izgleda u odnosu na svog ižvakanog, podebelog i iskarikiranog supruga. Iskradajući se, kod Lennyja čita „Portnoyevu boljku“, gleda „Fiddler on the Roof“, uči slijeganje ramenima uz pseći pogled i (valjda za Židove tipični) uzdah “Oy”. Puno je tu smijeha i ja se zbilja nisam potrošila na traženje je li tu tko koga i koliko, jer ako je netko nekoga, onda je svatko svakoga. Hm, ovo mi je skroz jasno. Lenny ga čak vodi i na Bar Mitzvah, gdje ga upoznaje s dodatnim „podvrstama“ Židova, gdje Mahmud prolazi kao redovni Židov, provaljujući se maksimalno dok pokušava pričati yiddish.

Unatoč ozbiljnim postavkama, koje su vjerojatno daleko čudnije i teže u stvarnom životu (uh, on je otkrio da je to i to… što sad) te činjenici, bi li se netko drugi uopće tako ponašao u Mahmudovim cipelama, film je dovoljno blesav da ubijete 108 minuta. Lijepo je to, što svatko ima svoje mjesto u filmu, iako je Mahmud tu glavni (ah, da, Lenny mu je parirao odlično, ali to sam već rekla), no i pored svega, primjetit ćete mrvicu apsurda, ako biste se pokušali dovesti u sličnu situaciju. U kući vam sjedi radikalac, koji treba blaglosloviti brak dvoje mladih i koji ispituje vašu prošlost, a vas pred vratima čeka policija jer ste napravili nekakav … izgred i prekršili prava o religijskoj toleranciji, u momentu u kojem gazite ono, što ste tek pronašli. Baš i nije nešto, što se dešava u životu, onakvom kakvoga ga poznajemo ili pak da?

Na ovu temu ima nekoliko sličnih, jako dobrih filmova i ovaj je tek negdje prosjek, no glavni lik je jednostavno neprocjenjiv u svom načinu predstavljanja i inače smrljanog lika, koji se tek počinje gubiti sam u sebi i u potrazi za izgubljenim identitetom.

SLUŽBENI TRAILER

Čak će pokušati otići i u židovski starački dom u kojem živi umirući mu prezimenjak, možebitni otac, no mislim da u filmu to nije zbog oca, nego da bi se malo isparodirao, ovoga puta pretjerano revni židovski rabin, koji ga ni mrtvoga ne pušta u sobu jer će žestoko prakticirajućeg umirućeg Izzija ubiti i sama pomisao da mu je sin – Musliman. Zbog njega on to sve i uči, no očito je poanta napraviti balans između parodiranja radikalnog Ashrada i golobradog, debelog rabina. Greška u izboru Lennyja, ispičuture i sarkastičara, nije se pokazala najboljom za izobrazbu, no njihov odnos daje fini štih ovom filmu. Nema tu neke dubine, suza i čudnih osjećaja kad se završi film, niti upitnika koji ostanu kao kad pogledate Four Lions ili East Is East. Dakle,  što možete očekivati?

Vrlo jednostavnu i nepretencioznu komediju, koja neće zasjeniti čak ni osrednja slična ostvarenja koja se bave sličnom vrstom humora, ali koja će vam servirati dosta izvrsnih scena kad ih najmanje očekujete.  Sâm lik kojega utjelovljuje Omid Djalili je dovoljan da se počnete smijati, osobito kad krene vježbati „oy“ pred ogledalom ili kad progovori… mislim, to je čudo jedno kako ti umjereni Muslimani znaju tako inovativno psovati, shitwits! Zajedno sa Schiffom, dobijamo neodoljiv duet srednjovječnih vragolana, gdje svaki na svoj način pokušava izaći na kraj više sam sa svojim životom, radije nego li vjerom ili religijskim podrijetlom/pozadinom. Klasični mali film, kakav klasično normalno neće snimiti „ozbiljni“, renomirani studio, ipak pruža finu dozu univerzalnog i svima razumljivog humora.

Srećom, uvijek ima tih neovisnih „kućica“ koje su iznjedrile i neke druge fine britanske redatelje, iako pred ovim parom vjerojatno stoji još dosta vremena za brušenje i učenje, unatoč činjenici što je The Infidel bio u izboru ovogodišnjeg „Tribeca“ festivala. Ako uočite „parental advisory“ ili slično, ma… film je pun faksova i pokoje kante, to je sve. Nećete ga pamtiti za sva vremena, ali u obilju smeća, koje se nudi, nećete ni baciti vrijeme.

Jedan komentar za “Infidel

  • KashaJuicy says:

    I often visit your blog and have noticed that you don’t update it often. More frequent updates
    will give your website higher rank & authority in google.
    I know that writing posts takes a lot of time, but you can always help yourself with miftolo’s tools which will shorten the time of creating an article to a few seconds.

Leave a Reply

Your email address will not be published.