In Fear (2013.)

Piše: Marko Stojiljković

E, ovo nije baš lako naći u modernoj kinematografiji – ekonomičan film u svakom smislu, od broja likova i lokacija do skoro nepostojećih specijalnih efekata, koji djeluje minimalistički “stylish”, a ne siromašno, i koji pored stila nudi i nemalu količinu supstance, koji je hrabar da se poigra sa žanrovskim konvencijama horora i trilera i predloži nešto novo. In Fear jedan je od zanimljivijih filmova u posljednje vrijeme, projekt kojem je bila posvećena dužna pažnja i koji je realiziran potrebnom hrabrošću.

U pitanju je film čije se tri četvrtine radnje događa u jednom jedinom autu koji nije često u pokretu. Njegovi su likovi svježi mladi par, Tom (De Caestecker) i Lucy (Englert), na samom početku veze. Tom je očito poprilična papčina od čovjeka, ali je dovoljno slatkorječiv da uvjeri Lucy da ide s njim na festival. Da stvar bude veselija, mali ljigavac sprema ljigavo iznenađenje, bukirao je osamljen hotel u nekoj irskoj zapizdini ne bi li oni prije festivala imali jednu večer za sebe, gdje bi Tom mogao… Dalje znate i sami.

a

Na putu su napravili pauzu u jednom pubu, i dok je Lucy otišla do toaleta, desio se incident koji će možda, a možda i ne, imati reperkusije u ostatku filma. Ono što zasigurno znamo jest to da je atmosfera čudna. Još čudnije je to što ih vodič dovede samo do zaključanog ulaza na imanje, ali ne i do hotela. A kad se još izgube po labirintu šumskih cestica i shvate da se netko zezao pa ispremještao znakove tako da se samo vrte u krug, shvaćaju da su u ozbiljnim problemima. Pojma nemaju gdje su, ne mogu se okrenuti i vratiti nazad, benzina nemaju neograničeno. Razloga za strah dovoljno je i ovako, ali ono pravo tek slijedi. Tu i tamo vide maskiranog čovjeka, na njih se umalo sruši drvo, na putu će povremeno naletati na svoje razasute stvari… Poseban štih tomu daje činjenica da su oni na početku veze, ne poznaju se dobro i nemaju izgrađeno povjerenje jedno u drugo. Dodatno, Tom je ljigavac i konfliktan tip i možda vuče repove za sobom, a Lucy je sklona panici i vrlo se teško drži sabrano. Svako zaustavljanje, svačiji izlazak iz auta, stvara atmosferu neposredne opasnosti. Negdje na pola filma njih dvoje naletjet će na Maxa (Leech), momka okrvavljene glave koji tvrdi da živi u blizini i poznaje put te da ga proganjaju isti ljudi koji proganjaju njih dvoje. Problem je s njim taj da nije baš najsvjesniji što se oko njega dešava i ne govori potpuno koherentno. Mogućnosti su dvije – ili zaista govori istinu ili im masno laže…

Posebno je zanimljiva činjenica da vi, cijenjeni čitatelji, sada znate više nego što su to znali glumci prije nego što su počeli snimati određene scene. Snimajući scene po kronološkom redu (što nije čest ni naročito ekonomičan postupak, ali ovdje je to moguće zbog relativno malog broja lokacija) i dajući glumcima samo okvirne naputke i separate od teksta, efektivno ih držeći u neizvjesnosti, redatelj Jeremy Lovering izvodi jedan hrabar i rizičan eksperiment. Ako glumci ne znaju tekst unaprijed, puno su prirodniji, i njihova gluma više se svodi na reakciju. S druge strane, ako ne znaju tekst, ne znaju čega se njihovi likovi plaše pa su prinuđeni odigrati strah “općeg tipa”, što nije uvijek zgodno i dovoljno.

aaa

Osim na glumce, film se dosta oslanja na zvuk, fotografiju i montažu. Fotografija u filmovima koji su skučeni na uzak prostor zna biti dosadna, ali ovdje to nije slučaj. Direktor fotografije David Katznelson sjajno koristi prostor, ne pribjegava besmislenom shaky-camu i blentavim subjektivnim kadrovima, tako da gledatelj nema osjećaj gubitka orijentacije, barem ne više nego likovi u filmu. Osim atmosfere, montaža je posebno važna u domeni horora i trilera, posebno onih u kojima treba postići i jump scare, i ovdje je na vrhunskoj razini. Tonska je shema efektna, ali se na momente čini pretjerano sugestivnom i nedovoljno suptilnom. Svaki trzaj najavljen je pojačanjem dinamike u muzici.

Redatelj Lovering veteran je televizije, što je čest slučaj u Britaniji, ali se televizijski pedigre na ovom filmu ne vidi. Možda je to bio jedan od razloga da iza njega stane kompanija Big Talk, neka vrsta britanskog indie giganta koja od profita s televizije financira inovativne filmove poput ovog ili, recimo, Sightseers. Premijerno prikazan na festivalu Sundance prošle godine, ovaj je film privukao solidne distributere za veća tržišta, a Loveringu napravio reputaciju autora na kojeg treba računati. Slično kao i redatelj, i glumci su poznatiji s televizije, Iain De Caestecker iz serije Agents of S.H.I.E.L.D, a Allen Leech iz Downtown Abbey. Jedino je Alice Englert većinu karijere ostvarila na filmu, u priči o odrastanju Ginger & Rosa te u young adult filmu Beautiful Creatures.

aa

Sad, budimo iskreni, nije ovo film bez mane. Za početak, likovi su pomalo tipski i generički, a i kako ide prema raspletu, film sve više pada u nekoherentnosti, a sam rasplet nema ni izbliza moćan payoff koji najavljuje, nego se svodi na jedan prilično neuvjerljiv šok i prilično generičko objašnjenje. Na svu sreću, to ne kvari dojam pretjerano – In Fear ostat će zanimljiva psihološka studija straha, zanimljivo žanrovsko ostvarenje, ali i ostvarenje na polju filmske tehnike jer s malo sredstava uspijeva napraviti puno.

Jedan komentar za “In Fear (2013.)

Leave a Reply

Your email address will not be published.