U cvatu (2013.)

Piše: Jelena Djurdjic

Četrnaestogodišnjakinje  Eka i Natia žive u Tbilisiju devedesetih godina. Grzeli nateli dgeebi u slobodnom prijevodu značilo bi “dugi vedri dani”, i mi stvarno i gledamo njih dvije,  djevojčice, u periodu bezbrižnosti, radosti i lakoće življenja, koji to u njihovu slučaju uopće nije, a opet i jest naspram onog što ih čeka. One odrastaju u disfunkcionalnim obiteljima, razvaljenom društvu i državi pred ratom. Tijekom filma gledamo scene nasilja u kući, na ulici, djecu koja voze u lunaparku autiće na sudaranje, dodatno se lemajući  udžbenicima kao konačnu super paradigmu. Hvatamo krug nasilja koje rađa nasilje, i dvije djevojčice koje kao da netko prenosi iz jedne unaprijed odigrane scene u drugu – toliko odudaraju i sudaraju se sa svime. One znaju voljeti, instiktivno ne žele takve živote,  hoće promjenu. Njihovo ponašanje izvire iz nevinosti i naivnosti. Nema vizure “veće slike”, samo potreba da se ne živi kao drugi, kao dosad. Nesvjesne da mogu biti okidač promjene, ne misle da znaju rješenje i gdje je izlaz. Tako vjerodostojnom izgradnjom likova i situacija omogućeno je prihvaćanje konačnog rješenja koje film nudi kao točno, i kad nesavršene i načete, kakve jesu Eka i Natia, bace pištolj, ili se proderu iz svega glasa, to je trijumf slobode, putokaz i uputstvo za uporabu. I o tome je ovaj film. Ludilu kojem se pokoravamo, djeci koja suprotno svim izgledima pronalaze put.

1ryan

Ogroman je broj motiva provučen i osvijetljen. Nema scene koja nije aktivna. Sabijeno, nabijeno i konzistentno, čak se i na tempu radilo, što je za festivalsko-autorsko ostvarenje skoro hereza. Sve pizdarije kojih se sjećam(o) iz naših devedesetih redatelji daju nekad u prvom, nekad u drugom planu, uspijevajući ne napraviti vremensku distancu i otklon od te ’92., gradeći značenjsku i samospoznajnu. Vizualno sve je  upečatljivo. Urezuju se u pamćenje ne samo trenutak Ekina plesa na svadbi  ili transformacija neobavezna druženja djevojaka, koje čak puše, u scenu  zborskog pjevanja prigodne pjesme. Dosta podsjeća kamerom i bojama na iransku školu (A Separation, npr). Scene u interijeru mračnije su, vani već ima vedrine. Činjenica da je priča fokusirana na tinejdžerke, mladost, nesvjesnost…  naglašena je plavetnilom (plavo je najtoplija boja) – kao da su reflektori bacali samo plavo svjetlo (poslužilo je i svrsi kreiranja  epohe, pa sve djeluje kao film sniman prije 25 godina, pronađen na tavanu).

Zanimljivo je razmišljati o društvu, za koje je kulturno reći tradicionalnom umjesto zaostalom umjesto pećinskom, gdje nije pitanje otmica, silovanje ili udavanje djeteta od 15 godina. Odvojimo se od pištolja, odvojimo se od nema kruha, odvojimo se od rat će i pogledajmo samo na trenutak roditelje koji aplaudiraju na vjenčanju. Shvaćajući da je takav pristup učinkovitiji, i točniji, Nana scenaristički ne pada u moraliziranje i velike istine, ne snima scene silovanja, ne ide lakšim putem.  Prijateljstvo glavnih junakinja nit je koja spaja sve motive i ona je provučena od početka do kraja, bez odstupanja. Lika (Eka) i Mariam (Natia) naturščici su koje je Ekvtimishvili bukvalno pronašla na ulici. Uvijek imam problem procijeniti koliko su djeca nešto dobro odglumila, tako da je najbliže istini da me nisu ni nervirale ni oduševile. Uspješno su iznijansirale povučeniju i  privrženu Eku i lijepu i impulzivnu Natiju, i stvorile potrebnu intimnost. Šumu ostalih likova predvodi pištolj (Čehovljev ili ne, pitanje je sad), koji Natia dobiva od udvarača. Valjda umjesto cvijeća. Kasnije se on dramaturški pametno koristi , mijenja vlasnika, prijeti različitim glavama i, uz glavne glumice, jedan je rijetkih aktera koji ima više scena.

1

U cvatu je odličan film. Teško mu je definirati manu, točnije teško mu je definirati manu za koju brinem. Recimo da je prenatrpan motivima, koji nisu uvijek komplementarni. Recimo da je malo previše točan. Iskrenost u radu se prepoznaje, ali egzekuciji nedostaje zeru dodira proviđenja i transa – zato me je dosta sve podsjetilo na Farhadija, jer djeluje koreografski uvježbano i (pre)uigrano, s tom razlikom nad razlikama da Asghar ne ponavlja scene realnosti i točnosti radi, nego da bi došao do lucidnosti i ljepote novootkrivenog, zakopane emocije, priče iza, koja može biti sasvim pogrešna…, a sve to mladi autorski bračni par, iz Gruzije/Njemačke, tek ponegdje hvata, što njihov sljedeći film čini vrlo iščekivanim. Možda je točka u koju se sve slijeva trenutak u kojem Eka pleše na svadbi svoje najbolje prijateljice. Tada su svi spustilil barijeru i unovčeno je dotadašnje autorsko suzdržavanje. Mlada Lika ima lice kojim uspijeva pružiti ljubav i tugu u jednom kadru, jakog intenziteta. Sve postaje ono što dotad osjećamo. Sve postaje vrlo potresno. Plešući tradicionalno muški ples  ona možda strastveno  pobjeđuje bespomoćnost, ali je najdominantniji dojam da mi ne možemo shvatiti njezine osjećaje, ne-dos-tup-na su nam. Toliko je to nenormalno dobro snimljeno. Svašta nemaju filmovi istočne Europe, ali dobitnu mješavinu sjaja i tame nitko im ne može uzeti.

6 komentara za “U cvatu (2013.)

  • Marcus says:

    post festum ili si ponovo pogledala?

  • jelena says:

    pod a

    nadam se da se ne oseti iz teksta :D. nema torenta

  • 9 - 4 says:

    Predivan film! Šteta da nema takvih po cinestarima i multiplexima. Scena plesa s vjenčanja je nezaboravna

  • Marcus says:

    jelena, zapravo sam mislio da si ga uhvatila u nekom od beogradskih arthouse-a. ako nisi, onda je ovo jedan od najboljih tekstova na portalu, neverovatno živ… kao da si odgledala film pre 10 dana, a ne pre skoro 3 meseca.

  • jelena says:

    zipa kad ima u dkc-u aaa. ako je neko iz bgda dakle film se daje u dvorani kulturnog centra, u 17h i 19h, još 4 dana

  • Marcus says:

    to treba podeliti po društvenim mrežama, poplavama uprkos!

Leave a Reply

Your email address will not be published.