Imena višnje

[B. Schmidt, 2015.]

6

REŽIJA

Branko Schmidt

SCENARIJ

Josip Mlakić

GLUME

Nada Đurđevska, Ivo Gregurević, Goran Bogdan

SAŽETAK

Hrvatskoj kinematografiji su potrebne takve intimne drame o malim ljudima i njihovim životnim mukama.

7,7

PROSJEČNA
OCJENA
ČITATELJA

---

PROSJEČNA
OCJENA
FAK-OVACA

VAŠA OCJENA

Piše: Marko Stojiljković

Može to biti bilo gdje i bilo kada, ali u ovom slučaju, to je negdje u Slavoniji, sada. Dvoje staraca se vraćaju svojoj kući, pomalo derutnoj, s kraćeg ili dužeg odsustva. Je li u pitanju rat ili elementarna nepogoda, na njima je da obnove kuću i imanje i da tu provedu ostatak života. Selo je pomalo pusto i blatnjavo, a oni su ostarjeli i prepušteni samima sebi. On, Slavko (Gregurević), još je, reklo bi se, u snazi i donekle je spreman za težački život, ali je ona, Kata (Đurđevska), već načetog zdravlja i, očito, načetog uma. Mi ćemo ih pratiti u kratkim, kronološki postavljenim, ali ne nužno povezanim slikama iz života kroz četiri godišnja doba, počevši od jeseni.

Uostalom, znate kako je, kod ljudi čelične volje i tankih živaca te fore sa zaboravnošću ne nailaze na dobar prijem, pa se ne treba čuditi Slavkovim grubim reakcijama. “Šta baba sad izvodi?”, zaboravlja skuhati kavu ili u jelo doda šećer umjesto soli. Pa dobro, zaboravlja koje je ime deda dao kravi (ili mu namjerno tjera kontru), brka imena dvojice majstora (obojica su Bosanci), ali vrlo dobro zna da u voćnjaku želi jednu sadnicu višnje, jer joj treba za kolače. Deda i to vidi kao hir. Tek kada njezina demencija eskalira, Slavko će promijeniti svoj grubi stav. Prekasno.

fak 1

Nama je jasno iz filmova, a nažalost i iz života, da Kata ne izvodi gluposti i da ne zaboravlja namjerno. Jasno nam je i da povratka nema, da je bolesna i da joj neće biti bolje, čak i ako je još fizička snaga nije izdala. Gledali smo Still Alice i vidjeli što bolest u kratkom roku može učiniti od briljantne intelektualke. Gledali smo i Amour, s kojim će mnogi usporediti Imena višnje, i vidjeli ljubav dugovječniju od fizičkog tijela.

Principijelni problem s Amour bio je to što je sama tema starosti i bolesti, u konačnici i umiranja od starosti i bolesti nefilmična jer je u pitanju ne-događaj. Schmidt kroz nevezane scene i uvođenje drugih likova sa strane, ne samo sina Marka (Bogdan), nego i ostalih (bosanskih majstora i rijetkih suseljana), taj problem izrazito elegantno rješava. Imena višnje nije ni u kojem trenutku dosadan film i ne čini se prazan. Kao i Hanekeov film, i Imena višnje dosta ovisi o izvedbama dvoje glavnih glumaca i oboje su svoj posao napravili fantastično.

fak 2

Problem sa Schmidtovim filmom je druge prirode. U Puli nagrađen scenarij možda drži pažnju, ali ima svojih nelogičnosti i nedorečenosti koje ga dosta ograničavaju. Recimo, teško je za povjerovati da Slavko i naročito Marko koji relativno često dolazi u posjetu ne primjećuju da Katino zaboravljanje nije samo obična staračka rastresenost, nego bolest zbog koje se, u najmanju ruku, ide kod doktora. Uz to, Slavko i Kata se ne čine kao obični, prosti seljani, čak za to imamo i dokaz u filmu kada se prisjećaju svojih austrijskih dana. To je moglo biti rješeno relativno elegantno sa samo jednom scenom, ali to bi možda narušilo koncept filma.

Od Branka Schmidta smo navikli na filmove življeg ritma i s nekakvim, uslovno rečeno, političkim i socijalnim angažmanom. Imena višnje sasvim je drugi tip filma, komorna drama na svega nekoliko međusobno povezanih lokacija, kućom, okućnicom, obližnjim puteljkom i šumom. Schmidt se pokazao vještim s tom tematikom i s tim “settingom”. Imena višnje je sasvim solidan film izrazitog emotivnog naboja. Hrvatskoj kinematografiji su potrebne takve intimne drame o malim ljudima i njihovim životnim mukama.

Leave a Reply

Your email address will not be published.