Imaginarij doktora Parnassusa

Piše: Vanja

The Imaginarium Of Doctor Parnassus (2009)

Režija:  Terry Gilliam

Glume: Christopher Plummer, Heath Ledger, Richard Riddel, Tom Waits, Andrew Garfield, Lily Cole, Jude Law, Johhny Depp, Colin Farrell, Verne Troyer

Ocjena: 7.8

Nevjerojatna no dijelom i logična zbrka likova, radnje i boja “Imaginariuma Dr. Parnassusa” je nepodnošljivo prijemčiva oku, željnom vizualnih napada. Dobro obučeni crv redateljskog genija u tren se uvuče u mali mozak i poigra kombiniranjem svojih i naših fantazmagoričnih scena, na koje usput naiđe i izvuče ih na površinu.

Niti jedne se sekunde ne trudi satkati nešto, što bi publici (široj?) bilo imalo “normalno” – no to je gotovo trademark ovoga redatelja. Dapače, on se trudi rastočiti postojeći svijet u kojem su ljudi, stvari i okolnosti podosadno sivi, te ih kiti bojama duge, kičicom dostojnom čiste umjetnosti. Toga ima k’o u vrtiću, u kojem su, dakle, jedan smišan curetak, četiri dična a u filmu pomalo i slična momka, prvoklasni vrag i jedan ludi starac. Da, o malom čovjeku (Verne Troyer) da i ne govorimo. Ova se nevjerojatna optička iluzija (kako naziv i veli) vrti oko Dr. Parnassusa (dajte probajte malo razložiti ovo ime, hej) ali i šire.

Davno prije, mlad i lud, s razloga koji će se otkriti nekad tijekom filma, dušu  prodade gospodinu Nicku, “Vragu”, kojeg utemeljuje izvanredni Tom Waits. Natječu se tko će više duša na svoju stranu pridobiti, no koliko je tu tko s vražje, a tko s neke druge strane, upitno je neukom gledatelju (meni, na primjer).

No, vječni život i nije neka ekstra opcija, kako se čini, te čemerni Dr. Parn-assus pokušava pregovorima raznim i dijalozima čudnim skuhati g. Nicka, ne bi li povratio dušu svoju ovozemljasku, smrtnost mu milu i dragu.

E sad, to bi bio neki zaplet, koji se čini jednostavnim poput 1 + 1 = 2, no znamo da s Gilliamom neće biti tako. Očekivujemo uvrnuto i na prvu loptu neshvatljivo, no svejedno ostajemo iznenađeni širinom i bogatsvom takve nepresušne mašte. Nitko ne može ni pretpostaviti na kakav će lud vrtuljak sjesti, gledajući ovaj film. I što je tu onda ovaj zaplet, no paukova mreža i njena najfinija nit, na kojoj se jedva održimo u jurnjavi kroz labirinte podsvijesti.

Možda ne tako vrhunski poput “Fear and Loathing in Las Vegas” (ovo je sad već totalno subjektivno…) ili još ranijih, većini nas etabliranih i dragih “must-see” ostvarenja oko kojih je petljao (”Life of Brian”, ”Monthy Python and the Holy Grail”), ovo je ipak film koji trebate pogledati ako volite Gilliama. A ako još uvijek nosite nešto dječje u sebi, (što bi veliki Wordsworth rekao, “My heart leaps up when I behold a rainbow in the sky”) – ovaj film će vam ispuniti očekivanja, a ako ništa drugo – napuniti vas mnoštvom nepredvidljivih slika, scena i likova. Nevjerojatan način na koji Guilliman u ovome filmu uspijeva slijepiti likove i time pokrpati rupe, nastale iznenadnom i tragičnom smrću glavne zvijezde filma, Heatha Ledgera (Tony, onaj bez broja) i to usred produkcije, s masom preostalih nesnimljenih scena, pokazao se uspješnim. No, moje mišljenje nije nikakva garancija ostalima, da su stvari takve, kakvim ih prikazujem.

‘Vako. Dr. Parnassus (Christopher Plummer) je opičeni, prastari vlasnik putujećeg kazališta (hm, da… neke čudne kućice na točkovima, s koje vise lonci, ljestve, poklopci ili cvrčci, a koja nekim čudom odolijeva gravitaciji pri vožnji).

U sitne sate otvara stage i nudi (na prvu loptu) nekakvu skoro lutkarsku predstavu žešćeg romskog štiha. Valjda. Dovoljno šarmantno za zaradit’ funtu, dvije. No Dr. Parnassus, dobro upoznat s vražjom stranom, zapravo nudi prolazak kroz magično ogledalo, u prostore u kojima posjetitelj ima prigodu uživati u neredu svojeg vlastitog uma. Podloga korištena iza ogledala budi nostalgiju za animacijama iz Monty Pythona, u svojoj CGI varijanti kolaža – nečega u svemu i svega u ničemu. U svakom slučaju, kvaka je da nas tu goni ono, čega se podsvjesno bojimo ili svjesno radimo, a znamo da je to “ne-ne”, no to isto “ne-ne” poprima gabarite regularnog čudovišta.

Niti jedna slika osim samoga filma, ne može predočiti svijet slastica i istinskog užasa iza ogledala, te je možda bolje pogledati trailer.

Is čiste bistre, u sav taj cirkuski nered s ove strane ogledala, (srećom, pri početku filma…), upada odnekud lansirani i samoubojstvom neubijeni (ili pak da?) Tony „bb“ oliti bez broja. Ppridružuje se veseloj skupini doktora, kćerke mu Valentine (Lily Cole, zvjezdica pred-produkcije Mansonove “Alise”), Antona (Andrew Garfield) i vjernog mu poručnika Percyja (“The Love Guru”, “Austin Powers in Goldmember”).

U startu je Ledger trebao iznijeti film, a snimio je manje od polovice namijenjenih mu scena, u konačnici je spao na sporednu, mada ne tako-jako-strašno sporednu ulogu, jer su “ga” uspješno, te iznimno zahvalni redateljevom pozivu, dovršili Tony 1 (Johnny Depp), Tony 2 (Jude Law) i Tony 3 (Colin Farrel). Sad, je li u startu Tony tako kompleksna ličnost, (p)ostaje nebitno ili nedo(po)kazano, ciljano neobjašnjeno onome, tko se namjerava provozati ovim fanstastičnim toboganim. Što mi tu sad imamo nešto shvatiti i to tek tako? Ne može!

Umjesto u ladici, film je ipak završio tamo, gdje i spada – među nama. U tome i jeste blago Gilliamove zastrašujuće uvrnute mašte, u kojoj se nadrealizam punom parom nosi s bijednom stvarnošću. Što je Terry uradio? Jednostavno pustio priču da se razvije kroz druge glumce, koji su, naravno, igrali istu ulogu (Tony 1, Tony 2, Tony 3).

Tony se bûdi s one strane ogledala u svojih nekoliko oblika, u vremenu i prostoru ga reproduciraju navedeni likovi (ledena kraljica – je’n, dva, tri!), što u biti i nije čudno, ako si već upao sam sebi u glavu. Svaki od njih ima svoje mjesto, svoju priču u svijetu u kojem se mistični glasnik “s one strane”, g. Nick, pojavljuje kad ga najmanje očekujemo. Osobno, Law i Depp bili uspješni dok mi se na momente učinilo kako Farrel pokušava biti… Farrel, a ne ono što je trebao biti (jedno od Tonyjevih otjelotvorenja s one strane). No, to sam ipak samo ja.

Je li Tony projekcija Parnassusove mladosti, izgubljenih ili prodatih snova? Je li ovaj film druga verzija pakla ili “Stairway to Heaven”?

“Imaginarium Dr. Parnassusa” možda neće obilježiti svoju godinu, dekadu ili više – kako su njegova bivša ostvarenja običavala, ostavivši i još ostavljajući tolike dojmove na generacije i generacije vjernih, satire, smijeha i ludila žednih gledatelja.

Tko Gilliama voli, ne treba puno brinuti kad Parnassus veli liku u filmu (dok se zapravo obraća gledatelju): “Ne brini ako ne shvatiš sve od prve…” Mislim, ah. Ne treba ni ići gledati film. Divan je i zbunjen, film čak o ljubavi – definitivno jeste, a pretpostavljam da ga svaki pojedini gledatelj može interpretirati na posve različit način. Ili nikako.

You can’t stop a story being told” je jedan od krasnih taglinea ovog filma, a ujedno i očajnički redateljev pokušaj da izbaci sve te boje, likove i njihove odraze u ogledalu, iz svog vlastitog uma.

Svejedno, čudo živo kako se to sve nije raspalo u startu, u sredini ili na samome kraju! Ili se zapravo raspalo, ali ja sam gledala, zapanjena prolaskom kroz ogledalo više no Alisa kad je propala u zečju rupu. Ne bih znala reći. Film u svojoj ukupnosti zacijelo nije ono, što je Gilliam imao na umu u startu, no možda je tako i bolje. To nikad neću znati.

4 komentara za “Imaginarij doktora Parnassusa

  • 2shaq says:

    Bravo! Izvrsna recenzija i izvrstan završetak iste! U potpunosti se slažem sa svime i još bi samo istaknuo kako je svoj posao izvrsno odradio mladi Andrew Garfield, budući Spiderman :)

  • maxima says:

    “Anton” je izvrstan, svakako. U želji da i ja iz svoje glave istresem sve dojmove, onako sveukupno, očito nisam našla dovoljno mjesta da ubacim i njega. I ovako sam pretjerala :)

  • Dijana Erakovic says:

    Mene film nije dotakao. Cudan, tjeskoban i kaotican. Lilly Cole je poput kristalne lutke, glumicu s takvim likom treba naci. Recenzija ti je odlicna.

  • maxima says:

    Hvala. :)

    Dugo sam ovaj očekivala film… i bila apsolutno zadovoljna.
    Unatoč poteškoćama i zastojima u snimanju, meni je Dr. Parnassus zapravo ispao … prava “Alisa”, onakva kakva i treba biti, čudna, kaotična, točno kako kažeš. I da… Lilly je nevjerojatna, no valjda je i kostimografija i šminka odradila svoje, ne samo gluma. 😉

Leave a Reply

Your email address will not be published.