Igre gladi

Piše: Koraljka Suton

Igre gladi (The Hunger Games, 2012., 142 min.)

Redatelj: Gary Ross

Glume: Jennifer Lawrence, Josh Hutcherson, Liam Hemsworth, Woody Harrelson, Elizabeth Banks, Lenny Kravitz, Stanley Tucci, Donald Sutherland

Ocjena: 8/10

 

2008. godine police knjižara ugledao je distopijski roman za mlade The Hunger Games, odnosno prvi dio istoimene trilogije, i odmah postao bestsellerom među ciljanom publikom. Stoga je bilo samo pitanje vremena kada će, nakon financijski isplativih (makar kvalitativno kriminalnih) ekranizacija Twilight franšize, neka produkcijska kuća otkupiti prava od američke spisateljice Suzanne Collins i okupiti ekipu sposobnih ljudi voljnih upustiti se u avanturu snimanja novog blockbustera za hormonima gonjene i akcije željne tinejdžere. Time tagline filma koji glasi ”The world will be watching” nadilazi okvire konkretne radnje na koju aludira i postaje primjenjiv i na samu dugo iščekivanu ekranizaciju kao proizvod koji će fanovi diljem svijeta s velikim očekivanjima i još većom strepnjom pomno pratiti, u nadi da im holivudska mašinerija ipak nije izmasakrirala omiljeni roman.

A nakon ovako jednog informativnog uvoda, moram se out-ati kao osoba koja romane nije pročitala, što će reći da ste osuđeni na perspektivu ne-fana. Doduše, i sama sam se više od godinu dana radovala filmu, no motivi mog jurenja u kino ponešto su drugačiji. U trenutku kada sam pišući vijesti za FAK u ožujku 2011. naletjela na informaciju kako je mlada Jennifer Lawrence (The Burning Plain, Winter’s Bone, X-Men: First Class) dobila ulogu u tamo nekom post-apokaliptičnom serijalu, srce mi je napravilo salto – moj girl crush među glumicama igrat će glavnu junakinju u filmu jedne od omiljenih mi tematika. FAK jea. Usprkos skepsi upravo zbog činjenice da je riječ o ”teen priči”, što ostavlja i više nego dovoljno prostora za forsiranje scena privlačnih MTV generaciji nauštrb dovoljno ozbiljnog, kritičkog i dubokog pristupa toj teškoj tematici, odlučila sam imati povjerenja u Jenniferin glumački izbor, uvjeravajući se da ona, u mojoj glavi savršena kakva je, ne bi pristala na neku glupu ulogu u još glupljem filmu. Eto što ljubav skeptiku čini. I vidi stvarno, srce me nije prevarilo (ajme bljak, što mi je? Jennifer prestani, postajem sentimentalna i patetična!). The Hunger Games je ispao sasvim solidan, zanimljiv, napet i uvjerljiv film koji gledatelja na dva i pol sata katapultira u fiktivnu budućnost koja nudi sve samo ne duge, leptiriće i jednoroge, pritom ga konfrontirajući s bolestima ljudskog društva kao takvog.

Na prostoru nekadašnjih Sjedinjenih Američkih Država nakon nepoznatih post-apokaliptičnih događaja niknula je država Panem, koja se sastoji od bogatog Capitola i 12 siromašnih okruga. Kako bi kaznili okruge za davnu pobunu, totalitarna vlada Capitola svake godine organizira takozvane Igre gladi u kojima moraju sudjelovati po jedan dečko i jedna djevojka u dobi između 12 i 18 iz svakog okruga. Tako dvadeset i četvero mladih, takozvanih posvećenika (tributes), kao nove reality show zvijezde prvo odlaze u Capitol na višetjedni trening preživljavanja i baratanja oružjem , a potom u ”arenu”, odnosno šumetinu prepunu iznenađenja (i, dakako, kamera) kako bi se jedni protiv drugih borili na život i smrt. U konačnici, pobjednik igara može biti samo jedan.

Šesnaestogodišnja Katniss Everdeen (Jennifer Lawrence) siromašna je cura iz 12. okruga koja dobrovoljno pristaje sudjelovati umjesto svoje dvanaestogodišnje sestre (Willow Shields) u 74. po redu igrama, nakon što nasumičnim odabirom (izvlačenjem imena iz bubnja – k’o da lutriju igraš) taj nemili zadatak dopadne upravo mlađu seku. Drugi sretni dobitnik iz Katnissinog okruga dečko je po imenu Peeta Mellark (Josh Hutcherson), koji prema Katniss gaji i više nego prijateljske osjećaje, dok njoj on nije najmilija osoba na svijetu te čini sve kako to ne bi ni postao – jer ako želiš pobijediti, nije baš najzgodnije emocionalno se vezati za nekoga koga ćeš potencijalno morati ubiti (ako ga netko drugi ne ubije prije tebe). Za vrijeme treninga u Capitolu, gdje su dolazak i privatni životi posvećenika tretirani kao spektakularan show kojem se pridodaje gotovo jednaka važnost kao i samim Igrama, Katniss i Peeta dobivaju svog mentora, pijanca Haymitcha Abernathyja (Woody Harrelson), pobjednika 50. godišnjih Igara…

Što drugo reći doli – neka Igre počnu!

Ono što se autorici Suzanne Collins zamjera ”krađa” je radnje japanskog romana Battle Royale, stoga mnogi The Hunger Games proglašavaju jako light verzijom spomenutog djela i njegove ekranizacije. S obzirom na to da ni Battle Royale nisam čitala/gledala (dakle, imate posla s krajnje nepouzdanim pripovjedačem), klonim se ikakvih usporedbi i naprosto namjeravam opisati zašto mi je The Hunger Games kao film, neovisno o svom predlošku i navodnom nedostatku originalnosti, i više nego dobar.

Snažna društvena kritika, jedan od najvećih aduta ovoga film, nije ostvarena napasnim monolozima ili dijalozima u kojima likovi kukaju nad nepravdom i nabrajaju sve što ne valja sa svijetom u kojem su rođeni, već je iznijeta upravo suprotnim postupkom: prikazom tog grotesknog načina življenja, razmišljanja i djelovanja kao nečeg normalnog, samorazumljivog, neupitnog. Gledajući sve te bogatune kako sa smiješkom na licu prate dolazak posvećenika te pritom metaforički svršavaju kao da svjedoče šepurenju Brangeline po crvenom tepihu, ti kao gledatelj ostaješ u nevjerici nad time što ljudi percipiraju kao vrhunsku zabavu i zgražaš se nad činjenicom da je njima najnormalnija stvar (štoviše, TV događaj godine) gledati hrpu maloljetnika kako se međusobno kolju. Ali kada te spopadne ta misao, lupiš samog sebe po glavi i sjetiš se da, zapravo, upravo u takvom društvu i ti živiš – možda još nismo došli do te točke da bismo s guštom gledali klince kako si doslovce zabijaju nož u leđa, ali nismo uopće daleko od toga, koliko god u to željeli vjerovati. Počevši od samog koncepta rata (o provedbi da ni ne govorim), preko masovnog zatupljivanja uslijed proizvodnje i konzumacije abnormalne količine reality showova, do naše postupne ali nesvjesne desenzibilizacije na nasilje upravo zahvaljujući masovnim medijima i njihovom tretiranjem toga kao nečeg ”najnormalnijeg”, društvom se manipulira bez imalo problema, a empatiji i humanosti kao da se pritom gubi svaki trag. Stoga me ne bi čudilo kada bi neki koncept à la Igre gladi zaživio u bližoj budućnosti, jer je u principu riječ o istom sranju kakvo je oduvijek bilo prisutno, samo ovaj put u drugom, prividno ružnijem i nehumanijem pakovanju.

Film u potpunosti uspijeva prenijeti upravo tu atmosferu ovčjeg mentaliteta koja vlada među uglednim stanovnicima Capitola koji jedva čekaju utažiti svoju žeđ za krvlju pobožnim praćenjem te zabave za cijelu obitelj i navijanjem za svog favorita. To se potom uspješno kontrastira s potpunom prestravljenosti i strepnjom kojom odišu ne samo stanovnici tih dvanaest okruga, već i pojedini natjecatelji (jer, fala bogu, ima i onih koji jedva čekaju zaklati sve što se zaklati ima), među kojima su i Katniss i Peeta.

No kao što rekoh, nije The Hunger Games bez razloga proglašen light verzijom ranije spomenute priče koju je navodno pokrao. Eksplicitnih scena nasilja nema ni približno onoliko koliko bi mnogi kritičari filma željeli, a kamera je pritom toliko trzava da je većinu toga teško razaznati. Takav način režije savršeno mi je sjeo, upravo zato što u biti pridonosi realističnosti takvih potencijalnih situacija. Vjerujem da bi ”u stvarnom životu”, tj. iz perspektive pravog promatrača, trenutak u kojem se barem deset klinaca mahnito međusobno kolje prije izgledao upravo kako je prikazan u The Hunger Games – trzavo, maksimalno kaotično i zastrašujuće konfuzno – nego kao, ne znam, scena borbe iz nekog filma Zacka Snydera. Također, definitivno ću više cijeniti film koji me sveprisutnom napetošću i gustoćom atmosfere prikuje za sjedalo i nagna da strepim za živote likova, nego onaj kojem je potreban prikaz vađenja iznutrica u svrhu postizanja tog efekta. Uostalom, izrazito eksplicitnim prikazom nasilja kino publika dobila bi isto ono za čime žude fiktivni gledatelji Igara gladi – pa eto, to je još jedan moment u kojem se možemo zapitati što naša (svjesna ili nesvjesna) potreba za gledanjem takvih detaljnih scena nasilja govori o nama i koliko smo zapravo različiti od stanovnika Capitola koji te klince ni ne doživljavaju kao ljudska bića, već kao projekcije na platnu u koje bezumno bulje.

Ali naravno, ta mnogo spominjana atmosfera ne bi ni mogla biti stvorena, a dobra režija ne bi ništa značila, da glumci svoj zadatak nisu obavili maksimalno profesionalno. Jennifer Lawrence standardno je odlična kao odlučna, hrabra i samozatajna tinejdžerka koja svojom empatijom, snagom volje i taktikom ”radije-bježi-i-preživljavaj-nego-da-ubijaš” ulijeva nadu u čovječanstvo. Nakon amebaste i lobotomizirane žene-majke-kraljice Belle iz Tvajlajta, napokon smo dočekali heroinu koja neće zatupiti (žensko teen) gledateljstvo. Iako su u filmovima Winter’s Bone i The Burning Plain likovi koje Jennifer tumači karakterno jako slični Katniss, ta je mlada glumica svakom od njih udahnula vlastiti specifični život. Da sumiram moj hvalospjev toj curi, poslužit ću se riječima Billyja Boba Thorntona kojima je ovaj jednom prilikom opisao braću Coen: ”Some people just don’t suck”. A bome ni ostatak ekipe nije suck-ao. Njezini glumački partneri Josh Hutcherson (Journey to the Center of the Earth, The Kids Are All Right) kao dobroćudni i prestravljeni, ali snalažljivi Peeta te Liam Hemsworth kao Katnissin najbolji frend Gale također su potpuno uvjerljivi u ulogama koje su ih dopale te su s Jennifer ostvarili odličnu kemiju. Woody Harrelson u ulozi osebujnog i istraumatiziranog bivšeg pobjednika koji bijeg traži u piću (jer utjehe nema u vodi) iznenađujuće je šarmantan i simpatičan, a odnos između njega i Katniss jako topao i blag, iako vremenski nije bilo bog zna koliko prostora za njegovu razradu.

U prijevodu, ako želite provesti dva i pol sata svog života pozorno prateći zanimljivu i napetu priču o distopijskom totalitarnom sistemu i mladima koji su primorani preživljavati u njemu, prepunu dobro okarakteriziranih likova i zaslađenu minimalnom dozom romantike i patetike te popriličnom količinom vješto iznesene društvene kritike, odite pogledati The Hunger Games. Nije riječ o nekom revolucionarnom ostvarenju američke kinematografije, no u svakom je slučaju inteligentnije, dublje i intrigantnije od većine blockbustera namijenjenih teen populaciji. A ja se idem baciti na književne predloške.

9 komentara za “Igre gladi

  • skobi says:

    jel samo meni Jennifer na trenutnke izgleda isto kao Shannen Doherty? :-)

  • deedee says:

    nisam žudjela za više nasiljem, zazirem od njega, al sam čitala knjigu i jednostavno mi je film PREblag u usporedbi s knjigom i užasima u njoj. na mene kao pojedinca nije ostavio dojam kao knjiga.stječe se dojam, baš kako si ti napisala, da Katniss samo bježi, a svjedočila je i sudjelovala u popriličnim strahotama.(kraj, kada onaj plavokosi dečko umre od napada mutanata, njegova agonija traje cijelu noć, ni katniss ni peeta ga ne mogu spasiti, niti ga iz sažaljenja ubiti jer ga mutanti odvuku pod rog pa su zbog tog Peeta i Katniss primorani slušati njegove vapaje, trganje mesa i sl., cijelu noć… od čeg katniss polagano gubi razum. Sve to moglo je još bolje dočarati Igre užasa i strave te kako utječu na psihu pojedinca koji u njima sudjeluje, a ne prikazati District 1 dečkovu smrt kao nešto brzo i bezbolno radi tamo nekih scena koje su bile nepotrebne.)

  • Koraljka Suton says:

    Aha, kužim na što ciljaš. Kažem, ne mogu znati jer sam ja dobila isključivo film tj. filmsku priču ”na uvid” i zahvaljujući cjelokupnoj atmosferi (postignutoj glumom, režijom itd.), stvarno sam osjećala da mi nisu potrebne nasilnije scene kako bih bila užasnuta. A mislim da je to velika stvar (i definitivno mi je draža opcija). Ali lako moguće da bih drugačije razmišljala i osjećala da sam pročitala knjigu – štoviše, perspektiva bi mi bila potpuno drugačija i sam bih film najvjerojatnije promatrala kroz filter predloška.

  • Matea Rebrović says:

    Vrlo iscrpna recenzija! :DSve u svemu, slažem se. Film je dosta razvikan, otišla sam s nekim očekivanjima i dobila ono što sam tražila. Priča mi je dosta zanimljiva, mislim da ću se baciti i na knjige. Nedostajalo mi je nekih objašnjenja i htjela sam što više infomacija o svemu, no film je dosta sažet. Mene je na trenutke gluma glavnog dvojca  malo živcirala, imala sam osjećaj da u scenariju piše “wide smile” i onda vidimo Katnisov wide smile. Jednostavno na trenutke neprirodno i “po predlošku”. Ali vrlo, vrlo zanimljivo.

  • Jelena Djurdjic says:

    Battle Royale je do jaja. Mislim da svako treba da ga gleda. Jeste krvavo i nasilno, ali kao i uvek nasilje ima u istočnjačkoj kulturi neku pravu i drugačiju meru i svrhu, i nema potrebe povlačiti paralela sa evropskom, pa dalje američkom kulturom. Ovo nisam gledala, i JL mi možda nije girl crush, ali na skali od 0 do ‘Koraljkin girl crush’ sam na 8, pa ću ovo sad ipak gledati, jer ako je i loše, sa ovakvom glumicom namesto neke Kristen Stewart znam da neću ispizdet

  • Gjuro says:

    Recka je super, a i film je bio bolji od očekivanog. Doduše, malo su mi zasmetale neke sadržajne nelogičnosti. (SPOILER) Mogu shvatiti koncept udruživanja u privremene klanove, ali ta iznenadna složnost i bezbrižnost “Spartanaca” ispala je totalno neuvjerljiva. Bar netko je trebao pokušati varati i podmuklo ubiti pokojeg suparnika ili, ako ništa, barem pokazati nešto sumnjičavosti i paranoje. Bilo je potencijala za psihološku jezu. Kad tamo, oni spavaju pod drvetom kao klinci na logorovanju.

  • deedee says:

    matea, pa i bilo je po predlošku ;)katniss se smiješila baš u onim trenucima koji su se od nje zahtjevali. izgleda fejk, zato što to i jest ;)mene smetaju rupe s kruhom (kad joj ga Peeta baca) i činjenica što ju nisi kompjuterski u tom dijelu učinili mršavom, tj. izgladnjelom… da se zapravo shvati koliko je taj trenutak bio bitan, da je taj događaj njenu sveukupnu budućnost kao i odnos s Peetom definirao. Puno ljudi uopće nije shvatilo scenu, da je ona tamo pod drvetom na kiši gladovala, da je od nje ostala kost i koža, tjednima ništa nije jela i da je peeta tim što mu je namjerno izgorio kruh (pa ga ‘bacio’) spasio nju i njenu obitelj od sigurne smrti… nakon tog je shvatila da više nikad ne želi biti gladna, ovisna o nekom, i krenula loviti i prehranjivat sebe i svoje…maaah, čitaj knjigu :)(pošaljem ti ih ja ak oš)dzz

  • Matea Rebrović says:

    Nisam mislila na predložak kao knjigu, nego kao scenarij, gdje će joj pisati kad da se nasmije. I nisam mislila na te fejk osmijehe koji postoje u filmu, nego na one “prirodne” npr. kad priča s Galeom pa odjednom nabaci od uha do uha, a zapravo nema potrebe za takvim osmijehom. Ugl, nema veze, to je nešto što sam zamijetila i što mi zapravo uopće nije pokvarilo dojam.

  • Danijel.82 says:

    Film sam odgledao u bioskopu pre nekoliko dana, i mogu reći da sam umereno zadovoljan viđenim. Priča jeste vrlo zanimljiva, sa kontroverznim konceptom, uverljivom glumom glavnih aktera, napetim i uzbudljivim scenama. Ovo mi deluje kao moderna verzija Starog Rima (Capitol) i borbi gladijatora, sa primesama čuvene Orvelovske anti-utopije . Naravno, očigledna je i referenca na pomenuti Battle Royale, koji je šokantno odličan 😀 Ono što mi je zasmetalo u filmu jeste utisak da su tinejdžeri olako počeli ubijati jedni druge na startu takmičenja i uz to se nekoliko njih udružilo da zajedno vrše eliminacije. Tačnije, smatram da je trebalo jače izraziti psihološki aspekt sporednih posvećenika koji su učestvovali u Igrama, iako je taj nedostatak samo “objašnjen” time da su se neki od ranog detinjstva obučavali da razviju ubilački instikt za preživljavanje. Dašak romanse između Katniss i Peete je očekivan, pošto su date okolnosti nagoveštavale emotivnu bliskost, a za Jennifer Lawrence se slobodno može reći da će imati veoma blistavu karijeru. 

Leave a Reply

Your email address will not be published.