Igra pobjednika

Piše: Jelena Djurdjic

Igra pobjednika (Moneyball, 2011., 133 min.)

Redatelj: Bennett Miller

Glume: Brad Pitt, Jonah Hill, Philip Seymour Hoffman

Ocjena: 8/10

 

Sve stvari koje ste mogli voljeti u The Social Network, najviše u pogledu inteligentno ludog i brzog scenarija, ovdje će vam ići na živce. I najvjerovatnije je do teme, i ako nikad niste gledali bejzbol, ako ne znate pravila ili ako bar ne volite sport, s ovim filmom stići ćete nigdje.

Film o bejzbolu i Brad. Dovoljno da se misli pred početak projekcije pozabave Costnerom i njegovim Bull Durham (1988.). Poslije projekcije dovoljno je da se skapira kako je svijet samo 25 godina poslije otišao lijepo u *****. Brad nije neki cool igrač, mogao je biti nekad, ali nije uspio, nije to imao u sebi. Sada je glavni menadžer Oakland Athleticsa,  Billy Beane. Fora s njim i cijelom pričom zapravo je sljedeća – njegov tim nema novca i ne može parirati ozbiljnim ekipama, i dok pokušava isposlovati neke ugovore i smisliti što i kako da radi u novoj sezoni, jer ga osrednjost ubija, on nailazi na tipa, Petera Branda (Jonah Hill), koji mu objašnjava da bejzbol može biti igra statistike, a ne imena i novca. U početku jedini problem primjeni teorije je trener (P.S. Hoffman), koji vjeruje da najbolji igrači trebaju igrati, najbolji u svim parametrima, dok je caka sa statistikom da svatko od njih ima neki skriven adut u segmentu igre koji mu nije primaran (recimo, netko se deklarira kao bacač, i ne ide mu to i jeftin je na tržištu, a po statistici otkida kao udarač ili igrač druge baze). Mada možda i nije ovako, ne držite me za riječ.

Poanta nad poantama je da ljudi kao individue ne postoje, na jednom nivou, a na sljedećem nivou nam u zamjenu daju Billyja Beanea i njegove demone i kompleksnost i njegovu ljudskost. Dakle, šuš-muš. Izgleda da tako mora, igrači se moraju tretirati kao roba i oko toga je dosadno postavljati pitanja. On sam se neće prodati za lovu, ove što igraju nitko ništa ne pita (njihove ličnosti su u potpunosti zanemarene i marginalizirane). Samo trejdovanje je, npr., snimljeno maksimalno plastično, pogotovo ako veze nemate o kojim igračima govori (a nemate, nemaju često ni oni), i film u tim momentima djeluje kao odlična stvar za prikazivanje na nekom seminaru bejzbol menadžera 2011./12. Možda je neko rješenje za te scene bilo ubacivanje onih simpa likova koji vam objasne situaciju, sa sve cerekanjem na kraju uz jedno ’ unbelievable’, dakle  pomalo dokumentaristički pristup, ili priče iz off-a (puštanje sportskih komentatora, analitičara), jer stvarno iritira što ne možete pojmiti genijalnost upravo napravljenog poteza.  Netko bi rekao da prizivam tetošenje, ubijam realnost, nije ni bitno to razumjeti  i netko bi možda bio u pravu. Billy i njegov asistent ludo su fanatični prema brojevima, prema statistici i ideji da mogu da pobijediti velike, a ne prema igri. Dvadeset i pet godina poslije Bull Durham, mali su ljudi izgleda shvatili da ne mogu dobiti velike na karakter svojih igrača i x-faktor, nego  im treba neko hladno oružje.

Milleru je ovo drugi igrani film (Capote) i nekako je ostao u sjeni scenarista Stevena Zailliana (Schindler’s List, A Civil Action) i Aarona Sorkina (The Social Network, Charlie Wilson’s War). Moneyball je dugo vremena trebao režirati Soderbergh, ali studio, Columbia, nije bio zadovoljan promjenama koje je on napravio u scenariju. Millerova režija je konvencionalna, negdje između Soderbergha kad je dosadan i Finchera kad nije na svom vrhuncu. Uravnotežena i nenametljiva.

Život Formuli uspjeha/Igri pobjednika (Srbija/Hrvatska), još jednom u nizu sretnih prijevoda,  daje Brad kao Billy, i mrvice koje dobivamo o njegovom životu. Priče njegovih  igrača nema u filmu, ali tu je njegova priča kao igrača. U sadašnjosti je razveden i ima kćerku. Utakmice ne može gledati, često nije ni na stadionu, tada vozi auto ili vježba u teretani. Usamljen je, ali na neki ohrabrujući način. Ono što drugi glumci dobivaju višednevnim radom, Brad ubija jednim osmijehom, i ovdje je to baš ono što njegovom liku treba. Donio je i potrebnu spontanost, humor i odlučnost da pobijedi bogatije, da u igri ne samo sudjeluje nego bude i njen faktor.

Moneyball je zasnovan na istinitoj priči, uz par izmjena (Billyjev asistent, DePodesta, je zabranio da se njegovo ime koristi jer nije bio zadovoljan idejom da bude prikazan kao potpuni štreber i zaluđenik). Jedna od situacija koja daje naznaku koliko je ovo mogao biti dobar film prepričana je anegdota o igraču koji je opalio po loptici i krenuo trčati. Negdje između prve i druge baze se prosuo, jedva podigao na noge i potišten vratio na prvu bazu, dok mu je smijeh sa stadiona odzvanjao u glavi. Trebalo je par sekundi da skapira kako je lopticu poslao na tribine. Naš junak na to kaže: „How can you not be romantic about baseball?“ To je i moja poanta, ali očito ni od zabijanja glave u pijesak nema koristi.

3 komentara za “Igra pobjednika

  • Sven Mikulec says:

    Vrlo dobar film, s odličnim Bradom i Hillom. Nešto drukčiji od ostalih, nadam se da će “odgovorni” to i prepoznati kad dođe trenutak da se nagrade filmovi koji se ističu.

    Meni je solidna osmica, također.

  • vanja says:

    as well. :)

    recenzija je ogledalo filma, yes. 😀 Pitt mi je ugl. garancija za film, ali ima to … da nije njega, vjerojatno bih propustila gledanje jer me inače smorio Kostner 😀 ali srećom …

    ona konstatacija o režiji mi je fanstastična 😉

  • Matea Rebrović says:

    Zakon film. Nemam pojma o bejzbolu, ali me uvijek nekako intrigirao. Dobra priča, dobar Pitt (no ima neki svoj tik u svakom liku koji glumi,makar ne znam kako bi opisala to 😀 ). Hill,da dobar,no toliko dobar da ima nominaciju za Oscara? Ipak mislim da treba malo više, odnosno zahtjevnija uloga. Oči su mi se napunile suzama kad su pobjedili 20.tekmu. Jako me vesele sportski uspjesi,ne znam zašto 😀

Leave a Reply

Your email address will not be published.