Ida (2013.)

Piše: Daimon Bell

U moru blockbustera i visokobudžetnih eksplozija ovakvi minimalistički filmovi teško pronađu svoju publiku. Nije ni čudo s obzirom da Ida nije film koji će vas privući šarenilom slika, boja, zvukova i eksplozija. U vremenu kada je naša mogućnost održavanja pozornosti svedena na minimum ako nema žestokih ljubavnih ili akcijskih scena, ovakav film neće ostaviti poseban utisak pod uvjetom da ga niste spremni uistinu gledati; osjetiti, doživjeti suptilnost crno-bijele tehnike, briljantno postavljenih kadrova u kojima su protagonisti u krupnom planu gotovo uvijek pritisnuti uz njegov donji rub – pritisnuti životom, ili samo nedorečeni, neshvatljivi, nedefinirani. Efekt je to i tehnika kojom Lukasz Zal svakako proizvodi zanimljive kontraste i tjera nas da zaista promotrimo likove i njihova stanja.

Smješten u 1962. godinu film se bavi pitanjem genocida nad Židovima u Poljskoj za vrijeme Drugog svjetskog rata. U prvom kadru filma prikazana je mlada redovnica Ana (Agata Trzebuchowska) kako oslikava kip Krista u svom samostanu. Suptilna nenametljiva ljepota Ane (kasnije saznajemo da joj je pravo ime Ida) vrlo će lako neke podsjetiti na  jednu drugu junakinju krupnih dječjih očiju – Amelie, ali za razliku od potonje koja vrlo brzo kreće ostvarivati svoje fantazije na javi, Ida se na početku čini kao manje odlučan lik koji uvijek spušta pogled u nametnutoj pokornosti i koji je definiran od rane mladosti strogim moralnim svjetonazorom Katoličke crkve i zavjeta koje će uskoro kao buduća redovnica primiti.

Ona se čini kao već zaokruženi produkt vremena i okruženja u kojem je odrasla, ali kako kasnije doznajemo i židovskih korijena kojih nije svjesna i koji je dovode do konflikta s vlastitim vrijednostima i svjetonazorima.

4

Kao i Bunuelova Viridiana, i ona je donekle okružena tajnama obiteljske prošlosti i biva poslana rodbini koju nije ni znala da je imala. Majčina sestra koja do tada nije željela ni čuti za nju zove je u posjet samo da bi joj rekla da je Židovka i da su joj roditelji ubijeni nakon čega ju je ona predala samostanu. Bez uvoda, bez pozdrava, pa i isprike, prije nego se njezina skromna nećakinja i uspjela pozdraviti, Wanda Gruz stoji pred njom na dovratku s cigaretom u ruci ne nudeći utjehu ni mogućnost toplog obiteljskog susreta.

Hladna i cinična, izmučena vlastitim grijesima, promiskuitetna Wanda jednom je bila uspješna sutkinja, i daleko je od nevine i neiskvarene Ide, a možda samo zrcalo onoga što bi ona u drugim okolnostima i sama mogla postati i podsjetnik na ono što se dogodi kada ljepota i mladost izblijede i na ljudima ostave brazde cinizma i raspršenih ideala.

”Ljepota je u oku promatrača” rečenica je koja se svakako može primijeniti na ovaj film. Neki će tu ljepotu pronaći, drugima će film biti dosadan i spor. Ipak, ispod sivih redovničkih oprava, ispod  nepomičnih skulptura Isusa Krista, i snijegom okovanog bezličnog samostana koji Ida napušta kako bi otišla u potragu za roditeljima koje nije upoznala, je ta tiha, nepretenciozna, minimalistička ljepota ovog djela.

2

Lice glumice Agate Trzebuchowski jedno je od onih od kojih je teško odvratiti pogled. Usred jednoznačnosti vječnog i nepromjenjivog Kraljevstva Božjeg koje je razdijelilo svijet na crno- bijeli kontrast probija se višeznačnost i kompleksnost ljudske osobe, a kroz sivilo toga umjetno stvorenog svijeta probija se ljepota filmske tehnike i njezine jednostavnosti, u konačnosti Idine jednostavnosti koja zrači nekom nevinošću na rubu odrastanja. I uz zvukove jazza i Coltraina ovostranost, a ne onostranost počinje zaokupljati njezinu pažnju, kao i mladi saksofonist Lis (David Ogrodnik) kojeg ona i Wanda kupe na cesti.

Onostranost joj ne može pomoći puno u svakodnevici, osim kao slika neke blijede sigurnosti kojom se pokušava zaštititi od kompleksnosti vlastite individualnosti. ”What if you go there and discover there is no God?” pita je Wanda u jednoj sceni na što njezina nećakinja ne odgovara ništa. Je li u konačnici Ida otkrila da je ovaj svijet lišen Boga ili je samo ostala razočarana njegovim ovozemaljskim ograničenjima, film nam ne daje jasan odgovor.

Ležeći u krevetu sa svojim mladim ljubavnikom Lisom ona ga pita ”Što dalje?”, a njegov odgovor je praktičan: kupit će psa, kuću, vjenčati se, imati djecu, posao, uobičajeni tijek života .. Ali njezino pitanje i dalje ostaje visjeti u tami bez odgovora: ”Što dalje?”

5

Je li uopće u ljudskoj prirodi moguće otići išta dalje od svih dobro utabanih putova kojim je netko već barem jednom prije nas prošao, to ”što dalje” ne vodi zapravo nikakvom originalnom cilju, samo dvojbama od kojih kršćanstvo bježi što brže može. Idin Bog ostaje nijem i ne daje joj smjerokaz. Početak je to odrastanja za Idu, koja je dotad u samostanu živjela životom djeteta i pokazatelj kako život nikada nije jednostavno crno-bijel. Ne postoji samo nevinost i samo porok. Ne postoji samo ufanje u vječno Kraljevstvo Božje i kal i crnilo običnog ljudskog života.

Sve u svemu, Ida je film s dušom, s možda previše duše barem za ovo naše vrijeme. Ono zbog čega ga se isplati pogledati njegova je kompleksna ljudska priča ispričana neočekivano jednostavno – bez mnogo riječi, bez mnogo gesta. Priča je koncentrirana u licima likova i njihovoj nevinosti, njihovim raspršenim nadanjima i zgaženim snovima. Pitanje Poljske nakon Drugog svjetskog rata tema je koju Pawlikowski usred svega toga samo otvara prilazeći joj s dužnim poštovanjem, ali ne zadubljujući se toliko u prošlost koliko na njezine posljedice na pojedinačne živote. Ovo je tako samo djelomično film o židovskim patnjama u Drugom svjetskom ratu, ali zapravo u svojoj suštini mnogo više film o pojedinačnim sudbinama. Židovstvo i tragedije holokausta na periferiji su našeg zanimanja, teme su to kojima se tijekom filma vraćamo ali u fokusu je nešto sasvim drugo.

Nježan, nepretenciozan i pamtljiv, Ida možda nije film za ove vruće ljetne mjesece pred nama već za one hladnije jesenske i zimske dane kada je sve tiho, nepomično kao i statična kamera uvijek usmjerena prema licima svojih usamljenih junakinja koje si u mraku postavljaju pitanje. Što dalje?

4 komentara za “Ida (2013.)

  • Marcus says:

    meni je ovo primer vrhunske umetnosti. apsolutno sve ima neki smisao, neko dalje značenja, i taj retro format, i to sivilo i te dve izuzetno lepe žene (svaka na svoj način, jedna sa nekom nevinošću, druga sa tonom integriteta), pa i holokaust kao najniža stupnja ljudske podlosti i niskosti. skoro savršen film.

  • Daimon Bell says:

    Ja sam isto ostala oduševljena kada sam ga pogledala. Šteta što je riječ o filmu koji će mali broj ljudi pogledati, a još manji znati cijeniti.

  • Marcus says:

    malo ili puno, svejedno. ovakvi filmovi imaju svoju publiku koja nije ne znam kako masovna, ali je odana. film za filmofile.

  • jelena says:

    ako uzmeš nekom da ga prepričaš, ili ako sam popišeš motive, razradu likova, ili uopšte sve što kreneš da kažeš i objasniš o filmu ide u krajnost superlativa. ako ne daj bože istripuješ da možeš da objasniš šta je postigao vizuelno brzo ćeš uvideti da si smešan.

    ALI, ali meni se film ne dopada, tj ne pomera me. možda je preveliki jaz između onog što vidiš i scenarijčića (i viridiana i austerlic, pa i sve je osvetljeno – knjiga, vrište ‘isprazno’). jedina scena koja je u nivou postignutog crnom-belom tehnikom i ludačkim osećajem za sve vezano za kameru, foografiju, režiju… je kad se tetka išeta kroz prozor

Leave a Reply

Your email address will not be published.