I Origins [M. Cahill, 2014.]

Piše: Vedrana Meašić

Nisam do kraja načisto što da mislim o ovom filmu, no ne mogu mu poreći da me zaintrigirao i da pruža sjajno polazište za raspravu, što je već više od većine današnjeg holivudskog fast fooda. Nažalost, teško ću o njemu ovom prilikom reći koliko i što bih sve htjela jer riječ je o jednom od onih filmova za koje je dobro da o samom razvitku radnje znate što manje, što mi trenutačno onda podosta zatvara usta. No pokušajmo.

I Origins drugi je film redatelja i scenarista MikeaCahilla, čiji je prvijenac Another Earth zaradio solidne kritike i pokazao smjer Cahillova stvaralaštva, a to je snoliki SF koji vas teži natjerati na razmišljanje. Recept je donekle zgodan jer je u jedan poslovično surovi žanr uvedena emocija i određena dubina koja će privući one koji u SF-u traže i dozu rafiniranosti. Koliko to Cahill uspješno izvodi, pitanje je ponajprije ukusa, no i toga je li vaš obrazac očekivanja iznevjeren ovim izmještanjem žanrovske konvencije odnosno posve drukčijim pogledom na znanstvenu fantastiku.

4

Na početku filma predstavlja nam se glavni lik osobno, uvodeći nas u priču. On je Ian Gray (Michael Pitt), 26-godišnji doktorand opčinjen ljudskim okom i idejom da objasni njegovu evoluciju i time zauvijek stane na put kreacionističkim vjerovanjima. Na tome i radi uz pomoć svojih kolega Kennyja (Steven Yeoun) i Karen (Brit Marling). Igrom slučaja, na zabavi za Noć vještica, Ianu tako za oko zapne seksi djevojka Sofi (Astrid Bergès-Frisbey) zamaskirana u neku čarapu da joj se samo oči i vide (njemu i više nego dovoljno), s kojom završi u vrućem klinču u WC-u, no usred kojeg ona neobjašnjivo ispari ne kazavši mu ni svoje ime. Naravno, naš doktor, romantik kakav jest, pošizi za njom i iznađe način kako da je pronađe nakon što je na nekom džambo plakatu jedan dan uočio oči baš te svoje tajanstvene ljepotice. Nakon što se spanđaju, gotovo cijelu prvu polovicu filma bivamo uvučeni u taj stereotipni odnos u kojem se različitosti naizgled nadopunjuju. Možda je moj unutarnji romantik tijekom gledanja ovoga dijela spavao, ali toliko hipsterskih klišeja dugo nisam vidjela i ne da me nisu uvjerili da je među njima nešto čarobno, nego je od njezine misteriozne pojave i širom otvorenih djetinjih okica, a njegove opčinjenosti njezinim posve drukčijim shvaćanjem svijeta i moje zanimanje za film polako, ali sigurno splašnjavalo.

Na svu sreću, radnja nakon te početne sladunjavosti ode u posve drugom smjeru zanimljivim obratom u 45. minuti koji našeg junaka, a bome i gledatelja koji nije pogledao trailer, žestoko opali i vrati u stvarnost. I gorak okus iz usta, kako film odmiče, polako se ispire i postane čak i nekako jasno čemu inzistiranje na toliko detalja te klišeizirane ljubavne priče s početka.

1

Ideja koja se razvija vrlo je zanimljiva, propituje filozofiju, znanost, religiju, sučeljava ih i daje nam materijala za razmišljanje. Do problema dolazi kada rupe u radnji počnu zamagljivati vrlo zanimljivu početnu premisu, a ponašanje likova biti prilično neuvjerljivo i tipizirano. Takvi su, nažalost, i karakteri, veoma tipski i plošni, što se osobito dobro vidi kod dviju žena u doktorovu životu, racionalne znanstvenice s naočalama na nosu i slobodoumne ljepotice sa seksi naglaskom i pogledom na svijet petogodišnjeg djeteta. No i na taj način autor gura u prvi plan svoju ideju kontrasta između ratia i slijepe vjere čime donekle i poentira kako jedno ne mora nužno isključivati drugo u čovjekovu životu.

I autorov prvijenac Another Earth odiše melankolijom (a bome i Melankolijom!), što nasljeđuje i I Origins, koji se ipak ne zadovoljava samo time nego cilja i na nešto širu publiku, jer koliko god djelovao komorno i maleno, u odnosu na minimalističku SF dramu Another Earth doima se gizdavo kao da je ispao iz radionice Baza Luhrmanna. Slična atmosfera oba filma djelomično je i zasluga redateljeve muze i frendice, a inače glumice i scenaristice Brit Marling koju kada vidite u filmu, znate otprilike s čim možete računati i u takvim okruženjima, unatoč predvidljivosti, ona doista funkcionira. Michael Pitt, uvijek pomalo zastrašujuć i prečesto napućenih usnica, ovdje je solidan i uvjerljiv, a svojim eteričnim izgledom pridonosi poruci da um i vjera ne moraju ići za uzajamnim dokidanjem.

22

Ovo je, dakle, zanimljiv film koji ne treba zanemariti, unatoč dječjim bolestima od kojih povremeno pati, kao ni njegova tvorca Mikea Cahilla, koji je ovim dvama filmovima privukao moju pozornost i zapravo jedva čekam vidjeti što će ga u daljnjem radu zaokupljati jer iako katkad nespretno pa i traljavo, on nešto novo ipak kaže.

Jedan komentar za “I Origins [M. Cahill, 2014.]

  • denis says:

    Film me nažalost razočarao. Neću ga skroz popljuvati, ali nije ono što se očekivalo. Uzimajući u obzir radnju, redatelja i another earth. Radnja zvuči i počinje obečavajuće, ali se počne pomalo gubiti. Kraj više ne zna što bi…
    Taj kontrast vjere i znanost i ukazivanje na njega, način kako se to govori mi je u najmanju ruku – adolescenstki (da ne kažem nešto više).
    Dobar je njegov odnos s “petogodišnjakinjom”, taj dio mi se sviđa.
    p.s. Neil deGrasse je nedavno vrlo kratko i jednostavno objasnio kako je oko nastalo evolucijski.
    nadam se da će se redatelj vratiti putu kojim je krenuo s another earth.

Leave a Reply

Your email address will not be published.