Hugo

Piše: Vanja

Hugo (2011., 126 min.)

Redatelj: Martin Scorsese

Glume: Asa Butterfield, Ben Kingsley, Sacha Baron Cohen, Chloë Grace Moretz

Ocjena: 10/10

 

Htjela bih se odvojiti od činjenice da za Scorsesea mislim kako je jedan od najvećih živućih (dobro, američkih … ustupak masi) redatelja, od činjenice da se dotaknuo gotovo svega, uvijek uspješno, da mi je dao filmove bez kojih bih bila siromašnija, htjela bih se odijeliti od svega čega su se tvorci ovoga filma dotakli. Htjela bih se odvojiti od njihove osobnosti i osobenosti, pisati samo o filmu. Neće mi to uspjeti, ali ako odustanem, bila bih… hipokrit ili gubitnik? Oboje? Uostalom, nedostatak novca i nedostatak stila nikad nisu bili dijelom jedne te iste priče, kamoli sinonimi za istu. Dapače – međusobno se u filmskoj umjetnosti često isključuju, gdje Hugo ima i jednoga i drugoga u izobilju, a vi ćete odlučiti zbog čega valjda svega treći put ovakva ocjena u povijesti novih filmova na FAK-u. Osobna je, eto zbog čega. Po meni, Hugo definitivno zaslužuje svoje mjesto u panteonu filmova koji vam obilježe život, filmova koje ili zavolite svim srcem od prvoga gledanja ili vam ne sjednu nikad.

Naoko mnogima tek efektan lovac na Oskare, Hugo je dubok, dramatičan, bogat, prepun poruka i jednostavnih životnih istina, prekrasan homage čudu kojemu i mi na ovom mjestu svakodnevno pokušavamo pridonijeti svojim pisanijama. Sretna sam što je snimljen i mogu se truditi još deset životnih vijekova, neću mišljenje promijeniti niti jednu iotu. Nisam dovoljno elokventna da riječima prenesem tu neizrecivu čar kojom od prve scene obuzima ovaj film, no grijeh ga je propustiti i ne osvjedočiti se kako jedan čovjek i nakon tolikih godina filmaštva ima srca i ljubavi za napraviti nešto ovakvo, jer pogledati ga ravno je iskustvu kakvo ja dosad nisam osjetila. Zbog Huga razmislit ću o opciji putovanja u prvi bliži grad koji posjeduje kino s 3-D projekcijama, iako me i moje kućno uspjelo u potpunosti uvući u pariške tridesete i neodoljivu priču o dječaku koji više nije želio biti usamljen i starcu kojem su pokretne slike, kao i mnogima, iz temelja promijenile život.

“I’d imagine the whole world was one big machine. Machines never come with any extra parts, you know. They always come with the exact amount they need. So I figured, if the entire world was one big machine, I couldn’t be an extra part. I had to be here for some reason.”

Scenarij je po uspješnici američkog spisatelja Briana Selznicka, pod nazivom „Invention of Hugo Cabret“ izradio John Logan. Uvodnom scenom pucaju kadrovi obilno no nenadmašno začinjeni računalnom tehnikom, u poput vlaka dugoj sceni koja nas negdje s Mjeseca uvozi u parišku željezničku postaju na kojoj živi mali Hugo Cabret (Asa Butterfield), u dosad neviđen svijet popraćen prekrasnom melodijom „The Thief“ (višestruko nagrađivani Howard Shore vrsni se soundtrack dotaknuo mnogih prepoznatljivih tema). Upoznajemo kroz četvorku radoznalo plavo oko i dječaka koji navija mnogobrojne satove, omogućujući mnogobrojnima da na vrijeme stignu na svoja odredišta. Praktično u zidovima ogromnih mašinerija punih burtonovskih kotača, opruga, poluga, skazaljki i vijaka, Hugo radi što ga je naučila već mjesecima odsutna ispičutura od strica, no to je vještina Hugu ne tako strana. Naime, Cabret & Fils ionako su bili urari te su drage volje čačkali po raznim napravicama, vraćajući im izgubljenu svrhu. Hugov otac (Jude Law u skoro cameo no potrebnoj ulogici) popravio je mnoge stvari, među kojima se našao i nepoznat, magičan stroj na navijanje – automaton, koji je umio pisati, no nemoguće je bilo doći do ključa koji će mu pokrenuti dragocjeni mehanizam. Sve što Hugo u svojim skrovitim prostorijama čuva kao uspomenu na oca je pokvareni stroj tužnoga lica. Sve što Hugo želi u životu je pronaći način da automatonu vrati svrhu. Želi on pobjeći i od nevjerojatnog inspektora Gustava (Sacha Baron Cohen), kojemu je životna misija, pored očuvanja reda i mira, sa svojim psom Maksimilijanom loviti siročiće koji bespravno vire u ostavljene vrećice s „ciljem otuđivanja njihova (već nepostojećeg) sadržaja“. Gustav i sam oštećeni je stroj, u Velikom ratu ranjeni vojnik ukočene i proteznom okovane noge.

Sama je postaja kao kakvo vrelo živopisnih likova kojima se sudbine isprepliću na najneobičnije načine. Tu je cvjećarica Lisette (Emily Mortimer) na koju je Gustav bacio oko, ali, ah, ta skvičeća naprava na nozi. Zagonetni knjižničar Labisse (Christopher Lee) voli knjizi naći dobar dom, a g. Fricka prepada minijaturni pas gospođe Emilie, onemogućujući im time romansu pod stare dane. Na postaji mali dućan s igračkama na navijanje drži mrzovoljni i ostarjeli Papa Georges (Ben Kingsley). Izostavit ću razloge zbog kojih mu je Hugo krao dijelove, kao što ću izostaviti i način na koji su se, čistom podudarnošću zvijezda, uopće i sreli, ne samo njih dvojica već i njegova usvojena unučica Isabelle, i sama u mističnim svjetovima knjiga (Chloë Grace Moretz), te njegova supruga, Jeanne (Helen McCrory). Mysterious ways. Mislim, već sam ispričala prvih 20-ak minuta filma. Ako se zanesem kako znam, moje nadasve poštovano čitateljstvo, suborci po peru i ovoj beskrajnoj uživanciji skloni znani i neznani filmofili bili bi uvelike oštećeni, jer Hugo je iskustvo koje se mora doživjeti iz prve ruke, film koji kreće na pogon istinske magije, zahuktavši se poput lokomotive i vodeći vas na mjesta čudna i neočekivana. Stoga, ostavljam vam priču da je doživite i udahnete punim plućima i popijete dječje otvorenim očima.

Hugo, prije svega, nije dječji film, već – film o filmu. Ako je glavni protagonist dječak, tad bi mnoge vrsne drame bile dječji filmovi iako takvu bol mlade godine ne bi trebale spoznati. Hugo je film o gledanju, o osjećanju, što mnogima nenaučenima i ne predstavlja baš sasvim poznat koncept. Kako uz svako pogledano djelo vežem djelić sebe i svog života, uzimajući i dajući, ovaj mi je film poklon na kojem ću biti zahvalna cijeloga života. Na što obratiti pažnju? Na vječno prisutna svjetlucava zrnaa prašine i nekakvih pahuljica-svitaca? Na teške trenutke čiste drame, na prikaz grada koji je po mnogima simbol svega što je u životu šarmantno? Iznimnu režiju, glumu glavnih protagonista do ništa manje dobrih sporednih uloga? Sascha Baron, o, tako precizan, autentično komičan i istodobno skrivećki tužan! Kakav izbor! Kakav lik! Nastup i izričaj! U konačnici – kakav talent! Emily Mortimer i McCrory, uz još sporednije no svejedno vrsne Richarda Griffitsa (g. Frick) ili Frances de la Tour (madame Emilie), cijeli taj skup, pa svi daju maksimalnu dozu šarma u vremenu kojim raspolažu u filmu. Pametnom režijom vođen i vrsnim scenarijem potpomognut, Assa Butterfield kao Hugo ništa je manje no izvrstan, prepun ga je film, a svaka slijedeća scena zahtijeva nov izraz lica i svježe osjećanje! Čarolija, u najmanju ruku. Potrebno je izmisliti novu riječ. Čak i ako u gotovo cijeloj prvoj polovici filma nismo sigurni kamo nas ovaj film vodi, možemo vjerovati onome čemu svim srcem vjeruje Hugo. U što je vjerovao Scorsese kad se prihvatio ovoga projekta. Ben Kingsley je kao Papa Georges po meni izveo jednu od najugodnijih uloga u ionako besprijekornoj glumačkoj karijeri. Kad napišem da je možda mogao biti i dublji, a dubok je toliko da boli, onda se tu ne radi o pucanju na Oskara, već o snu, koji je postao stvarnost.

“If you’ve ever wondered where your dreams come from, you look around… this is where they’re made.”

Savršeno uigrana ekipa iza ovog Scorseseovog uratka već je pokazala kako je Hugo lako kupio mnoga srca, a uz to i nagrade, od kojih su tek neke Bafta, Art Directors Guild, AFI, NBR, Critics Choice Award te mnoge druge, uz izniman broj nominacija. Moje srce nije teško kupiti, ali hrabro izjavljujem kako je ova još hrabrija čašica živuće magije nešto najbolje što je Scorsese ikad napravio, dotaknuvši se vjerojatno i svojih dječjih snova, otvorivši mnogima prozor (ne prvi put) u svijet praskozorja pokretnih slika, od braće Lumière do cameo zahvala velikanima šireg vremenskog razdoblja, poput Bustera Keatona, Chaplina, Harolda Lloyda i, naravno, Georgesa Mélièsa. No, ne zaboravite – ovo ipak nije film samo o filmu, već bogato tkanje boja, trikova i likova koje nas, možda i ciljano neupadljivo, podsjećaju na humanost, životnu svrhu, gdje ne hodamo mali ispod zvijezda. Uz Huga sam dobila mnogo, iako i sama duboko poštujem od mnogih već zaboravljene pionire sedme umjetnosti, njihova srca i ljubav kojom su utirali put današnjim velikanima (i inim drugima). O tome koliko je film bukvalno lijep i izniman u vizualnom smislu ne mogu ni pisati jer će mi ponestati riječi. Hugo je, kao i ono čime je nadahnut, zaslužio da ga gledaju generacije koje će znati uživati i nasmijati se arhaičnim izrazima, neospornom dikensovskom štihu, jasnoći i čaroliji boja, jednostavnosti koju čine srce i ljubav. Ono u čemu Hugo briljira iznova će me podsjećati zbog čega toliko volim film.

15 komentara za “Hugo

  • Gjuro says:

    Vanja, ovo si napisala s toliko entuzijazma da sam dobio želju odmah pogledati “Huga”. Ustvari, idem poraditi na tome. :)

  • vanja says:

    Gjuro, to se izlilo iz mene.
    Ako se razočaraš, …

  • Gjuro says:

    Ne vjerujem, ipak je Scorsese u pitanju. Ako se i razočaram, to sigurno neće značiti da je tvoj entuzijazam neopravdan. 😉

  • Sven Mikulec says:

    Kao što sam ti rekao, ponovit ću – kapa dolje. :)

    Zaključak mi isti k’o i Gjuri, također se “radi na tome”.

    Rječito i bogato, nadam se na tragu i samog filma.

  • Valentino says:

    Je*emu vanja vidi se s koliko si ljubavi ovo pisala i kako je film prekrasno utjecao na tebe. Znam da je malo patetično reči, ali upravo tako je utjecao i na mene. Iako nisam isprva imao pojma o čemu se radi o filmu, samo sam znao da je to “prvi Scorsesejev dječji film” i kad sam počeo gledat… totalno me oduševio, inače obožavam filmove o filmu, al kao što si i sama rekla, to nije samo film o filmu…. joj neda mi se ništa pisat jer mislim da ću samo pisat već ono kaj si ti napisala, ugl. film je zaista prekrasan, u misaonom i u umjetničkom smislu, fotogarafija je prelijepa, pouka na kraju je odličan, definitivno nije dječji film, mogu ga gledati sve generacije, gluma je savršena, Chloe sam prije gledao i bila mi je super i mogli su izabrati toliko iritantnih klinaca, ali ipak je to naš Scorsese, on zna znanje, i zna kako glumce odabrat, jednostavno savršeno, je*emu, mislim da ću ga ić opet pogledat, ipak je prošlo skoro tjedan dana od zadnjeg gledanja, a ova tvoja recenzija me baš potaknula na ponovno gledanje, mislim da će mi to postat jedan od onih “svaki dan bar jedno gledanje” filmova, bravo vanja 😉

  • Matea Rebrović says:

    Neću čitat dok ne pogledam..što će biti ovih dana :)

  • Gjuro says:

    U vizualnom smislu jedan od najdojmljivijih filmova koje sam ikad vidio. Svaki Oscar je zaslužen, mogao je pasti još i za režiju, ali znamo da Martyja ne vole. I priča je OK, možda malo prejednostavna, a ni Kingsleyev lik nije mi baš sjeo (motivacija za njegovu korjenitu promjenu nekako je neuvjerljiva). Sve u svemu, palac gore.

    Inače, gledajući ovo, sjetio sam se talijanskog filma “Cinema Paradiso” koji također daje hommage filmu.

  • vanja says:

    😀 Cinema Paradiso je i meni pao na pamet

  • Jelena Djurdjic says:

    ehmeni je ovo bezgranično besmislen film. bio je pedeset i neki minut kad sam se prvi put zapitala – aman  hoće li početi više? msm da je kasting ovih klinaca očajan, nikad mi ni jedna deca nisu bila toliko pa jbt odbojna, toliko su prosto iritirali svojom neuverljivošću. filmove braće Limijer sam gledala ove godine na Kustendorfu, i taj deo filma bi mi u suprotnom ostavio jači utisak, ali i ovako ga cenim, no osim toga sve drugo nije valjalo. Sporedni likovi, kao one minijature koje popunjavaju sve rupe, su zapravo karikature. Gde god i kad god je u scenariju moglo nešto usrati i ubaciti 7 suvišnih rečenica to je i urađeno, pa je sve skupa dosadno do zla boga. gde god je maštu trebalo pustiti – kad ona padne recimo, ili njegovi snovi, ili sam robot, priča se brže bolje vraća u stvarnost AMAN zašto se ne prepuste malo! nisam namerno čitala recenziju dok ne odgledam, i ima možda, zapravo sigurno, i najbolji uvod od svih Vanjinih recenzija dosad, ali ja skoro pa ništa od onog što je ona našla u Hugo ne nađoh, ni u naznakama

  • vanja says:

    ti si robot 😀

  • Marin says:

    Ne, ne, ona je Srpkinja. :(

  • Jelena Djurdjic says:

    hahah Marine a film je gluuuup, ali dobro 😀

  • Marin says:

    A čuj, tebi je glup, ali vi, Srbi, imate potrebu uvjeravati svijet oko sebe kako ste zapravo vi, Srbi, u pravu a mi u krivu. :p 😀

  • bbrs says:

    cuj marinijum aluminijum, mi srbi.. ne pali se nego komentarisi filmove.. za to sluzis

  • bbrs says:

    onooooo kontas breeee:)

Leave a Reply

Your email address will not be published.