Hrđa i kost

Piše: Sven Mikulec

Hrđa i kost (De rouille et d’os, Franc./Belgija, 2012., min.)

Redatelj: Jacques Audiard

Scenarij: Jacques Audiard, Thomas Bidegain

Glume: Matthias Schoenaerts, Marion Cotillard, Corinne Masiero, Céline Sallette

 

Kao bucmasto dijete nekoć plavih kovrči, odrastao sam u stančiću pred TV ekranom na kojem su plesala lica ekipice iz Gooniesa, šokirano „Great Scott“ lice doktora Emmeta Browna, Martina Shorta u kaubojskom odijelu… Vjerojatno je indikativno i što sam tih dana želio biti baš poput svog uzora, Američkog ninje. Ne francuskog, ne austrijskog, i sigurno ne talijanskog… Američkog. To bucmasto dijete nekako je preživjelo osnovnu i srednju školu, ali ipak uspjelo iz službenoga školovanja u svijet kročiti bucmasto i, filmski gledano, potpuno neobrazovano. I dalje su mi avanture maloga Mikeyja, Chunka i ekipe, kao i neizbježni Povratak u budućnost, na samome vrhu omiljenih filmova, ali štošta se promijenilo otkad sam, uzalud imitirajući Michaela Dudikoffa i njegove šurikene, podlošcima za čaše gađao članove familije. Moju, iz današnje perspektive besmislenu i štetnu, odbojnost prema neanglofonim filmovima postupno su smekšavali biseri poput, recimo, Bayonina intrigantnog El orfanata (Sirotište) ili del Torovog El espinazo del diablo (Đavolja kralježnica). Taj nesretni i filmofilski neprofitabilni stav, nazovimo to i euroskepsom, dodatno su oslabili Alfredsonov atmosferični Låt den rätte komma in (Neka uđe onaj pravi), kao i jedan od boljih mi hororaca, osvježavajući REC redateljskoga dua Balagueró-Plaza, da bi se predrasude konačno rasplinule odličnim trilerom Ne le dis à personne (Nikome ni riječ), Hanekeovom teškom Das Weisse Band (Bijela vrpca) i još jednim fenomenalnim francuskim naslovom De rouille et d’os (Hrđa i kost). Upravo na ovu posljednju lekciju iz moga filmskog obrazovanja potrošit ćemo sljedećih nekoliko paragrafa/minuta.

Potencijalni ozbiljni kandidat za listu najboljih filmova godine, francusko-belgijski konj za utrku na ovogodišnjem Cannesu upoznaje nas s Alijem, ocem maloga dječaka s kojim, bez prebijene kinte, putuje otuđenoj sestri u Francusku kako bi se uz njenu pomoć osovio na vlastite noge i malome pružio kakav-takav život. Radeći kao zaštitar u noćnom klubu, upoznaje privlačnu djevojku Stéphanie, trenericu kitova s čijim će se tragičnim životnim putem njegov ne puno lakši još jednom ispreplesti nakon stravične nesreće u kojoj Stéphanie izgubi obje noge. Njih dvoje počnu razvijati prijateljstvo iz kojeg ona uspije crpiti volju za životom, a on dobije dragu prijateljicu koja će ga usamljenoga pratiti na njegovim borbama na crno koje mu pomažu da spoji kraj s krajem. Pokušavajući živjeti kako zna i umije, Ali će svoje dane provoditi mjenjajući poslove kao na pokretnoj traci, što je filozofija koje se drži i kad je riječ o ženama koje redovito pokupi za usputni seks. Kad njegov komplicirani odnos sa Stéphanie postane još kompliciraniji uvođenjem seksualnih usluga, dvoje će usamljenih ljudi zajedno možda uspjeti pronaći sreću za koju su mislili da je nepovratno izgubljena.

Nije mi jednostavno, ovako dan poslije, sabrati dojmove u potpunosti i jednostavno reći zbog čega me se točno Hrđa i kost tako dojmio da, iako potpuno zadovoljan viđenim, ipak teško nalazim odgovarajuće riječi. Je li ova potresna, emotivna drama toliko ispunjavajuća zbog odlične priče, s mnoštvom bitnih, živopisnih detalja koji nam pomažu stvoriti sliku o nelakim životima Alija i Stéphanie, ili zahvalnicu prije svega trebam poslati na adresu stvarno dobrih Cottilardove i dosad anonimnoga Matthiasa Schoenaertsa, koji na grbači nose 90 posto filma, s ovim skromnim vremenskim odmakom mogu tek nagađati. Ono što mogu jasno i glasno odrediti jest da film Jacquesa Audiarda, ne ostavljajući ni na minutu dojam nekakve pretencioznosti ili emotivne manipulacije, toliko uvlači gledatelja u priču da sam kao rijetko kad požalio što na svoje izlete u kino, uz standarno sakriveno piće, ne nosim i kateter ili barem bocu širega grla. Srca težeg od punoga mjehura, morao sam nakratko skrenuti pogled s platna, ali iskreno sumnjam da se u tih nekoliko minuta moglo dogoditi išta što bi moglo hračnuti na moje pozitivne, makar rastepene, dojmove.

Hrđa i kost (što je inače vjerojatno najbliže što će naslov nekog filma ikad doći da precizno opiše dugogodišnje stanje mog lijevog koljena) priča je o gubitku i boli, ali i novim počecima uz pomoć rijetkih ali vrijednih prijatelja. Priča je to o životnim putevima koji su sve samo ne ravni i asfaltirani – ni Ali ni Stéphanie ne voze se ugodnom, brojnim odmorištima dekoriranom autocestom Zagreb-Split, gdje su trake široke i nema opasnosti od sudara, već prije kakvim prašnjavim velebitskim putem, s neograđenim liticama i odvaljenim stijenama posred ceste, gdje vam je na svakom trećem zavoju muka. Upravo ih je ta sličnost i spojila, ta okolnostima nametnuta usamljenost i primoranost da krenu od nule. Stéphanie će pronaći utjehu i nadu u Alijevoj gruboj praktičnosti, muževnom držanju i šturim, vrlo iskrenim riječima, a on će zbog nje možda pronaći smisao da ustane nakon borbe, pokupi zube s poda i pokuša ponovno. Ovu ljubavnu priču teško mi je uopće smatrati takvom, prije bih je nazvao životnom, ali kao što vjerujem da ovaj film uspijeva pokazati – to je ustvari ista stvar.

Odlučio sam pogledati ovaj film u moru mnogih drugih još neistraženih ne samo jer sam bio gladan kvalitetnog francuskog filma, već i da pokušam isprati loš dojam koji je Cottilardica na mene ostavila svojom (manje)tragi(više)komično odrađenom posljednjom scenom u TDKR­-u. Kako to često i biva s nama bucmastima, otiđoh u pekaru po slanac, vratih se doma s dvije pizze i burekom. Marion Cottilard odlična je glumica, čije lice odaje na stotine suptilnih osjećaja bez potrebe da kaže ijednu riječ… samo kad joj se hoće. Ovdje joj se itekako htjelo, jer njen je lik teškog invalida lako mogao ispasti iskarikiran, napadno iskorišten za emotivnu ucjenu i potpuno neuvjerljiv. Ništa od toga nije se dogodilo, zahvaljujući prije svega njenome već opjevanom licu i scenariju koji je u tolikoj mjeri izbjegao patetiku da je na trenutke film toliko hladan prema njoj da joj mi, nekakvom prirodnom mehanikom, postajemo privrženiji.

Hrđu i kost trebate pogledati ne samo ako ste u filmskom smislu, poput mene, tek prištavi pubertetlija-zabušant u zadnjoj klupi srednjega reda. Više od potrebe da se educirate, pogledajte ga da osjećate. Ne sjećam se kad su mi tijekom filma zadnji put zasuzile oči, a da na ekranu nije ugibao ili kakav pas ili Michael Clarke Duncan na električnoj stolici. Baš kao što Ali i Stéphanie žive dalje sa svim svojim ranama i ožiljicima, Hrđa i kost u mom će (o)sjećanju, ne sumnjam ni najmanje, ostati još vrlo, vrlo dugo.

Ocjena: 9/10

2 komentara za “Hrđa i kost

  • Anonymous says:

    ako sam dobro ispratila Bergman, Tarkovski, Felini… još čekaju autora? Meni se ni A prophet nije ni blizu dojmio kao ostalima, tako da bih se trenutno samo sprdala s ovom temom :D. Msm, ne volim francusku kinematografiju, ne verujem joj zapravo. Novu franc.kinem. je li

  • Sven Mikulec says:

    Morao sam biti precizniji, ciljao sam na skepsu prema novoj europskoj kinematografiji, ustvari.Dodao bih i “Le Havre” među naslove koji su me razoružali.

Leave a Reply

Your email address will not be published.