Hobo with a Shotgun

Piše: Marin Mihalj

Hobo with a Shotgun (2011.)

Redatelj: Jason Eisener

Glume: Rutger Hauer, Pasha Ebrahimi, Molly Dunsworth

Ocjena: 6.5

 

Deterioracija civilizacije je konstantan proces, a mi, (ne)svjesni deterioranti, da bi uvidjeli ozbiljnost situacije u kojoj se nalazimo moramo nevoljko uklanjati katarakte s očnih leća. Kada ih uspješno uklonimo i ponovno progledamo, što vidimo oko nas? Kaos, predmnijevam. Naime, agresivnom penetracijom svih naših čula impregnirani smo jeftinim trivijama koje su predstavljene kao nikad viđeni spektakl; sve u službu krajnje svrhe, profita, stila nauštrb supstance… Dobro, pitat će te se, gdje se tu uklapa skitnica sa sačmaricom? Ne uklapa. On je tu da bi završni produkt takvog stanja u društvu… masakrirao.

Zamislite grad. Ne bilo koji grad, pritom. To je Hope Town, ali, ako ćemo iskoristiti onu pogodnost u ranijem dijelu teksta, uklanjanje zamućenja očne leće, vidjet ćemo kako je preko riječi “hope“ grafit koji kazuje fakt: to više nije grad nade, to je Scum Town. Grad ološa. U tom trenutku u grad beznađa uplovljava skitnica (Rutger Hauer), i već prvim prizorom uviđa gdje se našao – lokalni degenerik/moćnik, ubija vlastitog brata dekapitacijom pred očima pasivne, nereaktivne publike. A dan je tek počeo… Hobo with a Shotgun još je jedan sotonski okot nastao zahvaljujući Tarantino/Rodriguez double bill eksploataciji Grindhouse. Baš kao i prošlogodišnji Machete, ovaj uradak prvi je put svjetlost dana vidio kao lažni trailer. A onda, (ne)nadanim uspjehom Rodriguezove celuloidne eksploatacije s porukom, solidnom financijskom prođom i korektnim kritikama, Jason Eisener odlučuje produžiti svoj trailer iz filma i u tomu uspijeva… Ali, kakav je finalni produkt? Jednom rječju, zabavan. A sad ću reći i zašto.

Glavni razlog zašto je film donekle uspio je Rutger Hauer. Legendardni nizozemski glumac koji se proslavio 80-ih godina u kultnim klasicima – Scottov Blade Runner i Verhoevenov Flesh+Blood – i potom se prostituirao u filmovima ispod njegovog renomea (čast izuzecima poput Batman Begins kad ga je iz naftalina izvukao Christopher Nolan), svoj status glumca sa čudnovatim izborima svakako će zacementirati  ovom ulogom. On je kao skitnica savršen izbor. Grube vanjštine, duboka glasa, neupitne karizme i osvetničkog pogleda – dakle, sve je na mjestu, sve funkcionira s njegove strane. I ono što vrijedi primjetiti, da se Eisener kojim slučajem odlučio otići u drugim smjerom, napraviti iole ozbiljniji film, Hauerov kvalitetan performans bi još više došao do izražaja. Ovako, sa svim što se odigralo, ostao je potencijal i puno prolivene krvi.

Mladi redatelj Eisener suvereno vlada “eksploatacijom“ eksploatacijskog žanra i vodi se Rodriguezovim idejama, ali, dok se potonji bavi problemima Meksikanaca u Americi, Eisener je više fasciniran psihologijom mase, akcijom i nedostatkom reakcije te bezumnim nasiljem kojem smo svakodnevno izloženi, koje je postalo poželjno za prikazivanje na televiziji u želji da se vidi koliko ljudski um može podnijeti prije nego postane u potpunosti apatičan. Kao i svaki film ovog subžanra, i ovaj se može “postidjeti“ nemaštovitim one-linerima, iskarikiranim glavnim negativcima, ali ona distinktivna doza svježine je, svakako, vrlo otvoreno poigravanje sa svojim uzorom u priči, Scorseseovim remek-djelom Taxi Driver. Naime, u par situacija scenaristički dvojac (trojac, četverac – dosta ih je navedeno kao scenaristi) zaziva Travisa Bicklea, samo što je njegovo “čišćenje smeća s ulice“ zamijenjeno sa neozbiljnom zajebancijom poput “ I’m gonna wash this blood off with your blood“.

Da se razumijemo; neće osvojiti pregršt nagrada, neće vam se svidjeti ako ne uđete s određenim saznanjima (da ne očekujete besprijekornu glumu, da očekujete galone krvi prolivene po cesti), ali u okviru svog žanra je tehnički dotjeran, u okviru filma kao filma gledljiv… a nije da nema jaku poantu. Ali, budite upozoreni, s poantom dolazi nemilosrdna skitnica sa sačmaricom.

 

Leave a Reply

Your email address will not be published.