Herkul (2014.)

Piše: Dragan Antulov

Kada iz Hollywooda danas dođu neka ugodna iznenađenja, to je manje posljedica neke izuzetne erupcije kvalitete, a više žalosno niskih kriterija koji vladaju u današnjoj američkoj filmskoj industriji. Holivudski su filmovi, naime, postali toliko loši da danas dobro izgledaju ostvarenja koja bi prije deset ili više godina izgledala loše ili, u najboljem slučaju, prošla kao zanatski korektna zabava za jednokratnu uporabu. Jedan od primjera za to pruža Herkul, najnovije ostvarenje Bretta Ratnera. Mjesecima prije premijere izgledao je kao još jedan bezlični ljetni tentpole, koji nastoji eksploatirati isti lik i istu priču koja se bila ekploatirala još u rimskim arenama. Zapravo, izgledao je kao tako tipičan tentpole da je početkom godine u kino-dvorane lansirana Legenda o Herkulu, “alternativni” eksploatacijski film Rennyja Harlina koji je očekivano završio na top-listi kandidata za Zlatnu malinu. Ratnerov Herkul, međutim, izgleda nešto drukčije od ljetnog tentpolea dijelom i zbog toga što je sa svojih 98 minuta neuobičajeno kratak za holivudska ostvarenja tog tipa.

Iako svoj izvor ima u legendi o polubogu koji je ubijao čudovišta, uklanjao ološ i dijelio pravdu po drevnoj Grčkoj, scenarij filma nešto se čvršće temelji na stripu, odnosno grafičkom romanu nedavno preminulog Stevea Moorea koji je mitu prišao na revizionistički način. Tako je radnja smještena u nama nešto bliže povijesne koordinate Starog vijeka, a naslovni junak, koga tumači bivši kečer Dwayne “The Rock” Johnson, tek je profesionalni vojnik čije usluge koriste vladari raznih grčkih gradova-država. Herkul je u svom poslu bio toliko dobar da je sebi mogao priuštiti svitu, odnosno tim koji za njega obavlja pomoćne poslove, a što uključuje mladog nećaka Jolaja (Ritchie), čija je specijalnost to da, poput modernog PR-ovca, svim zainteresiranim stranama širi priče o Herkulovom božanskom podrijetlu, neranjivosti i nadnaravnim moćima. Zahvaljujući tome Herkul sebi može priuštiti da od svog posljednjeg klijenta – tračkog kneza Kota (Hurt) – zatraži dovoljno veliki honorar da bi se mogao povući na imanje na Crnom moru. Međutim, prije nego što se to dogodi, ispostavlja se kako je misija za koju ga je angažirao njegov poslodavac – gušenje krvave pobune – mnogo teža i kompliciranija nego što se mislilo. Ne samo što mora iz ničega stvoriti efikasnu vojsku, nego se čini i da neprijatelj raspolaže magijskim moćima koji njega i njegovu družinu dovode u neravnopravan položaj.

Iako je filmski Herkul iz komercijalnih razloga morao izbaciti neke detalje strip-predloška (protagonistovu biseksualnost i eksplicitno nasilje), upravo se scenarij Ryana J. Condala i Evana Spiilitopoulosa čini najkvalitetnijim elementom filma. Taj je scenarij s jedne strane ekonomičan i jednostavan – likovi nisu nimalo složeni, a zaplet neopterećen spletkama i sličnim komplikacijama – a s druge na prilično domišljat način “tumači” Herkulov mit, odnosno vješto evocira njegove najpoznatije detalje pokušavajući objasniti odnosno prikazati njihovu prozaičnu podlogu. Odustajanje od elementa mita i fantastike je, pak, značajno smanjilo potrebu za CGI-jem (iako će se on, naravno, morati koristiti u završnom obračunu), ali zato omogućilo Ratneru da neke od scena borbi, uključujući i veliku bitku na sredinu filma, režira na staromodan, ali prilično efektan način.

Imperativ ekonomičnosti je, s druge strane, isto tako učinila Herkula, a daleko više njegove pomoćnike, prilično jednostavnim likovima. Usprkos svemu tome, Dwayne Johnson solidno se snalazi u toj ulozi, ali ne može nadmašiti svoje iskusnije kolege, koji su u kratkim epizodama ostavili sjajan dojam. To se odnosi kako na poslovično dobre britanske glumce kao što su Hurt, Fiennes i Sewell, tako i na njihove nešto manje poznate nordijske kolege. Među njima se najviše ističe Norvežanin Axel Hennie (poznat kao protagonist crnohumornog krimića Headhunters) kao antička verzija PTSP-ovca, te njegova sunarodnjakinja Ingrid Bolsø Berdal, koja se dobro nosi s nezahvalnom ulogom Amazonke koja cijelo vrijeme mora biti u kožnatom bikiniju. Razlog zbog kojeg ti napori uspijevaju jest taj što su glumci, kao i skoro svatko koji je sudjelovao u ovom filmu, svjesni njegovih ograničenja. Herkul stoga neće ući u antologije i vjerojatno će brzo ispariti iz sjećanja, ali zato barem sada, za razliku od mnogo ambicioznijih i samim time iritantnijih naslova ovog ljeta, služi svojoj svrsi.

6 komentara za “Herkul (2014.)

  • Jose Andres says:

    Slažem se s autorom, osim u vezi jedne opaske – zadnje rečenice teksta koja ujedno služi i kao summary recenzije. Ambicioznije ne znači automatski i iritantnije. Igrom slučaja, to se u zadnje vrijeme pokazuje točnim, ali izjava zvuči pomalo… hipsterska. U svakom slučaju, vjerujem da je autor mislio na trenutni trend koji se, na žalost svih nas koji volimo filmove, pomalo ipak oslikava u spomenutoj izjavi.

  • anel says:

    predobar…..

  • anel says:

    predobar…

  • anel says:

    dobar

  • Sven Mikulec says:

    Malo splasnuo dojam nakon trećega gledanja?

  • raso says:

    Ovaj Herkul je mnogo bolji od Harlinovog Herkula, iako i taj Herkul nije bio los ali je radjen u mnogo losijim produkcionim usloviama. Zapravo, oba filma se savrseno nadopunjuju. Prvi je bio o Herkulu kad je bio jos mlad i kako je postepeno ovladavao svojim sposobnostima a ovaj novi je ojednom zrelom, prekaljenom Herkulu koji je u potpunosti ovladao svojim sposobnostima. I gospodinu Lurzu i gospodinu Dzonsonu zelim mnogo srece i novih uloga.
    P.S. Jel sam ja jedini kome amazonka jako lici na Nikol Kidman?

Leave a Reply

Your email address will not be published.