Hereafter

Piše: Vanja

Hereafter (2010.)

Režija: Clint Eastwood

Scenarij: Peter Morgan

Glume: Matt Damon, Cécile De France, Bryce Dallas Howard, Frankie McLaren

Nemam ništa protiv toga da ljudi vrludaju i traže se u onome čime se bave. Nemam ni pravo ni želju u filmu tražiti neku osobitu konzistentnost – uglavnom svi mi manje ili više znamo što (želimo) očekivati. Od svog redateljskog prvijenca „Play Misty For Me“ iz 1971. godine, iste u kojoj je zaživio vječni „Do I Feel Lucky“ moderni kauboj crno-bijelih shvaćanja života, reda i rada, Clint Eastwood me godinama ostavlja bez teksta. Preko ovdje već obrađenih „Unforgiven“ iz Marinova vrhunskog pera te Izabelinih odličnih „Mostova Okruga Madison“, pa meni dragih ostvarenja tipa „Ponoć u vrtu dobra i zla“, „Mistična Rijeke“, „Pisma s Iwo Jime“, etc., Clint Eastwood mi je svojim filmovima budio zbilja bogate palete osjećanja i izvlačio iz mene uvijek i iznova pitanje kako jednom Dirty Harryju uspijeva napraviti filmove koji su toliko bogati, jednostavni a i intrigantni, no prije svega lijepi i puni onog nečeg esencijalno ljudskog, suočenog s isto tako esencijalno neljudskim ili, bar, nepravednim. Oduševljavao me izborima tema, glumačkim postavama, fotografijom, scenarijima po kojima je radio (npr. Mystic River, wow – ups, govorim o piscu po čijoj… blah, ma jasno, Shutter Island i to).

Zašto preskočih… npr. Million Dollar Baby? Četiri Oskara, boo-hoo i ostalo? (Preskočila sam ja dosta toga ovdje, ali ionako imam viška riječi – uvijek). Laički govoreći, u dahu sam ga pogledala, bio izvrstan, ali to je sve. Nije na mene ostavio takav dojam da ću sad išta napisati osim već rečenog. (O ukusima, jel… Nije to za mene). No, pošto se radi o novom filmu, dakle…

Da… u nastavku Clintwoodove afere s Mattom Damonom nakon „Invictusa“, nisam imala predstave što mogu očekivati u „Hereafter“. Prije svega, zaintrigirao me naslov, a odoljeh riječi o radnji – tek sam spremila u primozak da glumi Matt Damon. Pa ono, kao, to bi trebalo valjati. Međutim, moram biti iskrena i reći kako „Hereafter“ nije ono što sam očekivala, iz logičnog razloga što nisam znala što očekivati, a ovaj dosta lijepi i čak interesantan film nije me se dojmio onoliko, koliko od Eastwoodovog filma očekujem – ili gledljivo umalo-razočarenje ili big wow, ali psiho-plutanje između života ovdje i života „tamo“ – to sigurno ne. Sad… ako uračunam vlastite predrasude ili sklonosti ka vjerovanjima da postoje ljudi s „darom“, rekla bih da Eastwood film nije radio kako bi nas uvjerio da „tamo nešto ima“ – radije se poigrao tom opcijom. Da – riječ je o životu nakon života, te mogućem iskustvu svijeta beyond u trenutku kad se osoba nađe oči u oči sa smrću, ali ostane na ovoj strani, gdje se ipak diše plućima. Zapovjedila sam sebi kako neću upasti u zamku bijelih svjetala, tunela i slično. Pa opet jesam. Mea…

Hereafter” ima priličan grand opening u vidu strahovitog tsunamija koji pojede tamo neku obalu, ne znam sad točno gdje. E sad… katastrofa te vrste mi je posljednjih godina puna kapa, no Eastwood je čovjek koji ima svoje zavareno mjesto u mom filmskom opusu, tako da sve što napišem kroz ovaj osvrt može biti protumačeno i ovako – i onako. Dakle – u masi stradalih je i francuska izvjestiteljica Marie (Cecile de France), koju srećom spašavaju (bez spojlera) dok je još u besvjesnom stanju između svjetova u kojima lebdi nekim blijedim, svjetlucavo-magličastim predjelima. Po povratku u Pariz, i dalje je priznata TV faca na svim jumbo plakatima, potpisuje ugovor za biografiju koja će razotkriti koještarije bivšeg francuskog predsjednika. Ali! Marie će, opterećena svime što je proživjela, napisati knjigu o izvantjelesnim iskustvima i boravku na tom ugodnom i bestežinskom mjestu; zbog toga će skoro izgubiti posao i upoznati se negdje u Alpima s nekom liječnicom-ekspertom za te pojave, koja ju ujedno i upozorava kako je to borba s vjetrenjačama jer ljudi koji to nisu doživjeli ne žele u to vjerovati. Da – knjigu će joj izdati u Londonu, jer u Francuskoj za tu temu interesa nema.

Film inače operira na tri mjesta – Pariz, London i, mislim, San Francisco (nemojte me ubiti ako je kojim slučajem L.A.). Georgea (Matt Damon) upoznajemo preko brata koji mu dovodi Grka koji želi pričati s pokojnom ženom. Stvari se razjašnjavaju. George je medij koji se odrekao svog dara (pokore, kazne…) jer ne može svu tuđu bol (iz)držati u sebi. Je li on čovjek koji vjeruje u svoju mogućnost komuniciranja s mrtvima ili to zbilja može? Ne postavlja se takvo pitanje jer film, kako god urađen, ne može na njega odgovoriti, iako George u filmu to očito može. Na prvu loptu mi se Matt Damon nije učinio kao najsretniji izbor, a onda se zamislim – čujte, ljudi imaju dar jer ga imaju, a ne jer ga steknu tako da… to što Damon nije dovoljno „eteričan“ ili štogod… nema veze.

No, George će radije raditi na građevini, ići na tečaj spravljanja talijanskih jela, gdje će upoznati nasmijanu Melanie (Bryce Dallas Howard), svejedno očito prenategnutu i s još očitijom rupom negdje u predjelu duše. U trenu se osjeti neželjena iskra jer pri prvom dodiru George ima flash koji mu (nama) pokazuje da je nekoga izgubila. On se otvoreno izjašnjava o svom daru i ne želi joj čitati/ulaziti u najdublje sfere uma, komunicirati s njenim dragima jer – nitko ne želi da se o njemu baš sve zna? I – tako to i bude. Umjesto ugodne talijanske večerice, oni će podijeliti ono što imaju loših sjećanja iz njene glave i – voila. Baš kako George i reče. Nepametno. Zašto je pristao? Ah. Kako bi onda… no, no!

Nekako u to isto vrijeme upoznajemo londonske blizance Marcusa i Jasona (Frankie i George McLaren); za pretpostaviti je po već usporednim radnjama – jedan će posjetiti Elizij. Mama je alkos/narkos kombinacija te ažurna engleska socijalna služba ekspeditivno isporučuje mlađeg Jasona udomiteljima, gdje godinu dana provodi neprilagođen, surfa Internetom u potrazi za ljudima koji mogu uspostavljati veze s mrtvima. Nakon mase promašenih nadri-stručnjaka, nailazi na Georgea, koji živi s one strane svijeta, ali „he really communicates with the dead“). (Otkud klincu takva ideja? No, ali, eto… ). Frankie McLaren je uvjerljiv onako kako klinci znaju biti i služi kao nekakvo ljepilo koje će na kraju sve to pokrpati. Jednostavan je i njegovi su potezi predvidljivi, pa znamo da će kako-tako doprijeti do Georgea.

Jasno je da imati tri „glavna“ lika paralelno (Marie, Frankieja i Georgea), znači i sastaviti ih, no … nek’ ostane nešto i za pogledati. Moram priznati, film dugo traje i poneko će teško dočekati kraj. Ne velim ja da je dosadan – naprotiv, vrijeme prolazi lagano kao u većini „mekih“ Eastwoodovih filmova. Matt Damon je kao George svejedno ispao sasvim pristojno autentičan; pun tuđih problema, tuđih preminulih, dragih i milih, može zaspati jedino slušajući audio-priču Charlesa Dickensa „Christmas Carol“ i to je – onako, very nice touch, sve do kraja, kad se te „koincidencije“ pretvaraju u … sudbinu?

Ne mogu kazati da sam razočarana, no nisam ni osobito sretna. Mislim, pred kraj sam se nešto napuhala oko duše, bilo mi fino, bez zezanja. Film mi se nije svidio u mjeri u kojoj sam to željela, što dakle nema nikakve veze s njegovom kvalitetom. Osobno sam zainteresirana postoji li neka druga opcija osim da moje fizičko „ja“ završi kako to danas obično biva, tako da ne mogu lajati na Mjesec jer je Eastwood snimio film na ovakvu temu. „Hereafter“ je, bez obzira na moj osobni dojam, relativno uvjerljiv. Eastwood je ipak uspio sva ta dosta bliska i strašna dešavanja, tu sekundu koja nas sviju dijeli od smrti ili „drugog života“, objediniti u jedan dojam ili radije – razmišljanje. Po izboru gledatelja.

Originalni scenarij za film uradio je Peter Morgan, poznat po podlošcima za „The Queen“, „Idi Amina“, „Frost/Nixona“ i masu drugih (meni osobno) dobrih projekata, što nužno ne znači da bilo on, bilo Eastwood vjeruju u zagrobni život. Zapravo sam poruku filma doživjela kao – lakše je živjeti sa spoznajom da postoji „ono poslije“, dakle s vjerom u nešto, no hello, tko od nas to i sam dosad nije shvatio? U svakom slučaju i bez obzira na neku prazninu koju sam osjećala poslije filma, mislim da je Eastwood ovo više uradio jer mu se upravo to radilo. Na kraju krajeva, ne mora se sve svesti u okvire realnog, a ljudi prolaze kroz razna iskušenja, iskustva i spoznaje. Tko sam ja da sudim? Film koji priča da je vjera u zagrobni život lakši način da podnesem ovosvjetske nedaće uletjevši u prekrasno bijelo svjetlo gdje sam jedno sa svima i oni sa mnom – ne mora biti u potpunosti uvjerljiv. Nisam od onih koji će reći „dajte mi opipljiv, vidljiv dokaz“ – ovo je ipak samo film koji je valjda pokušao iznaći puteljak da čovjeka utješi i pokaže alternativni način na koji ostajemo s kim jesmo i nikad ne prestajemo biti. S takvog gledišta? Sasvim OK.

S gledišta svakodnevnog čovjeka koji, recimo, voli Eastwooda i relativno je neopredijeljen glede onoga, što će mu se desiti kad napusti ovaj svijet – mnogi će se upitati zašto je Clint pokušao nadmašiti sam sebe, jer mu to ne treba i jer zna i može mnogo bolje. Je li u pitanju bilo „ispitivanje“ javnog mnijenja? Oscar? Inovativnost? Ako jest, Eastwood je malo zakasnio – ništa od ovoga u filmu nije osobito novo, no priznajem, jeste oku ugodno i sasvim gledljivo, no – samo to. Pročitali ste sve ovo? Onda vam je jasno da sam valjda pet puta promijenila mišljenje kako ću to (bezuspješno) sklepati – da, sklepati, a uz to pružiti nekakvu sliku o filmu. A cjepkam valjda deset dana. Malo mi se sviđa, pa mi se onda malo ne sviđa, pa onda – ipak je to Eastwood, može kiksati čovjek valjda, a onda – uh, a zašto bih napisala da je kiksao, netko će me oprat’ po peru… i tako dobijete osvrt koji je, priznajem, malo zbuban, ali iskren. Takav je nekakav i film.

Gledati? Da, radi toga što je to radio Eastwood.

I radi… toga što je film ipak neobičan i lijep (uglavnom).

Ocjena? Ne znam.

6 komentara za “Hereafter

  • Deni Zgonjanin says:

    Fenomenalna uvodna scena, ali je film predugačak i prespor… Šteta..

  • Maxima says:

    Upravo tako… prve dvije trećine su mogle biti nekako… jače, kao da ima viška scena ili su jednostavno razvučene, čak poneka i nepotrebna (ne bih sad znala izdvojiti…). Početak je zbilja wow, kraj prilično očekivan no na fin način emotivan… ali moglo je to mnogo bolje, da.

  • Jelena Djurdjic says:

    Meni se ovaj film ne gleda, i kad god vidim poster koji ga reklamira, ili šta god vezano za njega samo pomislim ‘kako se meni ovo ne gleda’ 😀

  • Dijana Erakovic says:

    Hereafter mi je jedan od filmova godine! I like it. Jest malo spor, komotno bi mogao biti pola sata kraci, ali rezija, gluma su odlicni, precizan film, savrseno vodjen kroz tri paralelne radnje. Intrigantan. I nisam primjetila nikakve Eastwoodove kikseve, cak vjerujem da je zbog toga film ispao predugacak. 😉

  • Vanja says:

    Pa film je definitivno za pogledati. Nije klasični Eastwood i nije loše to što je on malo “odlutao”, nije mu prvi put… sad što se to ružno poklopilo s kojekakvim dešavanjima nema veze s filmom, nego s vjerovanjima ovakvim ili onakvim… iako nisam ono wow pojela film, dobar mi je onaj trokut Pariz – London – Frisco, istodobne radnje i … naučila sam od njega svašta očekivati i bilo to remekt djelo ili “dobar” film, uvijek ću mu skinuti kapu i preporučiti gledanje kao obavezno.

  • Dijana Erakovic says:

    Meni je i Matt Damon poprilicna garancija za natprosjecno dobar film. Ne sjecam se ni jednog filma kojemu bih dala ispod “sedmice”. Nije ni cudo, zna on procijeniti dobar scenarij i sve ostalo, ipak je on napisao s Ben Affleckom Dobri Will Hunting. :-)

Leave a Reply

Your email address will not be published.