Her (2013.)

Piše: Damjan Raknić

Theodore Twombly (Joaquin Phoenix) je usamljen, budući da je prije početka same radnje filma njegov brak s Catherine (Rooney Mara) završio, ali papire za razvod još nije potpisao. Theodore radi u tvrtki koja se specijalizirala za pisanje čestitki/pisama za ljude koji imaju poteškoća u izražavanju svojih osjećaja. U privatnom životu, za razliku od profesionalnog, Theodore nije tako rječit te uz manji krug prijatelja (Amy i Charles, koje glume Amy Adams i Matt Letcher) uglavnom interaktira sa svojim računalom i video igrama. Nakon što u gradu vidi reklamu za novi „operativni sustav“ koji se potpuno prilagođava potrebama korisnika, Theodore ga odluči isprobati te tako u njegov život dođe ona, točnije Samantha (Scarlet Johansson).

Her svojom radnjom možda nije klasični znanstveno-fantastični film, međutim tako se nominalno deklarira, budući da određene stvari prikazane u filmu nisu još ni približno moguće, barem ne u takvom obliku. Osim tog nekonvencionalnog, ali vrlo prisutnog SF elementa, suštinski se ipak radi o ljubavnoj drami s ponekim crno humornim i blago satiričnim elementima.

her 1

Film kroz miješanje ta dva žanra stvara zanimljivu sliku svijeta koji možemo očekivati u nekoj daljoj budućnosti, ali u isto vrijeme nam taj svijet čini dosta taktilnim, jer kombinira poznato (pričanje s računalima) i nepoznato (može li umjetna inteligencija ikad razviti svijest, kao što je to prikazano ovdje). Jonze se u filmu više koncentrira na ono što je poznato te niti ne pokušava objasniti po kojim principima umjetna inteligencija postoji u svijetu njegovog filma. Uobičajeni tehnološki žargon izostaje te se od gledatelja traži da prihvati prikaz tehnologije u filmu takvim kakvim je.

Izostanak tog aspekta uzrokuje narativne i karakterizacijske probleme, jer upravo ta neodređenost dopušta Samanthi da bude nekonzistentno prikazana i karakterizirana. Ona tako posjeduje obilježja i računalnog i ljudskog, pregledavajući, naprimjer, Theodoreov hard disk na jedan vrlo ljudski način, međutim rješavajući probleme vrlo računalno. Samantha tako predstavlja oštri kontrast u usporedbi s krajnje kompjuterskim sustavom koji je Theodore koristio prije. Kako radnja napreduje, Samantha poprima sve više ljudskih karakteristika, jer ga ona počinje samoinicijativno kontaktirati, razvija osjećaje i potrebe prema Theodoreu te se sve više počinje ponašati kao prava osoba. S takvim napredovanjem radnje, zahtjevi prema gledatelju da bez pogovora prihvaća sve što vidi se povećavaju.

her 2

Glavno pitanje koje se postavlja tijekom filma, je li moguće da je Samanthina samosvjesnost jednostavno programirana u nju, nije na zadovoljavajuć način odgovoreno, budući da tretman njene svijesti kroz radnju doživljava mnoge promjene. Tu se vraćamo na njezine osjećaje i želje, na koje se očito pod time misli. Računala (što Samantha unatoč svojoj sugeriranoj samosvjesnosti ipak je) su u tom smislu vrlo rigidna, točnije, kako dramaturški opravdati pojavljivanje tih aspekata, ako nisu predviđeni programiranjem? Ako Samanthina svijest nije uprogramirana, a njena sposobnost da je razvije nije objašnjena, kako da gledatelj sebi logički objasni taj narativni potez, koji je ključan za daljnji razvoj priče?

Theodoreova izgubljenost u tom pogledu i tobožnja nemogućnost da pomiri ljudskost njene egzistencije s nedostatkom njenog utjelovljenja ključan je problem filma. Samantha Theodoreu previše toga daje da bi on uopće dovodio to u pitanje, jer jedini aspekt u kojem ona nije stvarna je taj što nema tijelo, međutim sve ostalo što je vezano za tradicionalnu ljudsku egzistenciju ona posjeduje. Ti drugi aspekti njene ljudskosti se u filmu i pokazuju tako da se njegove periodične dileme čine poprilično neiskrene. Uz to, Samantha često participira u scenama introspektivne didaktike, gdje pod maskom njenog mišljenja, Spike Jonze plasira određene generalizacije i općenitosti kako bi se pokušalo objasniti zašto je ovo sve što se događa moguće.

her 4

U drugoj polovici filma Theodore također postane žrtva nekonzistentne karakterizacije, jer ubrzo počne otvorenije i otrovnije spočitavati Samanthi što je „samo“ operativni sustav, što mu do tada nije previše smetalo, dapače u nekim sekvencama uopće nije. Suštinski gledano, lik Theodora koji je stalno zbunjen nije dramaturški dobar protagonist, jer ga je teško odlučno režijski pratiti u njegovim aktivnostima. Tako lik koji nema čvrsto uporište donosi odluke koje variraju u motivaciji i radnja se time dodatno raspršuje u fokusu i vrlo opipljivo ga gubi. Kako narativ napreduje posebnost odnosa između Theodorea i Samanthe se nekim vanjskim faktorima razvodnjuje i trivijalizira, a Jonze čak kroz jedan dramaturški element ubacuje i element cinizma koji u ovakvom filmu djeluje strano, baš zbog tako prisutnog romantičarskog tona. Tako prema kraju filma priča sve više počinje gubiti fokus te se po uzoru na odnos Theodorea i Samanthe vrlo naglo počinje raspadati i gubiti smisao koji je tako, rekao bih, suvereno imala na početku.

Unatoč tome, glumačka postava je odlična, a predvođena Joaquinom Phoenixom predstavlja jaku točku ovog filma. Mnogi su spominjali izvedbu Scarlet Johansson u ulozi Samanthe, koja, premda dobra, nije toliko dobra da bi opravdala nagrađivanje. U epizodnim i sporednim ulogama ćete prepoznati mnoga lica, pa Rooney Mara glumi prikriveno neurotičnu Theodoreovu bivšu ženu, a Amy Adams vrlo simpatičnu dizajnericu kompjuterske igre.

Film izgleda vrlo dobro i ima određenu toplinu, unatoč svom futurističkom okruženju, za što su podjednako zaslužni direktor fotografije Hoyte Van Hoytema (The Fighter, Tinker Tailor Soldier Spy i nadolazeći Interstellar) i redatelj Spike Jonze. Futuristički ambijenti djeluju kao mješavina istočnih i zapadnih velikih gradova, a zbog nemogućnosti da procjenim radi li se u nekim slučajevima o pravim lokacijama ili umjetnima, vizualni identitet i produkcijski dizajn filma svakako zaslužuju pohvalu.

her 3

Jonze režira film na jedan suosjećajan i duboko emotivan način, često držeći kameru dugo na Theodoreu, koji veći dio filma provede sam u kadru. Određene sekvence u isto vrijeme ironiziraju romantični potencijal računala, ali ga i humaniziraju na jedan filmsko poznat način. Unatoč tome krupnih planova je možda trunčicu previše i neke scene su urađene poprilično slično, što daje dojam vizualne repetitivnosti i neinventivnosti.

Film na momente režijski bude odličan i neke sekvence su vrhunske (obratite osobitu pozornost na one koje problematiziraju nedostatak Samanthinog tijela kod interakcije s Theodoreom), no te vizualne bravure bivaju utopljene u nejasan i neodlučan prikaz same teme filma. Jonze uvodi i napušta motive kako film napreduje i time svaki od njih postepeno gubi na važnosti. Posljednjih 20-ak minuta filma se tako čini kao „ostatak“ narativa koji nikada nije svoje ideje i želje konkretizirao da bi ih mogao uspješno provući kroz sve dramaturške točke koje je želio pogoditi. Zaključno, Her je zanimljiv, ali nekonzistentan film koji otvara mnoga zanimljiva pitanja, na njih ne odgovarajući na adekvatan način.

15 komentara za “Her (2013.)

  • His says:

    U kojem kinu i u kojoj državi si ti taj film gledao, pošto se još ne prikazuje u Hrv, ha?
    Malo DVDSCR, ptico?
    Uglavnom, brijem da si skinuo krive titlove, pa ti je promakla dubina filma, jer ti je ovaj osvrt uz onu recenziju WOWS niz totalno beskorisnih ”velikih” riječi i nakladanja…

  • zd.enko says:

    super je ova matematika

    samo bih se nadovezao na Hisa

    zašto, pobogu, prepričavati film

    i kakve je kvalifikacije potrebno imati da bi osoba mogla napisati: ‘film na momente režijski bude odličan’

  • Gjuro says:

    Pitanje Samanthine samosvijesti nije glavno pitanje filma. To je SF-moment koji služi kao okidač za glavnu dramu koja se događa u Theodoreu. Film ne pretendira da bude predavanje iz robotike, naprotiv: od gledatelja se očekuje voljno susprezanje nevjerice jer high-tech elementi zapravo i nisu bitni. Oni samo pružaju svježu i opičenu kulisu za bavljenje temama ljudskosti i otuđenja, usamljenosti i (ne)mogućnosti komunikacije, a tu film briljira. Atmosfera i gluma su savršeni. Phoenixu kapa do poda. Većinu kadrova nosi samo njegovo lice i ni u jednom trenu ne dosadi. Majstor.

  • Pitanje Samanthine samosvijesti je svakako jedno od glavnih, jer osim što nije objašnjeno kako točno funkcionira, kada Samantha razvije svoju svijest o sebi ona onda postane aktivni lik i radi što ona želi, bez da je objašnjeno kako to ona radi. Jonze nju tretira kao ljudski lik, ali ona to nije, koliko god samosvijesna bila. Njena karakterizacija, koristeći taj termin vrlo široko, je nestalna i proizvoljna do određene mjere te se prilagođava scenarističkim potrebama. To je šteta, jer da se malo više vremena posvetilo tome, film je mogao biti jako dobar.

    High Tech elementi u filmu su bitni, jer bez njih ovog filma nema, bez njih je to samo priča o liku kojeg je žena napucala i sada je usamljen. Svježa je kulisa, ali nipošto opičena. Nije potrebno neko ludo naprezanje da gledatelj vidi da nam tako šta slijedi kroz 5-10 godina.

  • Džudžan says:

    Plagijat plagijata iz 198…i neke. Najčudnije je da ljudi povjeruju u hype nečega toliko glupog i neoriginalnog poput ovog filma. Tko nije gledao neke ne troši GB i sate svog života na ovo smeće(hipstersko)

  • Gjuro says:

    Damjane, mislim da nisi skužio poantu. Samantha predstavlja ultimativnu “srodnu dušu”, tj. odnos oko kojeg se čovjek ne treba truditi, odnosno cijeli proces zrcaljenja u zaljubljivanju, pri čemu uopće nije bitna druga osoba, nego prepoznavanje sebe samog u drugome. Odlična je ona scena s hrpom užurbanih zombija koji uopće ne fermaju vanjski svijet jer je svaki uronjen u svoj OS, tj. samog sebe. Zajeb nastaje kada OS prestane biti zrcalo i krene vlastitim putem. U Theu na kraju dolazi do korjenite promjene i on napokon u punom smislu prodiše kao ljudsko biće. Ta zadnja scena na krovu zbog toga me pomalo podsjetila na “Blade Runner”, samo bez kiše. :)

    Inače, daleko od toga da je film bez mana. Pred kraj drastično mu padne ritam. I na dosta mjesta se osjeti da bi to Charlie Kaufmann puno bolje napisao.

    Džudžane, čega je ovo plagijat?

  • Džudžan says:

    Plagijat? npr. http://www.imdb.com/title/tt0087197/
    Sada trijezne glave tvrdim isto što sam i jučer baljezgo.
    Ono što me je najviše iznerviralo su tvrdnje da je Her originalan, čak je i Oscara osvojio za “orginalnost”.

  • Mislim Gjuro da ti previše kredita daješ ovoj priči i ako si ti pročitao Samanthu kao ultimativnu srodnu dušu, ja to poštujem, ali i dalje stojim kod toga da film pati o nedorečenosti i nedovoljne istraženosti detalja koje postojanje OS-a poput Samanthe zahtjeva.

    Da je Theodoreu Samantha prva veza, gdje se on onda prepoznaje, rekao bih da stoji to što kažeš, ali on je bio u braku već i razveo se. On je kroz to što prolazi sa Samanthom već prošao.

    Onda dolazi Samantha koja je savršeno skrojena po njegovoj osobnosti, ali je računalo, dok priči ne zatreba da je samosvjesna, onda se ona kao zaljubi u njega, da bi onda naglo postala supersamosvjesna i zaljubila se u još X drugih korisnika, prema kojima je ona također savršeno skrojena. Onda počinje komunicirati sa drugim OS-ovima i priča koja je počela dobro se počinje raspadati.

    Upravo ta njena nestalna i promjenjiva karakterizacija je razlog zašto sam film tako i ocijenio, jer je odnos Theodorea i Samanthe bit filma, a pošto ona kao lik nije definirana neko fluktuira, svaka diskusija mora početi od toga da je njen lik loše napisan, dobro smišljen, ali slabo izveden.

  • Gjuro says:

    @Damjan
    Mislim da se u svojim recenzijama previše zamaraš tehnikalijama, a rijetko ili nikad ne doživiš priču. Dokaži mi suprotno i nahvali neki film. 😛

    @Džudžan
    Nisam gledao “Electric Dreams”, ali sudeći prema opisu radnje teza ti je smiješna jer premise nisu uopće slične. To je kao da kažeš da su “Dobri momci” plagijat “Kuma” jer imaju likove mafijaše.

  • Onda se ne slažemo, jer ono što ti smatraš zamaranje tehnikalijama, ja smatram temeljitim kritiziranjem, u nedostatku boljeg termina. :)

    Ne mogu ja pohvaliti priču u Her, jer kada prestanu impresije i kada krene analiza je li ono što se pokazalo pokazano na najbolji način, tu nažalost Her ne izdržava kritiku, barem što se mene tiče. :)

    Što se tiče hvaljenja filmova, nastavi dolaziti na FAK, možda ti se želja/izazov ispuni :)

  • Damjan Jebivjetar says:

    Daj se prestani preseravati i glumiti ego Einsteina i nabaci drkicu možda se opustiš i počneš razvijati emocije.

  • Franjo says:

    Odličan film i vrhunski scenarij. 9/10.

  • Anonymous says:

    Baš suprotno, bljutavo naivan scenarij i destruktivno didaktički, perfektno površna obrada teme i instrukcijski dijalog. Išao bi u koš onih egzemplarnih filmova koji mogu poučiti kako ne pisati priču. A u konačnici, i potpuno neistražen materijal, cijela demonstracija OS-a je nabačeno baljezganje.

    Mislim toliko jeftino površna školska struktura koja se jedva u lektirama koristi. Egzemplarna scena za utvrđenje stanja (uvod: samac, spoj sa ženom uvrnutog fetiša). Egzemplarna scena zapleta (zaplet:kupuje OS). Egzemplarna scena razvoja odnosa (vole se) i razumski brzo dovođenje do vrhunca priče (orgazam). Egzemplarna scena raspleta (evidentne komplikacije). Egzemplarna scena kraja (OS je drugo biće). Bljak. Osim toga, niti jedno iznenađenje, niti jedna intrigantna implikacija ideje, a dinamika i likovi za objesit se nakon prelijevanja pretjerane drame platnenih faca.

    Dobra glazba i zgodna usputna obrada izoliranosti i nekih aspekata futurističkih odnosa (kiberseksualnosti; predmet-žena, ne žena-predmet; infosfera; dromosfersko zagađenje, itd). Ostalo prosječnost. Plus što film u suštini slijedi zastarjeli socijalni stereotip i neizravno poručuje ‘žena je kučka, bila čovjek ili kompjuter’; a to mi nekako ne leži kao fakt.

  • Tilt says:

    Vi zaista rapravljate i pricate o filmu kao da je vrijedan rasprave,glup je i nema poentu,lik drka kurac i kao jebe se sa programom koji osjeca i koji osjeca njega,halo…

  • DS says:

    Ne vidim zašto takva tema ne bi bila dobar film. Doduše Her nije taj film.

Leave a Reply

Your email address will not be published.