Harry Potter i Darovi smrti 1.dio

Piše: Koraljka Suton

Harry Potter i Darovi smrti 1. dio (Harry Potter and The Deathly Hallows: Part 1, 2010.)

Redatelj: David Yates

Glume: Daniel Radcliffe, Emma Watson, Rupert Grint, Ralph Fiennes, Tom Felton, Helena Bonham Carter, David Thewlis, Bonnie Wright, Alan Rickman, Julie Walters, Bill Nighy, Jason Isaacs, Robbie Coltrane, Rhys Ifans, Evanna Lynch

Ocjena: 8.5/10

Upozorenje: Ovu recenziju piše Ogromna Obožavateljica Harryja Pottera – osoba koja se s malim čarobnjakom upoznala kad je i njoj i njemu bilo 11 godina, koja je s njim odrastala i čije su čitavo djetinjstvo i cijela adolescencija (i ove sada godine koje ne znam kako nazvati?) bili ne samo obilježeni, već i neizmjerno obogaćeni tom predivnom, čarobnom sagom, koja u sebi sadrži više dubine, kreativnosti, istinitosti, ljubavi i ljudskosti nego li bi mnogi bili voljni priznati (ili uopće pojmiti). Uvijek se pobunim kada se Pottera okarakterizira kao ‘dječji serijal’ (i pritom odbacuje). Živcira me što taj pojam ‘dječje’ automatski vuče sa sobom ne pretjerano laskave konotacije – kao da je u pitanju nešto manje kompleksno te nedovoljno kvalitetno i vrijedno da bi i ‘odrasli’ čitali; nešto što se ne treba i ne može ‘shvatiti ozbiljno’ jer hey, djeca su debilčeki pa se njima sve mora nacrtati. Mrzim taj sveprisutni patronizirajući stav prema onome što se percipira kao ‘dječja literatura’, ali i prema djeci općenito. A djela J.K. Rowling sve su samo ne SAMO za djecu. Knjige o Potteru nevjerojatna su književna djela koja se mogu uvijek iznova čitati, a da nikada ne izgube na napetosti, dojmljivosti i čaroliji. To su djela koja su mi uvijek predstavljala bijeg u nevjerojatno detaljiziran te neopisivo opipljiv svijet mašte, gdje sam upoznala likove toliko plastične i žive da sam ih smatrala prijateljima. Kada sam ‘odrasla’ i po n-ti si put dopuštala uranjanje u magiju, ono prvotno djetinje oduševljenje samom pričom i Rowlingičinom maštom je ostalo, no s vremenom i sa svakim novim čitanjem, knjige su počele dobivati dodatne, najčešće potpuno neočekivane dimenzije. Kako sam ja rasla i mijenjala se, tako se i moje poimanje pročitanog modificiralo. Odjednom sam sve ono što sam zamjećivala u svijetu i u ljudima, sve što je sačinjavalo moju percepciju stvarnosti, počela zamjećivati i u Potteru. Fenomenalna detaljiziranost, (često suptilna) iznijansiranost i mozaičnost kompleksne radnje (tj. radnji) i njene dublje poruke, ali i samih likova, njihovih načina funkcioniranja i međusobnih odnosa ono je što Rowlingicu čini ne samo izvanrednim piscem i pripovjedačem, već i nevjerojatnim psihologom, pedagogom, filozofom, ali prvenstveno – Čovjekom. Kada ‘porasteš’, sve ono što te u tim knjigama intuitivno obaralo s nogu dok si bio dijete, odjednom si u stanju verbalizirati – i oduševiti se iznova, jer si neočekivano otkrio dodatne svjetove unutar već postojećeg, imaginarnog svijeta Harryja Pottera.

A filmovi? Nisam onaj tip obožavatelja koji će, gledajući ekranizaciju, iznutra (ili na van) gunđati o tome kako bi Hermiona u 15. minuti filma trebala reći 5 rečenica, a ne 2 ili pizditi jer su izbacili čitavu jednu ‘podpriču’. Još sam prije gledanja prvog filma imala razvijenu svijest o tome kako ekranizacija bilo koje knjige nikada nije, niti ikada može biti, kopija iste. Jebiga, knjiga i film dva su potpuno različita medija, što će reći da najčešće ono što savršeno funkcionira u knjizi nikako ne funkcionira na filmu i obrnuto. A tu je i taj problem vremena – kako knjigu od, recimo, 400 stranica, stisnuti u 2 i pol sata filma, a da pritom ne žrtvuješ masetinu sadržaja (ili kako bi neki rekli: a da ne izmasakriraš knjigu)? No poanta i je u tome da film kao medij, sa sredstvima tj. ‘instrumentima’ koji su mu na raspolaganju, uspije dočarati onu ‘bit’ određene knjige.

Stoga od Potter-filmova nikada nisam očekivala išta više od onoga meni najbitnijeg: prenošenja biti priče, biti karaktera i odnosa likova i same atmosfere knjiga. Prva dva filma su, po mom mišljenju, u tome potpuno uspjela. Treći je bio izvrstan kao samostojeći film (gospon Cuaron, moj duboki naklon), ali loš kao ekranizacija (tu je glavni trio počeo preglumljavati i hrpa se stvari počela ‘gubiti’), a 4., 5. i 6. su bili solidni, svaki na svoj način, ali falilo im je ono što sam jedino i tražila: duše. U ta su zadnja 3 filma pokušali što bezbolnije stisnuti enormnu količinu radnje nauštrb onog najvažnijeg: emocionalnog aspekta na kojem knjige i počivaju. Koliko god puta pročitala ta tri nastavka, uvijek ću se rasplakati i biti potresena zbog smrti dragih mi likova, koje doživljavam kao ljude od krvi i mesa s kojim kao da sam maloprije razgovarala, dok za vrijeme istih tih scena u filmovima neću osjetiti pretjeranu tugu, jer su mi likovi tamo toliko plošni, nepotpuni i nedorečeni (a često i karakterno totalno promašeni).

A onda je došla sedmica…Kada sam čula da će Darove smrti razlomiti u 2 filma, dijete u meni podivljalo je od sreće. S obzirom na činjenicu da je 7. knjiga kompleksnija od prethodnih (da, moguće je), bio bi zločin pokušati svu tu silnu radnju (koja se nipošto ne odvija samo na vanjskom planu) nagurati u jedan dvosatni film. I stvarno – baš to prijeko potrebno vrijeme za postupni razvoj radnje, atmosfere, likova i emocija ono je što je toliko falilo prijašnjim filmovima (uz nedovoljnu uživljenost određenih glumaca, no o tome nešto kasnije). Ali ajmo prvo na kratki opis radnje.

U prošlom su nastavku naši heroji saznali kako ključ uništenja Voldemorta (Ralph Fiennes) leži u horkruksima – čarobnim predmetima u koje je Gospodar tame pohranio komadiće svoje duše. Razlamanje iste na sedam (!) dijelova Voldemortu je omogućilo preživljavanje – on ne može uistinu umrijeti dok svih sedam nije uništeno. U 6. su filmu 2 horkruksa (prsten i dnevnik) postala stvar prošlosti, a sada je na Harryju da pronađe i uništi preostala 4 (plus samog Voldemorta).

Otkad je Dumbledore (Michael Gambon) umro, a Voldemort zavladao čarobnjačkim svijetom i počeo jačati, Ministarstvo magije je palo, bezjaci (to smo mi! :() i čarobnjaci koji ih podržavaju i protive se novom režimu iz dana u dan nestaju i bivaju ubijenima te prevladava težnja za uspostavljanjem čistokrvnog čarobnjačkog društva koje će vladati inferiornim bezjacima.

Harry (Daniel Radcliffe), Ron (Rupert Grint) i Hermiona (Emma Watson) po prvi se put ne mogu vratiti u Hogwarts, jer ih Ministarstvo lovi kako bi Harryja isporučilo Voldemortu. Stoga naš trojac bježi po Engleskoj, pokušavajući se istovremeno sakriti od crnih čarobnjaka, saznati što se događa s njihovim obiteljima i prijateljima, pokušati skužiti što bi uopće mogli biti preostali horkruksi i gdje bi se mogli nalaziti, ali i ono najbitnije – kako ih uopće uništiti (jer da, ništa od toga ne znaju!). A onda se u sve to uplete još i legenda o Darovima smrti…

Samo ću reći: Konačno! Konačno su snimili ekranizaciju koja sadrži sve elemente koji su toliko vidljivo nedostajali u prethodnim filmovima. Za vrijeme gledanja 6. dijela zaključila sam kako se dobar dio glumačke postave tek tada počeo ‘ufuravati’ u svoje likove tj. kako je određenim glumcima trebalo 8 godina da stvarno počnu kužiti esenciju likova koje tumače. Od trećeg filma pa nadalje, gluma Daniela Radcliffea i Emme Watson bila je poprilično isforsirana – on sa svojim prepatničkim facama koje kod gledatelja izazivaju smijeh i nelagodu, a ona sa svojim držanjem k’o da su joj gurnuli metlu u guzicu i s ludujućim obrvama koje se pomiču gore-dolje na svaku njenu drugu rečenicu. Ostali su uvijek bili više-manje korektni, ali u tome i je stvar – odrade oni to korektno, ali nemaš dojam potpunih osoba, kompleksnih (i kompletnih) ličnosti. Dobar dio (bitnih) likova potpuno je marginaliziran – većina ih samo nekako ‘ušeće’ u kadar i kaže par rečenica, ostavljajući skoro pa nikakav dojam. Stoga je bilo kakvo povezivanje gledatelja s likovima na ekranu bilo teže izvedivo. No u 6. filmu prevladava dojam da su se glumci konačno saživili ne samo sa svojim ulogama, već i jedni s drugima, tako da su im i odnosi automatski uvjerljiviji i autentičniji – a to se, srećom, nastavilo i dodatno razvilo u Darovima smrti.

Sedmi film najviše počiva baš na glavnom triju – pratimo njihov bijeg, njihovu borbu, njihovo snalaženje izvan zidina Hogwartsa i ultimativno – njihovo snalaženje jednih s drugima. Napokon na površinu počinje izlaziti prava priroda tih odnosa te neki zakopani i potisnuti osjećaji. Tako da se potraga za horkrusima odigrava simultano s njihovim sazrijevanjem i razvitkom odnosa, koji su sve samo ne bajni i idealni. A u filmu je taj balans i više nego uspostavljen: fino je dozirana količina unutarnjih previranja i međusobnih prepiranja s kompleksnošću radnje i strašno bitnim detaljima koji tu radnju sačinjavaju. Nije bila niti jedna scena u kojoj sam osjećala neugodu zbog loše glume ili pak kolutala očima zbog patetike – Dan, Emma i Rupert odlično su odradili svoj posao (i dalje ne mogu vjerovati da to govorim) i uistinu živjeli svoje likove i međusobne kompleksne odnose. Napokon sam imala osjećaj da oni stvarno jesu najbolji prijatelji – osjećala se ta prisnost i bliskost, prevladavao je osjećaj da su godinama jedni s drugima, da su zajedno rasli i razvijali se. Njihove emocije konačno su bile na mjestu, djelovale su iskreno, stvarno i neisforsirano. Bez tog osjećaja povezanosti Harryja, Rona i Hermione, film nikako ne bi funkcionirao i bio bi relativno beživotni blockbuster s genijalnom pričom i odličnim efektima, ali ničim više.

Ostatak je također izvrsno izbalansiran: prevladava mračna i sumorna atmosfera (kakva i treba biti!), osjećamo prolazak vremena i potpuno beznađe dok njih troje uzaludno luta u potrazi za horkrusima, a paralelno s time dobivamo na uvid stanje u čarobnjačkom svijetu – strava i užas zbog silnih nestalih osoba, uvođenje pravog naci-režima pred kim nitko osim čistokrvnih čarobnjaka nije siguran, brutalnost i nehumanost Voldemorta i njegovih sljedbenika. Potter knjige naprosto odišu smrću, koja je utkana u svaku napisanu riječ – a film je uspio prenijeti tu neminovnost, nepredvidljivost i sveprisutnost smrti, taj osjećaj da ona može zadesiti bilo koga, bilo kada. To je ono što ovoj ekranizaciji daje dodatnu dimenziju i zbog čega je prožeta težinom. A za to su zaslužni ne samo glumci i atmosfera, već i ranije spomenuto vrijeme – zbog razlamanja knjige u 2 dijela, konačno je bilo dovoljno vremena da dođe do prave razrade i to ne samo one na planu radnje, već i one na emocionalnom planu.

Istina je da neke stvari jesu zbrzane, mnoge izbačene i maksimalno pojednostavljene, a poneke nadodane – ali u odnosu na prošle filmove, ovo je mila majka! Uvjerena sam da će brojnim fanovima određene izmjene smetati, ali unutar same logike filma, one i te kako funkcioniraju. Čak su neki trenuci kojih nije bilo u knjizi ili koji su spomenuti onako ‘usput’, u film uklopljeni začuđujuće dobro i napravljeni neočekivano dirljivo. Ne znam, doduše, koliko će oni koji su gledali isključivo filmove moći sve pohvatati – usprkos pojednostavljivanju, i dalje postoji hrpetina detalja na koje naprosto morate obraćati pažnju ako želite razumjeti radnju. Ali hej, ako možete pozorno gledati, recimo, Nolanove filmove (sjetimo se samo Inceptiona, Prestiža i Mementa), zašto ne biste malo vježbali pamćenje i izoštravanje percepcije na jednom Potteru? Shvatite to kao izazov.

Ovo je prvi Potter-film koji je uistinu ‘pogodio žicu’ i izazvao u meni bujicu emocija, koja je izbijala na površinu i preplavljivala me od prve do zadnje scene. Kod prijašnjih bi filmova to uspjelo pokojoj sceni, ali sedmicu bih čitavu opisala kao jedan ogroman emocionalni doživljaj. Već sam u prvim kadrovima potpuno uronila u priču i atmosferu (a moram naglasiti da to nisam očekivala – nisam osjećala neko posebno uzbuđenje jer ‘upravo idem gledati Harryja Pottera’, niti sam gajila ikakva očekivanja) i dopustila filmu da me baca amo-tamo (nadam se da u pitanju nije bio pms). Malo smijeha, puno suza i dirljivih momenata, brdo oduševljenja i djetinje radosti, ponešto jeze i straha, dosta akcije i magije – a ništa od toga nauštrb više puta spominjane biti! Atmosfera, težina, srž i emocije koje knjiga prenosi na čitatelja, film je i više nego uspješno prenio na mene.

‘Filmski’ gledano (što god mi to značilo), sedmi Potter stvarno je kvalitetan uradak. David Yates, britanski redatelj koji je zaslužan i za prethodna dva filma iz ovog serijala, napravio je jako dobar posao, izvukao najbolje iz svojih glumaca, stvorio izvrsnu atmosferu i snimio par strašno zanimljivih i inovativnih scena (naputak: legenda o Darovima smrti).

Od prvog je kadra prisutan taj feeling ‘konačnosti’ – osjeća se da se kraj bliži, da se naši junaci spremaju na put bez povratka i da je ovo čemu upravo svjedočimo zadnje, epsko poglavlje (ok, tehnički gledano, predzadnje). Ta me spoznaja pratila cijeli film i ona je jedan od razloga mog neočekivano snažnog emocionalnog angažmana – činjenica da upravo gledam završnu etapu nečega što je veliki dio mene i mog svemira već dobrih 11 godina i što će me nastaviti oduševljavati i desetljećima nakon odgledanog posljednjeg kadra drugog dijela Darova smrti.

7 komentara za “Harry Potter i Darovi smrti 1.dio

  • Kocka says:

    Koraljka,od tebe nisam manje ni očekivala. shvaćaš da ti zapravo pola recenzije nije uopće o filmu? 😀 što ja potpuno shvaćam i dapače, uopće mi ne smeta jer se pronalazim u svakoj tvojoj riječi. samo pravi fan(iako već počinjem mrziti tu riječ jer je površna,treba izmisliti neku drugu,lol) može shvatiti osjećaje koje ova priča izaziva. nema smisla da ja sad pišem ovdje o filmu,ako nekog baš zanima,neka skokne na forum.hr i nikako neće fulati one najveće postove 😀
    recenzija ti je odlična, ipak si mogla zadržati i neki objektivni pogled dok si pisala o samom filmu,svaka čast na tome jer meni to ne bi uspjelo 😀

  • Koraljka Suton says:

    A lol, stvarno sam se trudila da bude (o samom filmu, jel’), ali ne bih mogla napisati išta suvislo o Potteru bez ovakvog tipa uvoda; a nisam pak mogla napisati recenziju u kojoj pretjerano govorim o samoj radnji, jer bi to bilo em prepuno spoilera, em dugačko još barem ovoliko.

    Hvala ti na komplimentu, drago mi je da ti se svidjela :) Strašno mi je bilo bitno da to dobro ispadne, baš zbog toga što mi cijeli taj serijal toliko znači (što, uostalom, i sama znaš i razumiješ ;)).

  • maxima says:

    Mislim da će se pravi istinski zaljubljenik u serijal rasplakati od poplave emocija, kojima vrije ova recenzija, bilo da je film odgledan ili tek treba biti 😉

  • Marin Mihalj says:

    Od Harry Pottera su trebali napraviti serijal od nekih trideset jednosatnih epizoda, al’ naravno – trebalo je sve to izmusti, ostvariti profit.

    Ja volim Pottera, čitao sam ga upravo kad sam i ja bio tinejdžer, pa sam sve morao ispratiti do kraja. Meni i dalje najdraža knjiga ostaje ‘Plameni pehar’, no, svakako, najbolja je ‘Darovi smrti’… :)

    Jedva čekam film(ove).

  • Toni says:

    Ne samo da si mi vratila nazad anksioznost zbog isčekivanja filma koje ja prošla u posljednja dva dana, nego si mi ovim predivnim polu-off-topicima vratila tugu zbog završetka Priče. Što je za mene loše, ali kompliment recenziji 😀

  • Sven Mikulec says:

    ko što rekoh, najbolja osoba za ovaj posao (recenziju). :)

  • donnie says:

    E, Koraljka zbog ovakve bih te recenzije ženio.
    Onaj cijeli prvi odlomak je bilo nešto što sam ja sebi u glavi pisao nakon što sam pročitao zadnje riječi zadnje knjige, i iskreno, ridao sam ko kišna godina (jbg, i muški imaju osječaje, kaj ne?) jer je završilo jedno razdoblje u mome životu, kojem ću se ipak moći kolko-tolko vračat uz ponovno čitanje knjiga.
    Složio bih se s tobom u vezi filmova, meni su isto nekako 1. i 2. dio najbolji jer baš imaju onu dušu knjiga, možda čak više 1., 2. mi je nekako mračniji što se tiče adaptacija knjiga, ali filmski gledano mi je možda još najdraži 3. dio, da, on je čak i mračniji od 2. djela, al neznam, od tog dijela filmovi baš postaju “zreli” više nisu neke dječje fantazije, zato je i super kaj su ga dali redatelju “I tvoju mamu također” 😀
    No, vratimo se mi na tvoju recenziju, super si sve to sažela, znam da bi se mogla ti raspisat još barem toliko o serijalu i svemu tome, isto kao i ja.
    Slažem se da su likovi jako plošni, a glumci drveni, a i mislim da su mogli nač neke bolje glumce za neke likove. Ja sam si zapravo baš razmišljo, pošto me isto nekad znalo živcirati kako su neke stvari izmjenili i zbacili, da bi trebali napraviti seriju u kojoj bi svaka sezona bila jedna knjiga, a svaka epizoda bi bila jedno poglavlje knjige i da bude doslovna adaptacija knjiga, to bi bilo zakon.
    Ona animirana sekvenca o Darovima je super ispala, meni se isto tako sviđala i scena u kojoj Harry i Hermiona plešu uz Nick Caveovu “O Children”, iako isto izgleda pomalo ukočena i hladna, al to se može pripisati i situaciji u kojoj su se likovi nalazili, tako da, recimo da je uspjela 😀

    Sve u svemu, super recenzija, film super, sad se čeka “Part Deux” da nadmaši ovaj.

Leave a Reply

Your email address will not be published.