Harry Potter i Darovi smrti 2. dio (2011.)

Piše: Koraljka Suton

Harry Potter i Darovi smrti 2. dio (Harry Potter and the Deathly Hallows: Part 2, 2011.)

Režija: David Yates

Glume: Daniel Radcliffe, Emma Watson, Rupert Grint, Ralph Fiennes, Tom Felton, Helena Bonham Carter, David Thewlis, Bonnie Wright, Alan Rickman, Julie Walters, Jason Isaacs, Robbie Coltrane, Evanna Lynch, Matthew Lewis

 

It all ends.

Uistinu, svemu je došao kraj. Potteroljupcima diljem svijeta nije preostalo ništa drugo doli psihički se pripremiti na gledanje zadnjeg filma sage o (ne više tako) malom čarobnjaku i prihvatiti činjenicu da iščekivanja novih nastavaka Harryjevih avantura više neće biti. O značaju Potter svemira mogla bih napisati knjige jednako opsežne kao i sam serijal (ili naprosto kopi-pejstati uvod iz recenzije prošle ekranizacije, koji je na kraju ispao duži od kritike samog filma) ali kako bih voljela da ljudi ekšli dođu do kraja ovog mog pokušaj sažimanja u riječi nečega što u mojoj glavi još uvijek nalikuje kaosu, na trenutak ću zatomiti Hermionu u sebi.

Harry Potter i Darovi smrti 2. dio direktno se nadovezuje na prošli film. Voldemort (Ralph Fiennes) se dočepao Bazgova štapića, jednog od triju Darova smrti i uvjeren je da će ga to dovesti korak bliže uništenju Harryja Pottera i preuzimanju vlasti nad sveopćim čarobnjačkim pukom. Snapea (Alan Rickman) je imenovao novim ravnateljem Hogwartsa te uveo reformu u tamošnje školstvo. Za to vrijeme, Harryju (Daniel Radcliffe), Ronu (Rupert Grint) i Hermioni (Emma Watson) polazi za rukom lociranje još jednog horkruksa, ali ubrzo uviđaju da je za pronalazak preostalih dvaju neminovan incognito povratak u školu. Time započinje bitka ne samo za Hogwarts, već i za budućnost cijelog čarobnjačkog svijeta, a paralelno s njome i Harryjeva utrka s vremenom…i sa smrću.

Pri opisivanju prošlog nastavka, riječ koja je najvjernije dočarala moj doživljaj filma bila je ”Konačno!” Jer da, uistinu sam dočekala ekranizaciju Pottera koja je konačno ulovila bit knjiga i sadržala sve one elemente koji su osjetno nedostajali u prošlim filmovima, a bez kojih taj šarenilom bogat mozaik djeluje – bezbojno. Stoga mi je najiskrenije žao što se ne mogu s istim entuzijazmom upustiti u analizu ovoga filma. Daleko od toga da je on loš…”samo” je nepotpun.

Do sada sam nadasve ”zrelo” i racionalno pristupala ekranizacijama i na njih gledala kao na svijet zaseban od onog stvorenog u knjigama, pristajući pritom na svakojake kompromise. ”Nema veze što su to izbacili a užasno je bitno za razumijevanje radnje i likova, žrtvovanje toga još je najbezbolnije”, ”Nije mi baš najmilije što su potpuno fulali njegov karakter, ali premalo je vremena, ne bi se stiglo još i to razraditi.”, ”A kaj sada što me njegova smrt u filmu nije dirnula, uvijek su tu knjige.” E pa jebem mu mater (pardon my French), ne da mi se više pristajati na kompromise.

Sedma knjiga, toliko bogata ne samo detaljima i do beskraja zapetljanom radnjom već i predivnim razvojem likova (Harryja prvenstveno), bolnim i teškim trenucima, kao i malim milijunom ”poruka” koje je J.K. Rowling tako nenametljivo utkala u svaku poru svoje priče, zaslužila je bombastičnu ekranizaciju – i ne, pritom ne mislim na velebne specijalne efekte koji donose instant zadovoljštinu koja traje koliko i sami efekti. Referiram se prvenstveno na ”bombastičnost” emocija kojima knjiga vrvi, kao i atmosfere toliko prožete težinom da je čitatelju mjestimice uistinu teško doći do daha. U ovom je filmu spomenuta težina ”stišana” za nekoliko razina i to upravo zbog pokušaja da se od Pottera napravi – što veći blockbuster. A to nije ono što ovaj serijal primarno jest, svom blještavilu na vanjskom planu usprkos. Dakako, brojne (akcijske) scene u kojima su korišteni specijalni efekti krajnje su impresivne – ali često su potencirane nauštrb priče. Tako da u konačnici bez obzira na silne efekte, prava magija zapravo izostaje.

Priznajem, drugi dio sedme knjige uistinu je nezahvalan za ekranizaciju. S prvim su imali tu sreću da radnja nije u toj mjeri gusto zbijena te da njegovu okosnicu ne čine toliko događaji koliko postupna gradnja atmosfere koja je u sinkronicitetu s razvojem i eskalacijom odnosa između likova. Stoga su si redatelj, scenarist i glumci s prethodnim filmom stvarno dali vremena i osjetno prenijeli svo beznađe, kao i atmosferu sveprisutnosti i nepredvidljivosti smrti koju rat sa sobom donosi. A bogatstvo radnje druge polovice ono je čime rezultira cijela ta postupna gradnja u prvoj. Stoga, mislim si ja, kada bih zadnja dva dijela pogledala jedan za drugim, odnosno spojila ih u jedan petosatni film, možda bi sve to skupa imalo više smisla, možda bi dojam bio jači, možda bi to bilo ”to”. Ovako mi je ta atmosfera toliko prisutna u prvom dijelu nekako iščeznula u drugom, a svu tu silnu radnju do te su mjere zbrzali da je naposljetku u ustima ostao okus – nedorečenosti. Gledatelj kao da doslovce nema vremena procesuirati ono što se upravo dogodilo (a od velikog je značaja), jer hop, već letimo na novu scenu i na zatvaranje još jednog kraka radnje.

I tu dolazim do paradoksa koji je moje gledanje ovog filma učinio pomalo zbunjujućim. Naime, oni najjači emotivni momenti nisu me ostavili nimalo ravnodušnom i podsjetili su me na to da sam kreten što nisam ponijela maramice sa sobom…ali ne mogu se oteti dojmu da to nije imalo toliko veze sa samim filmom, koliko s činjenicom da sam ja u gledanje naprosto unijela cijeli svoj doživljaj (omiljenih mi) scena iz knjiga i time si pojačala doživljaj. A opet, kako doživjeti ovaj film izvan okvira knjige? Kako se uživjeti u poziciju gledatelja kojem je poznat samo onaj Potter svemir koji su mu filmovi prezentirali? Ne znam.

Primjerice, svi koji su čitali dobro znaju od kolike je beskrajne važnosti ”scena sa Snapeom”. U filmu je ista toliko zbrzana i nekoherentna da jedva stigneš probaviti sve podatke koji su ti upravo servirani, a kamoli ih doživjeti na emocionalnom planu. No srećom, fenomenalni Alan Rickman bio je tu da ”spasi dan” i u glumačkom nam smislu podari nekolicinu momenata i facijalnih ekspresija toliko predivnih da se čovjek smrzne. Drugim riječima rečeno: groznoj montaži i nabacanosti usprkos, Rickman je tu scenu ”izvukao” i time nam dao dublji uvid u jednog od možda najkompleksnijih i najslojevitijih Rowlingičinih likova. To se zove dobra gluma. A da je Snape kao lik dobio više prostora (onoliko koliko ga i zaslužuje), ovaj film bio bi za klasu bolji.

No Snape nije jedini čiju su priču samo lagano dotakli vrškom filmskog pera. Dumbledore, čovjek koji nipošto nije ”sveznajući, bezgrešni, mudri” starac koji za sve uvijek ima rješenje, ostao je potpuno neobjašnjen i nedorečen. Tu i tamo se ”natukne” njegova ”mračna prošlost” i ”pohlepa za moći” da bi, u momentu kada na red treba doći i taj rasplet, njegova priča bila potpuno zanemarena, a on kao lik krajnje banaliziran. Iz tog razloga ključnoj sceni s njim i Harryjem pred kraj filma fali topline, bliskosti, ljudskosti, života…i dubljeg smisla. Na tome ponajviše možemo zahvaliti Michaelu Gambonu, čovjeku koji od 3. filma Dumbledorea tumači s tolikom distanciranošću, agresivnošću i hladnoćom, da je od jednog od najzanimljivijih likova serijala uspio napraviti najplošnijeg. Svaka mu čast, ne može to svatko. No, to me ne čudi, ipak je riječ o glumcu koji je izjavio kako nije pročitao ni jednu knjigu (jer ne vidi smisao u tome (?!??!)) te kako je odlučio Dumbledorea učiniti ”pomalo zastrašujućim” jer su, po njegovom mišljenju, ”svi ravnatelji pomalo zastrašujući.” O da, jer tvoje viđenje ”ravnatelja općenito” definitivno ima veze s odavna stvorenim književnim likom s jasno definiranom osobnošću. A da ne ulazim u krajnju neprofesionalnost koju je čovjek ovakvom izjavom pokazao. Gospodine Gambon, kao glumac s određenim stažom, ipak biste trebali znati da je, za kreaciju lika temeljenog na književnom predlošku, prvi glumački korak ekšual čitanje samog djela.

I tu dolazim do onoga što ”drugom dijelu sedmog dijela” vjerojatno najviše zamjeram. Ono što ovaj serijal (in my humble opinion) možda i najviše odlikuje upravo je Rowlingičin veliki humanizam, njena beskrajna ljudskost i njeno suštinsko razumijevanje ljudi i načina na koji oni funkcioniraju. Svaki je lik čovjek od krvi i mesa, svaki ima pozadinsku priču i, ono najbitnije – svi su obojani nijansama sive, nitko nije isključivo ”crn” ili ”bijel”…pa tako ni Voldemort. Rowlingica nam na njegovom primjeru pokazuje kako zlo nije inherentno i urođeno, već je nešto što se rađa iz ljubavlju lišenih okolnosti. To je samo jedna od dimenzija koja u ovom filmu nimalo ne dolazi do izražaja, Ralph Fiennesovoj odličnoj glumačkoj interpretaciji usprkos.

Što se ostalih izvedbi tiče, moram priznati da je glavni trio bio jednako uvjerljiv kao i u prošlom filmu. Grint i Watson imali su, doduše, razmjerno malo prostora na ekranu ali i s time što su dobili snašli su se i više nego dobro, dok je Radcliffeu pošlo za rukom ”iznijeti” cijeli film na svojim plećima te s finim osjećajem za lik prenijeti sve emocije koje bukte u Harryju. No dakako, dojam bi bio puno snažniji da je u ključnim momentima dobio više vremena i prostora za pokazivanje razvoja tih emocija. Jer i ti su dijelovi, kao i sve ostalo, nepotrebno ubrzani. Ipak, osobno su mi najveće zvijezde filma, uz Snapea odnosno Rickmana, bili Luna (Evanna Lynch) i Neville (Matthew Lewis) koji su ukrali svaku scenu u kojoj su se pojavili (ako zanemarimo Nevilleov ultrapatetični i krajnje nepotrebni govor).

Svjesna sam činjenice da na temelju svega navedenog ispada kao da mi je film bio grozan. I eto i drugog paradoksa (šta reći – žena sam ergo komplicirana sam): u biti mi se je svidio – ali me se nije dojmio. A razlika je ogromna. Pojedinačne su me scene oduševile, neke su me nasmijale, nekolicina njih me strahovito ganula – ali nakon odgledanog zadnjeg kadra, sveukupni dojam filma kao jedne lijepe, pune, zaokružene cjeline koja ostavlja bittersweet okus u ustima izostao je. I to mi je ono najtužnije od svega – činjenica da mi je zadnji filmski nastavak ove sage, temeljen na najdražoj knjizi čijih je zadnjih dvjesto stranica u biti koncentrat svega onoga što me kod Pottera oduševljava već dvanaest godina, bio ”samo dobar”…ali ne i dojmljiv.

10 komentara za “Harry Potter i Darovi smrti 2. dio (2011.)

  • Matea Rebrović says:

    Konačno! čekam od dana kad je izašao! 😀
    a sad idem pročitat *woohoo*

  • Matea Rebrović says:

    K vragu, odakle da krenem? Tu i tamo još pustim suzu od tog dana 13.7., kad sam ga pogledala u IMAXU( koji je btw, totalno nepotreban u ovom slučaju). Rascmolji me svaki youtube videić, lijepe riječi glumaca sa premijera i sl. Ovim filmom su zatvorili jedan moj svijet.
    Što se tiče kompromisa, malo sam spremnija na njih nego Koraljka. Oduvijek sam shvaćala težinu prijenosa ovih knjiga na platno i oduvijek sam filmove strpavala u posebni koš. Ne volim kad fanovi kvocaju oko svake sitnice i promjena. Okej, i ja ću ih spomenuti, možda malo žaliti no to mi neće pokvariti doživljaj niti film(iako s iznimkom,o prelošem 5.filmu mogu kukat dan i noć). Pa tako ni ovaj.
    Slažem se sa svime što si rekla, i sviđa mi se što si recenziju okrenula na how-it-should-be. I ja kažem, stvarno jebiga što su usrali neke likove, što nisu dali dovoljno prostora – malo je zapravo sramotno je što najbogatiji dio priče najkraći film cijele sage. Komotno su ga mogli produžiti i to bi onda bilo to.
    Ne znam jel bi se složila s tim da je nedorečen. Kao film, pa i nije. Druga stvar što nama nedostaje puno stvari.
    Zvoni mi ova tvoja rečenica u glavi: “ali ne mogu se oteti dojmu da to nije imalo toliko veze sa samim filmom, koliko s činjenicom da sam ja u gledanje naprosto unijela cijeli svoj doživljaj (omiljenih mi) scena iz knjiga i time si pojačala doživljaj.” Nije li u tome ljepota svega? Ja sam plakala ko blesava kad je Dumbledore umro u HBP(a scena je tek počela), a da ne spominjem brojne dijelove u ovom filmu. Kad znam što dolazi, kad znam koja je dubina ovih predivnih likova, scena ljudima može biti i osrednja a ja ću od nje napraviti halabuku 😀 ljepota HP svijeta i to što sam dio njega!
    Neću se složiti s tvojim mišljenjem o sceni Snapeovog sjećanja. Po meni, montaža je odradila svoj posao besprijekorno. Definitivno najbolji dio filma. Istina, Alan “nailed it” ali povezanost sjećanja, skakanja s jednog na druge, meni je stvarno odlično smontirano.
    Također se ne slažem za Gambona, koji je za mene pravi Dumbledore. No ajde, to je sve subjektivno. I btw, nije ni Rickman pročitao knjige pa eto 😉

    Po meni, usprkos glupim dodacima kao što je Nevilleov govor, totalna promjena finalne bitke(na koju ću samo reći WTF), zbrljanje karakterizacije Voldemortovog lika i ostalih sitnih promjena, film je uistinu bio EPSKA završnica. Hvala im u globalu na svemu, ja sretna :)

    hvala i tebi na ovoj recenziji, nisam ni očekivala ništa manje :)

  • maxima says:

    Sve knjige sam pročitala i sve filmove odgledala iz još nekih dotanih pobuda za razliku od većine vas (no, da, naravno, ja čak zbilja volim HP, ne znam ni što mi je draže, filmovi ili knjige?)

    Ne mogu reći da cijela franšiza nije u mnogo čemu promijenila moje ukupno shvaćanje fantasyja i želim da mi u takvom sjećanju cijeli HP serijal ostane – ONO, što je postao prvim filmom odgledanim nekad davno, u PRAVOM kinu s klincem kojem je to bio prvi susret s velikim ekranom i koji je – nakon što je operater upalio svjetla a još nije završila odjavna špica, onako s metar i dvadeset valjda – dignuo cijelu salu na noge :( “Kakav je to način? Nisam vidio cijelu odjavu, sve glumce, sve ovo… ono”)

    Recenzija za desetku, a završnica manje-više, naravno da ću je morati odgledati, kad sam sve, red je i to :)

    Koraljka, nemoj se nikad prestati osjećati dijelom svega ovoga, jer je to nemoguće. Ne možeš izrezati deset godina života i prepraviti ih, kako bi sve i jedan dan bio perfektan :) Bilo je neminovno da će te sama činjenica što je ovo “grand finale” – potresti.

    Ali znaš što? Bravo. Rasplakala si me.

  • Šuma says:

    Kroz cijeli film idu efekti, akcija, par zbrzanih rečenica da znaš što rade, opet akcija i onda Snapeovo sjećanje. Taman kad su krenuli sa tim, film mi je postajao bolji i vidiš, odmah prekine. 😐 Volim efekte, ali prostora za likove baš i nema.
    Zato se slažem s ovim “ali nakon odgledanog zadnjeg kadra, sveukupni dojam filma kao jedne lijepe, pune, zaokružene cjeline koja ostavlja bittersweet okus u ustima izostao je.”
    Razočarao me i eto mu jedna 6.

  • Izabela says:

    Nedorečenost i brzina, dva pojma oko kojih se vrti većina neg kritika na film. I s time se u potpunosti slažem.
    Evo kako je netko tko nije pročitao knjige (na to putovanje se tek odvažuje :)) doživio film.
    Isti takav dojam i osjećaj ostavio je ovaj -it all ends-film na mene od kojeg sam očekivala mnogo: produbljenije scene (pogotovo ona s Dumbledorom!) ,da će trajati duže, da će me više dirnuti (mada sam se ja i ovako rasplakala). Svega mi je bilo premalo i nedovoljno; za završnicu jedne epohe kojoj smo se silno radovali toliko godina -not good enough. Kao što si rekla -sveukupni dojam filma kao jedne lijepe, pune, zaokružene cjeline koja ostavlja bittersweet okus u ustima izostao je. Vrlo vrlo lijepo si to sve složila, a svi znamo kako je teško pisati o ostvarenjima u koja smo nepopravljivo zaljubljeni i pokušati prenijeti bar djelić te ljepote koju mi u njima uviđamo. Možda jest posljedji nastavak, ali nije kraj (ne smije bii!). Ja se baš spreman napraviti jednu HP matineju :)

  • Koraljka Suton says:

    Matea, stvarno mi je drago što si uživala u filmu :))))
    Ja u IMAX otišla prvi i zadnji put – reko’, Potter je idealna prilika da ”isprobam” i to, ionako ne namjeravam više nikada.

    Ovo što kažeš za spremnost na kompromise – je, i ja sam dosada bila jedan od ”tih” fanova kojima izmjene stvarno nisu smetale (tj. trudila sam se da mi ne smetaju) i uvijek sam uvažavala ”filmove kao filmove” (to i elaborirah u prijašnjoj recenziji)…ali ne znam, kako je ipak riječ o zadnjem filmu ”ikada”, razočaravajuće je kada dojam bude tako prokleto nepotpun – i to baš zbog činjenice da su se manje koncentrirali na bit/poantu/nazovi to kako god hoćeš (a to je meni osobno kod pottera najbitnije) a više na ”vanjsku epičnost”.

    A za Rickmana – čitao je čovjek knjige, rekao je u nekoliko intervjua :) To je Gambon izjavio kako ”ni Rickman nije čitao”, ali trollao je čovjek.

  • donnie says:

    Film sam danas pogledao, uspio sam uhvatit 2D projekciju u cinestaru, očito smo ih toliko zaspamali na fejsu da su nam se smilovali i pustili i 2D verziju. Film nije SNIMAN u 3D tehnici i zato ne valja, kao i svi zapravo filmovi u IMAXu koji se trenutno prikazuju, osim crtića, niti jedan nije sniman u 3D tehnici i zato to ne valja i samo odvlači pozornost. U 3Du sam gledao samo Avatara i Step Up 3D i velika je razlika, jer je Avatar sniman u potpunosti 3D a Step Up isto tako kao i harry potter i pirati s kariba i svi ostali su samo konvertirani naknadno, čuo sam da je trebao i prvi dio bit u 3D al nisu stigli, a isto tako sam čuo da će nakon kaj završe kino projekcije zadnjeg dijela pustit sve filmove u 3D.
    To je kaj se tiče nekog tehničkog aspekta filma, ako možete…tj. ne ako možete, IDITE pogledat film u 2D kakav i je, možda vam čak popravi okus.
    Sadržajno, bilo je za očekivat, stvarno sam veliki fan, čitao sam sve knjige prije filmova, označio mi je cijelo djetinjstvo kao i mnogima ovdje i puno mi znači, ali opet, na neke žrtve moramo pristati. Malo je čudno da zadnji, najbitnij dio najkraće naprave iako je stranicama kratak, al bilo je toliko toga za pokazat, nitko se nebi bunio na film od 3 sata (ako smo izdržali prvog gospodara prstenova od 3 sata, možemo i zadnje pottera, a to su dvije jako različite stvari, samo pokušavam aludirat na dužinu).
    Nikako ne razumijem zašto su spetljali sve ono oko pehara i dijademe, to je sve komotno moglo stat u prvi film pa da u drugom krenu u akciju, ostalo bi više prostora za Snapea i Dumbledora. Slažem se da su scenu sa Snapeovim sječanjima totalno zbrzali, iako smo svi u kinu cmizdrili (da, i ja sam plakao, priznajem MUŠKO SAM I PLAKAO SAM NA HARRY POTTERA, eto rekao sam =P), al mogli su to bolje, polaganije, dat malo prostora da dišemo. Ona zadnja zadnja bitka je bila baš kak je matea rekla WTF?? i poslje su svi sretni kae ubio voldemorta i zaboravili su na svoje mrtve prijatelje i obitelj, to mi je bio malo veći propust, mislio sam da će cijela ta scena bit ko ona u prvom dijelu u sudnici, suđenje Mary Cattermole, ono je bilo za naježit se, ko scena tuširanja u Schindlerovoj listi, takav je trebao bit cijeli film, siv, turoban, težak, ko da su ga sami dementori radili, jer to odavno već nisu dječje knjige i filmovi, no to warner bros nikako da shvati (pitam se kaj bi bilo da je filmove radio disney, no hvala bogu, nikad nećemo znat). Zapravo film uvelike spašavaju i Alan Rickman i glavni trojac. Neville ispada na kraju pravi badass što i je, i glumac je super, da su ga malo doradili zasjenio bi harrya. Što se tiče dumbledora, istina, meni se Michael Gambon isto ne sviđa i Richard Harris će za mene uvijek bit jedan i jedini pravi Dumbledore. On je imao onu neku toplinu u glasu, kad je govorio o ljubavi i harryevoj mami u prvom filmu, dobro, u zadnjim djelovima se dumbledore isto uozbiljuje, postaje malo strašniji, jer ipak kraj počinje, treba se pripremiti, ali ako je istina to kaj je Michael Gambon rekao za ravnatelje, ne bih se složio s njim jer, eto, ja sam imao u školi profesora koji je bio dobar, s kojim se moglo skroz ljepo popričati o bilo čemu, al kad je trebalo bit strog, znao je pokazat zube i baš mislim da bi Richard Harris to znao puno bolje napraviti od Michaela.
    Što drugo reći, to je to, kraj, sve je završilo, kako god da bilo, uvijek će bit nekoga ko će kukat o tome da je moglo bolje, i je, i uvijek će moć bolje, (da se nadovežem na mateu o 5. filmu, potpuno se slažem s tobom, nikad im to neću oprostit), al eto, tako je kako je, uvijek čemo se vračati tome, i uvijek čemo s užitkom gledat sve te filmove kakvi god da jesu, naši su, rađeni za nas, da nam samo nadograde užitak knjige i uvijek će biti dio nas, jer čemo i mi uvijek biti dio Potter svemira.
    I za kraj ću samo citirati J.K.Rowling: “Hogwarts will always be there to welcome you home”

  • Vedrana Vlainić says:

    Od A do Ž, slažem se sa svakom tvojom riječi. Od dojmova, preko osjećaja koje jednostavno ne možeš zatomiti makar ti film baš i ne “sjeda” onako kako bi trebao…
    Odlična recenzija, odlično sročena, pogotovo sa stajališta još jedne Potteroljupke. :) Nemam ništa pametnije za dodati pa bolje da se ovdje zaustavim, inače prijeti da će mi se oteti kontroli…

  • Jelena Djurdjic says:

    (Avatar nije sniman u 3D)

    Najveći problem cele sage je odsustvo jasnog plana kako knjige pretvoriti u scenarija. I sve naše muke, nas koji smo pročitali knjige, tu počinju i tu se završavaju. Radujem se rimejku 😀

  • maxima says:

    ne igraj se životom, jelena 😀

Leave a Reply

Your email address will not be published.