Halimin put (2012.)

Piše: Damjan Raknić

Halimin put prati period od 23 godine u životima ljudi nastanjenih u multietničkom i po vjeroispovijesti podijeljenom dijelu Zapadne Bosne. Priča započinje kada mlada muslimanka Safija (Olga Pakalović) zatrudni sa svojim dečkom Slavomirom (Mijo Jurišić), koji je pravoslavne vjere i srpske nacionalnosti.

U Haliminom putu postoji samo jedna konstanta tijekom cijelog filma, a to je vrlo dobra i izvrsna gluma gotovo svih glumaca u glavnim i sporednim ulogama. Za film koji se bavi ovakvom tematikom i proteže se kroz više generacija to zahtijeva promišljenu podjelu glumaca i glumica koji mogu glumiti i više dobnih skupina bez većih intervencija u smislu maske i šminke. Ovaj odličan ANSAMBL predvode Alma Prica kao Halima i prava zvijezda ovog filma Olga Pakalović kao Safija, djevojka zbog čije ljubavi i nesmotrenosti cijela priča i počne.

Sama priča sadržava nekoliko prekretnica koje ne bih želio niti nagovijesti kroz recenziju i tako vam pokvariti eventualno gledanje pa kada je riječ o njenim nedostacima, neću navoditi konkretne situacije u kojima se problemi pojavljuju. Međutim, pozivam sve gledatelje, nakon gledanja filma naravno, da prvenstveno komentiraju jesu li prethodno spomenute prekretnice mogli nekako naslutiti te što misle kako su izvedene.

6 - Copy

Narativno gledajući, Halimin put uz pravocrtnu priču u sadašnjosti povremeno skače u prošlost kako bi gledatelju dodatno elaborirao zašto je znakovito da se u periodu između dvije osnovne faze filma (1977. i 2000.) dogodio rat na širem području bivše Jugoslavije. Uz to, u retrospekcijama se također otkrivaju detalji glavne priče koja prati sudbinu Safije nakon što je zatrudnjela sa Slavomirom, dečkom kojeg njezini ortodoksni muslimanski roditelji nikada neće prihvatiti za zeta.

Međutim, temeljni problem narativa Haliminog puta njegova je sadržajna siromašnost, rekao bih čak ekstremna. Izuzev prekretnica u filmu, linije konflikta su vrlo očite (muslimani protiv pravoslavaca, Bosanci protiv Srba, moderno shvaćanje svijeta protiv tradicionalnog) i kao takve ne ostavljaju gledatelju puno sivog prostora za manevriranje. Sve situacije koje otvaraju mogućnost dodatnog istraživanja likova i motivacije istih vrlo brzo bivaju potrošene jer priča ima tu neku jedinstvenu kvalitetu potpunog otkrivanja kompletnog karakternog luka svakog lika u jednoj do maksimalno dvije scene. Tako kroz jedan kadar (kadar koji navodi da se dogodio rat) i jednu scenu (Slavomir potpuno zapušten i u alkoholiziranom stanju na groblju svojih roditelja) gledatelj dobiva kompletnu Slavomirovu priču te negira potrebu za dodatnim zagledanjem u njegovu prošlost. I kada ga takvog redatelj pokaže oko prve trećine filma, njegov karakterni razvoj kojeg nema postane narativni uteg jer se njegovo trenutno stanje do kraja filma ne razrađuje, budući da je priči on u takvom stanju potreban za realizaciju određenih ideja.

4

Halimin put svojom strukturom ostvaruje još jednu čudnu pojavu, barem sam je ja tako doživio. Naime, film gotovo od samog početka indicira da će u svojoj narativnoj građi imati određene tajne odnosno misterije koje će likovi morati postepeno rješavati. Međutim priča gotovo cijelo vrijeme gledatelja drži ispred glavnih likova otkrivajući mu podatke do kojih glavni likovi pokušavaju doći. Gdje taj problem postaje otežavajuća okolnost za gledanje filma jest kada se gledatelju uskraćuje mogućnost da u isto vrijeme kada i lik dobije određenu informaciju. Tako sve prekretnice i šokantne informacije gledatelj dobije prvi, a time izvrsne glumačke izvedbe tih trenutaka bivaju retorički smanjene.

Nadalje, sama priča Haliminog puta u svojoj je osnovi vrlo turobna i vjerujem da će gledateljima na momente biti možda i preteška za gledanje, međutim način na koji Ostojić bira što želi pokazati gledatelju, kao i način na koji to i pokazuje, tu priču prožima tonom melodramatike, koji svu tu prirodnu težinu negira u korist evociranja ekstremnih emocija u gledatelju. Ostojić tako pomno bira što će vizualno naglasiti za maksimalni emocionalni učinak, ali u određenim trenucima ta želja, barem meni, prelazi granicu dobrog ukusa i prelazi u teritorij eksploatacije.

a4

Film je osim toga vizualno vrlo jednostavan. Međutim, usred svog  nedostatka estetske rafiniranosti, postoje izleti u potpuno nepotrebne tranzicijske kadrove kojima Ostojić pokušava gledateljima olakšati praćenje filma. S obzirom na to da je film što se tiče režije prostora vrlo nezahtjevan, a da je pitanje retrospekcija riješeno mijenjanjem palete boja, takvi kadrovi suštinski nisu bili potrebni. Drugi problem uslijed te estetske grubosti pokazane u filmu prekomjerno je korištenje krupnog plana prilikom interakcije likova. Kao jedno od najizražajnijih sredstava komunikacije na filmu, moć krupnog plana ovdje je potpuno razvodnjena te ne postiže željeni učinak.

Takav vizualno nezanimljiv film dodatno unazađuje fotografija koja podsjeća na neke hrvatske filmove iz devedesetih godina prošlog stoljeća zbog svog zrnatog izgleda. Veličina zrnatosti tako oduzima od vizualnog dojma, koji je u osnovi dobar budući da izmjenjivanje palete boja ima i dramsku funkciju, kao što je već ustanovljeno. Međutim najveću štetu filmu radi vrlo napadna i ometajuća glazba Mate Matišića. Film i bez glazbe ima problema s korištenjem i u produžetku eksploatiranjem određenih stereotipa i to nigdje nije tako estetski neukusno napravljeno kao na samom kraju filma. Pridržavajući se želje da ne otkrivam ključne elemente radnje ne mogu dodatno elaborirati, ali vjerujem da ćete ovu audiovizualnu transgresiju uočiti.

6

Halimin put je vizualno i narativno siromašan film s vrlo prepoznatljivim tonom melodramatike koji cijelu priču estetski dodatno osiromašuje uz pomoć neugledne fotografije i vrlo primjetne ali neuspješne glazbene vizije. Ostojić film režira s ekstremnim stilskim oscilacijama, u jednom trenutku koristeći „televizijske“ tranzicije, dok u drugom „spektakularno“ naglašava određene detalje, stvarajući vizualno neujednačen identitet filma. Unatoč tome, glumci u filmu su svi većinom odlični, ali se prije svih ističe Olga Pakalović, pokazujući impresivni raspon i emocionalnu dubinu u prikazu vječne prognanice Safije. Glavna mana ovog filma zapravo je prevelika autorska ambicija, neusklađena s narativno vrlo skromnim materijalom i estetski nedorečenom realizacijom.

4 komentara za “Halimin put (2012.)

  • žika says:

    Apsolutno se slazem sa svime, film je imao potencijal ali je sve ocito palo u vodu zbog nedostatka ideje, novca i ostalog jer ovo je prica koja treba kompleksniji prikaz i sto sam vec rekao u jednom komentaru kod oskara, filmu nedostaje nekih pola sata..

  • McDonnald the old one says:

    Glavna mana ove recenzije(?) zapravo je prevelika autorska ambicija, neusklađena s narativno prenatrpanim materijalom i estetskom vokabularnom transgresijom.

  • Gjuro says:

    Meni se sviđa kako Damjan piše. Samo neka i dalje verbalizira kako misli da treba. :)

  • Leo says:

    Sa nekim Vašim nazorima se gospodine Damjane slažem ali sa nekim nikako a to je muzika Mate Matišića. Pošto sam muzičar moram reagirati. Kažete da je muzika Mate Matišića napadna i ometajuća tokom cijelog filma. Nikako se s tim ne slažem. Muzika je fenomenalna, vrlo suptilna, nježna, uopće nije napadna. Da, istina je da u nekim scenama jeste malko naglašenija ali to tako i treba biti, to je Ok. Način kako Mate koristi muziku da bi naglasio neki emocionalni detalj filma je jako lijep, čak prelijep. To baš ukrašava cijeli film. Po meni analizirate manje bitne detalje. Kritizirate ono što je manje bitno. Tačno je da bi svaki film na ovom svjetu mogao biti bolji – uvijek se to kaže posle snimljenog filma. Gledajte radije duhovnu poruku filma, sadržaj filma i šta je režiser gledaocu želio reći a to je sigurno ono što je pozitivno – Ljubav je jača od rata. A to je Arsen uspio u ovom filmu pokazati. Razlikujte bitne stvari od nebitnih.

Leave a Reply

Your email address will not be published.