Gwanghae, Wangyidoen namja (2012.)

Piše: Marin Mihalj

Gwanghae, Wangyidoen namja (Masquerade, 2012., 131 min., Južna Koreja)

Redatelj: Choo Chang-min

Scenarij: Choo Chang-min, Hwang Jo-yun

Glume: Lee Byung-hun, Ryoo Seung-yong, Han Hyo-ju, Shim Eun-kyung

Ocjena: 7.5/10

 

Južnokorejska kinematografija. Dvije riječi, duge riječi, nerijetko početne riječi nekoliko osvrta koje možete pronaći na FAK-u. S razlogom, naravno. Naime, stasanjem nekoliko vrhunskih južnokorejskih filmskih autora još krajem devedesetih godina prošloga vijeka, a onda i pojavom njihovih nasljednika, ljubitelji su sedme umjetnosti, mi!, konačno pronašli sklonište od neinteligentnih američkih popkornjaka i estetski korektnih, ali iznutra šupljih europskih art-drama. Premda sam zagovaratelj filma uopće, koliko god on bio novovjekovno američki retrogradan ili neiskreno europski avangardan, promjena koju su donijeli od novca velikih studija slobodni Kim Ki-duk, Chang Dong-lee, Bong Joon-ho ili Park Chan-wook bila je osvježavajuća, a filmovi, uz pokoji promašaj, neupitno punovrijedni. Nakon što su spomenuti autori ostvarili uspjeh u svojoj domovini, poziv je Hollywooda bio neizbježan. I dok neki uspješno vrše atak na američko, time i globalno tržište, već se treća generacija filmaša u Južnoj Koreji nameće ne bi li zauzela njihovo mjesto. Među njima je i Choo Chang-min, redatelj kostimirane povijesne drame Gwanghae, Wangyidoen namja.

Zaplet nas filma vodi direktno u 17. stoljeće, korejsku državu Joseon koja je trajala od 1392. do 1897. Godina je 1616. i na vlasti je petnaesti kralj dinastije Joseon, Gwanghae. Akuratnost tu staje, jer ono što slijedi je tvejnovska ideja, istočnjačka verzija Kraljevića i prosjaka. Gwanghae, paranoik koji vjeruje malo komu, naređuje svomu savjetniku Heo Gyunu da pronađe njegova dvojnika. Kada Heo Gyun u tomu uspije, kralj biva otrovan, na rubu je života i smrti, pa ga njegov dvojnik, dvorska luda Ha-seon, doista zamijeni na tronu, a njegovim se dolaskom počinje mijenjati i politika Joseona. Nabolje.

Gwanghae, Wangyidoen namja već je sada četvrti najgledaniji film svih vremena u Južnoj Koreji, dočim je i kod kritike prošao vrlo dobro. Po gledanju filma, jasno je i zašto. S jedne je strane instalirana nepodnošljivo laka, školski izvedena dramaturgija, koja pogađa živac svih dobnih, klasnih i intelektualnih gledateljskih grupa, a s druge leži besprijekorno ritmičan uradak; istovremeno duhovit i ozbiljan, vješto insceniran ter besprijekorno odglumljen. U dualnoj se roli našao i snašao Lee Byung-hun, uz Choi Min-sika vjerojatno najpoznatiji i najbolji južnokorejski glumac [zajedno su nastupili u izvrsnom trileru Akmareul boatda]. Zahtjevnost i zahvalnost ovakvih uloga česta zna biti mač s dvije oštrice, jer nije lako tumačiti dvije dijametralno suprotne osobnosti; kralj je hladan i okrutan, dvorska luda je, pak, nestašna i smiješna, što ne znači da je kralj samo hladan i okrutan, a luda nestašna i smiješna, i upravo u ispravnom razumijevanju čojstva leži genij gdina Leeja. Da bi uradak dobio dimenziju više te ne ostao u sferi jednostrane komične drame, redatelj se i scenarist Choo pobrinuo uvesti i politiku između svih tih dvorskih intriga. Makar bila prvoloptaški inkorporirana, na način da se posve otvoreno dotiče politike vođenja države i u prošlosti i sadašnjosti Južne Koreje, jer čini se kako Choo kritizira južnokorejsku ovisnost o onima koji su veći od njih, zadivljujuće je nekorektna i konkretna.

Ako ste dosada na neki način uspjeli zaobići baš svaki krasan južnokorejski film iz protekle dvije dekade, Gwanghae, Wangyidoen namja može biti početak jednoga divnoga prijateljstva; otkriće nove kinematografije i drugačije kulture bivstvovanja.

2 komentara za “Gwanghae, Wangyidoen namja (2012.)

Leave a Reply

Your email address will not be published.