Green Room

[J. Saulnier, 2015.]

7.5

REŽIJA

Jeremy Saulnier

SCENARIJ

Jeremy Saulnier

GLUME

Imogen Poots, Patrick Stewart, Alia Shawkat, Anton Yelchin, Mark Webber, Joe Cole

SAŽETAK

Jedan prilično dobar komad žanrovskog filma čiji je jedini problem to što nije genijalan i što je autor već napravio bolji. Nemojmo biti razmaženi.

5,4

PROSJEČNA
OCJENA
ČITATELJA

8,0

PROSJEČNA
OCJENA
FAK-OVACA

VAŠA OCJENA

Piše: Marko Stojiljković

Nije lako biti u koži nepoznatog punk sastava koji kruži uokolo od jedne do druge bijedne svirke, po bijednim barovima, u bijedno vrijeme za bijednu kintu. Naši su junaci Ain’t Rights iz Arlingtona i upravo imaju takvu bijednu turneju na drugom kraju zemlje, u Oregonu. Nakon što im financijski propadne jedna svirka, pomisle da će se „izvaditi“ na drugoj, u jednom baru usred šume. Okej, publika je malo čudna i ekstremna („Ne govorite o politici“, upozoravaju ih) i poslije svirke treba sve promptno pokupiti, ne zaboraviti stvari u hodniku („Zbog požara“, kažu) i dići tih nekih par stotina dolara.

Upozorenja nisu bila džabe i to je jasno odmah: u pitanju je skriveno i ilegalno okupljalište skinheadsa, nacista i rasista, ali to nisu onakvi skinsi koje znamo iz europske popularne kulture, već sasvim moguće do zuba naoružani kriminalci i teroristi. I naravno da će naši junaci, Tiger (Turner), Sam (Shawkat), Pat (Yelchin) i Reece (Cole) nešto zajebati po putu i vidjeti ono što ne bi smjeli, pa će ostati okruženi u naslovnoj zelenoj sobi.

CM13

S druge je strane dobro organizirana banda okorjelih ubojica pod vodstvom starijeg gospodina Darcyja (Stewart), koji se samo na prvi pogled čini razumnim i spremnim na pregovore i dogovore. Naši junaci su zapravo pod opsadom i napad će svakako u jednom trenutku početi. I taj napad će biti krvav i brutalan. U sobi s njima je i Amber (Poots), djevojka koja je (bila) član organizacije i koja te barabe poznaje bolje nego oni. Možda je ona jedina koja im može pomoći da se živi izvuku iz sranja u koje su nesmotreno upali…

Green Room novi je film Jeremyja Saulniera i imao je premijeru na kanskim Danima režije, a sada je na festivalskoj turneji. Kinodistribucija još je uvijek neizvjesna, ali Green Room, kao i sam Saulnier, ima potencijala za kultni status nekada u budućnosti. Ovaj autor jeftinih, promišljenih žanrovskih filmova svakako je ime na koje se može računati u budućnosti, naročito u kontekstu američkog indie filma, što je već dokazao ostvarenjima kao što su Murder Party (2007) i Blue Ruin (2013), malim remek-djelom koje sam recenzirao ovdje na portalu.

 

U tom smislu Green Room crpi inspiraciju iz dvaju prethodnih ostvarenja, ali i iz baštine američkog žanrovskog filma idealnog za „ponoćne projekcije“. Ima tu svega i svačega, i veoma krvavog i prljavog (dakle, realističnog) nasilja, i jezive atmosfere, i posvete klasicima (Straw Dogs, Assault on Precint 13) i pop-kulturnih, uglavnom muzičkih referenci, i sjajne fotografije (koju ovog puta ne potpisuje Saulnier) i montaže koja nas drži u mraku taman koliko treba, ni manje ni više. Za posebnu je pohvalu pažnja koja je posvećena banditskoj organizaciji koja napada naše junake, od hijerarhije, preko specijalizacije pojedinih članova, do obilježja i žargona.

Međutim, iako je u pitanju sasvim dobar film, Green Room je malo razočaranje nakon Blue Ruin, iako se među ta dva filma mogu naći brojne sličnosti. I jedan i drugi udaraju i u glavu i u želudac. I jedan i drugi iznimno su nasilni i u tome grafični. I jedan i drugi su backwoods, crni i pesimistični do daske. Green Room se čak može promatrati kao logična posljedica kulta oružja onako predivno ovlaš prikazanog u Blue Ruinu. Ali nešto ipak tu nedostaje i čini se da se Saulnier ipak malo previše trudio da ponovi ono što mu je s lakoćom uspjelo prvi put.

 

Drugi je problem tretman likova. Dok smo u Blue Ruinu imali izrazitog (anti)junaka, neobičnog i jedinstvenog lika, kojeg je maestralno odigrao Macon Blair, ovdje toga nema. Blair se doduše pojavljuje u jednoj maloj ulozi, ali nije u planu da on preuzme film. Problem je, zapravo, u toj našoj punk skupini Ain’t Rights, koja se donekle drži kao grupni lik, ali čiji članovi nisu dovoljno jaki likovi sami za sebe. Jednostavno, diversifikacija među njima suviše je blijeda i mi ih razlikujemo jedino prema instrumentima koje sviraju. Dobro, možda sam malo preuveličao tvrdnju, ali ona nije daleko od istine. Najbliže profiliranom liku što imamo u taboru za koji „navijamo“ protiv svih šansi jest Amber. Nju Imogen Poots igra onako pametno, ležerno, ali i sjajno kontrolirano, kako to ona već zna i što je već demonstrirala, ali ni to nije dovoljno.

Opet, ostaje nam da uživamo u lokvama krvi i prolomu nasilja koje nije samo sebi cilj, već priča jednu priču. Ni to nije loše samo za sebe, posebno ako u morbidnosti nalazite makar malo zadovoljstva. Ostaje nam osmijeh na licu kad se oni na početku filma, okruženi nacistima i nacističkom memorabilijom, onako „punkerski“ zaderu s bine „Nazi Punks Fuck Off!“. Ostaje nam Patrick Stewart koji razbija svoj typecast dobroćudnih staraca. Ostaje nam jedan prilično dobar komad žanrovskog filma čiji je jedini problem to što nije genijalan i što je autor već napravio bolji. Ne budimo razmaženi.

Leave a Reply

Your email address will not be published.