Grace od Monaka (2014.)

Piše: Dragan Antulov

Postoji malo spektakularnijih načina da se pruži publicitet nekom filmu od premijere kojom se otvara festival u Cannesu. A još je manje načina da taj publicitet postane negativan kada takva prigoda postane poznata po zviždanju od strane publike i gotovo jednodušnom pljuvanju od strane tamo okupljenih kritičara. Grace od Monaka, biografska drama posvećena holivudskoj glumici i monegaškoj knjeginji Grace Kelly, doživio je takvu zlu sudbinu, a k tome su još i prije same premijere počele kolati priče o otvorenom neprijateljstvu monegaške kraljevske obitelji prema svom prikazu, ali i sukobu francuskog režisera Oliviera Dahana s američkim producentom i distributerom Harveyem Weinsteinom oko toga treba li film kratiti ili premontirati. Na kraju je, slično kao i u nedavnom sporu oko Snowpiercera, u borbi s inače u takvim stvarima bezobzirnim, ali u kupljenju nagrada izuzetno uspješnim, Weinsteinom pobjedu odnio režiser. Tako sada i hrvatska publika ima priliku vidjeti autentičnu autorsku verziju i zaključiti je li negativna reakcija u Cannesu posljedica jeftinog politikanstva i snoberaja, ili je možda Grace od Monaka tamo zasluženo prošla kroz “topli zec”.

Radnja započinje godine 1956. kada Grace Kelly (Kidman) uživa na vrhuncu svoje filmske karijere, kao Oscarom ovjenčana glumica i legendarna “ledena ljepotica” iz popularnih Hitchcockovih trilera. Međutim, ona je sve to ostavila kako bi se udala za kneza Rainera III (Roth), vladara Monaka, sićušne, ali bogate države na obali Mediterana, koja je, iako doduše kao francuski protektorat, uspjela nekako očuvati svoju suverenost do sredine 20. stoljeća. Za ostatak svijeta taj je događaj jedna od rijetkih bajki koja je postala stvarni život, no, kada se radnja premjesti pet godina kasnije, Grace više nije potpuno sretna. Iako je Raineru rodila dvoje djece, osjećaju se tenzije u braku, Grace kao “sirova” Amerikanka ne posjeduje diplomatske vještine europskih aristokrata, a ni Rainerovi podanici joj ne iskazuju isto povjerenje kao “domaćoj” vladarici. Zbog svega toga je Grace više nego spremna prihvatiti ponudu koju joj je dao Hitchcock (Roger Ashton-Griffiths) da se vrati u Hollywood i glumi naslovni lik njegovog novog filma Marnie. To, međutim, nije previše drago njenom mužu, koji ima dodatne probleme s političkom krizom koju je izazvao zahtjev francuskog predsjednika Charlesa De Gaullea (Penvern) da Monako uvede poreze kako bi financirao francuski državni proračun, odnosno prijetnje da će u suprotnom vojno napasti i anektirati Rainerovu kneževinu.

1

Nije teško pretpostaviti da je jedan od glavnih motiva za stvaranje Grace bilo nastojanje da se pograbe Oscari i druge prestižne nagrade. Olivier Dahan je u tome imao izuzetnog uspjeha zahvaljujući La vie en rose, biografskom filmu posvećenom Edith Piaf. Kao svojevrsni model za Grace se, međutim, nekako lakše može identificirati nešto ranije u kina puštena Diana. Oba filma su za protagonisticu imali tragično stradalu princezu i jednu od najvećih ikona 20. stoljeća, odnosno u oba je filma glavni lik tumačila ugledna australska glumica. Na Dahanovu žalost, oba filma su slično prošla kod publike i kritike. Kada se usporede, moglo bi se reći da je u slučaju Grace palac dolje bio daleko više zaslužen.

Izvor većine problema za Grace je scenarij Arasha Amela koji, suočen s nedostatkom neke ozbiljnije drame u životu naslovne protagonistice, to nastoji nadoknaditi kreativnim, ali ne previše uvjerljivim prikazivanjem povijesti. Tako je Graceina odluka da se vrati glumi pretvorena u prvorazredni skandal (a zapravo, sasvim banalnu stvar u usporedbi s onime čime su naslovnice tabloida punila njena djeca). Još manje uvjerljivim čini se pokušaj da spor oko relativno nevažne svote novaca koje plejboji i tajkuni ostavljaju izvan domašaja francuskih poreznika pretvori u međunarodni problem kalibra kubanske raketne krize. Najgore je, međutim, što Amel i Dahan sve to začinju prilično slabašnom dvorskom spletkom, odnosno pokušavaju od svega napraviti svojevrsni hommage Hitchcockovoj Rebecci, koji pak na kraju izgleda toliko bijedno da se lakše može shvatiti kao slučajna parodija.

2

Publici će, međutim, najviše u oči ući gotovo očajničko nastojanje Kidman da opovrgne sve one zlobnike koji su tvrdili da zbog injekcija botoksa u lice više nije u stanju adekvatno glumiti različite emocije. Dahan joj izlazi u susret ne samo tako što gledatelje bombardira krupnim planovima, nego i uvođenjem lika ekscentričnog aristokrata (koga tumači Derek Jacobi) koji Grace podučava “ispravnom aristokratkom držanju”, odnosno pokazivanju emocija kao da je riječ o sudionici dramske sekcije u osnovnoj školi, a ne holivudskoj profesionalnoj glumici. U svemu tome Jacobi izgleda kao karikatura, a gotovo svi drugi glumci – uključujući vidno neraspoloženog Rotha – prolaze još gore. Scenarij ih je u mnogočemu sveo na patetične stereotipe i svojevrsne voštane figure. Jedina stvar koja Grace čini koliko-toliko uvjerljivom jest to što, zahvaljujući atraktivnim lokacijama i raskošnim kostimima, film lijepo izgleda, isto kao što (ponekad) lijepo zvuči. Savršenstvo vanjske forme, međutim, ovdje manje nadoknađuje, a više ističe ispraznost i promašenost sadržaja. Kada Grace od Monaka konačno dođe do svoje odjavne špice, publika će biti zahvalna što scenarij život protagonistice nije prikazao do njenog povijesnog kraja. Da se umjesto par godina na isti način tretiralo par desetljeća, Grace bi predstavljala još gore mučenje. Gore od spoznaje da i među filmofilima tako omražene ličnosti poput Weinsteina ponekad znaju biti u pravu.

6 komentara za “Grace od Monaka (2014.)

  • romeo says:

    Recite vi kaj hoćete, ali i u svojim 40-ima Nicole izgleda fantastično…

  • alfred says:

    Da, ali pokojnoj Grace Kelly nije ni do koljena po ljepoti i umiljatosti.

  • Matea Rebrović says:

    E o ovom filmu ću imat podosta za reći. Pogledala sam ga odmah prvi dan iz 2 razloga: Kidman mi je oduvijek broj 1, a priča o Grace Kelly nadasve zanimljiva.

    Postoji veliki problem kad se radi o biografskim filmovima, a to je da scenaristi i redatelji imaju pred sobom divne, inspirirajuće, neke tužne, neke sretne priče, ali priče koje nisu filmske priče. I veliki broj biografskih filmova onda kiksa jer ispadnu patetični, površni, neiskorišteni i naravno, uvjek se vrti neka kontroverza oko toga je li to zbilja tako bilo. Lako je s biografskim filmovima o “malim” ličnostima, no princeze Diana i Grace Kelly, Marilyn Monroe, J. Edgar, Lincoln, Margareth Thatcher to sigurno nisu, a filmovi o njima su srednja i niža žalost. U zadnjih nekoliko godina nitko ne zna napraviti pošten biografski film koji će ispričati priču ličnosti, a isto tako imati sve elemente filma koji će zadovoljiti publiku. Pritom najviše mislim na uvod, zaplet, vrhunac, rasplet što je esencija svake filmske priče jer u protivnom dobijemo prazan hod i dosadan film. Oni biografski filmovi koji mi padaju na pamet u zadnjih 10ak godina, a da su ispunili svoju svrhu su Ray, Walk the line, King’s speech (još uvijek smo kod “velikih” ličnosti).

    Da se konačno osvrnem na ovaj film i recenziju 😀 Složit ću se s nekim stvarima u recenziji. Ono što me bode u tekstu je što si napisao da je jedan od glavnih motiva pograbiti Oscare. Mislim da svaka produkcijska kuća priželjkuje prestižne nagrade i da prepoznaju ono što bi im to moglo donijeti, ali mislim da im to nikada nije glavni motiv. Glavni je definitivno zarada, dok je ostalima koji rade na filmu to nešto s umjetničke i profesionalne strane. Nitko ne može sa sigurnosti reći da je neki film za Oscara dok ne vide kako je isti prošao kod publike i kritike. A mislim da je taj brod za ovaj film potonuo.

    Ono što je meni najviše smetalo u ovom filmu je što je napravljen “školski”. Kadrovi to najviše govore, a i sama montaža. Imam osjećaj da je to radio neki početnik jer se kroz film stalno ponaavlja isti motiv. Nicole Kidman ima prekrasne oči, da, odlična je glumica koja će njima, ali i svojim licem najviše izraziti emociju, ali zaboga, jel svaki put potreban detalj i krupni plan? I to u nekoliko scena, po par minuta, kroz veliki broj kadrova? Školski i početnički. Isto tako se kroz film povlači nekakav efekt starijeg filma, čemu to? Kako bi nam približili vrijeme u kojem se to događa? Nema potrebe, više bi me veselila kristalno čista slika, jer su lokacije zbilja prekrasne, i film je dosta vizualan.

    Zatim, ono što sam navela u općenitom dijelu, film nema filmsku priču, nedostaje drame, uzbuđenja. S par scena se to pokušalo, ali kako ljutiti princ radi scenu na obiteljskom okupljanju razbijanjem čaše i par neugodnih riječi nije dovoljno, nego više kao neki patetični pokušaj. Šteta što ovaj film od svojih zapravo kratkih sat i pol, ima odličnih samo zadnjih 15 minuta.
    Nicole Kidman je odradila svoj posao i više nego korektno, s obzirom kakav scenarij su joj ponudili. Tim Roth je pokraj nje totalni promašaj i čini se kao neki dosadnjaković bez kojega film može. Iako je princ, nitko ne bi ni skužio da ga nema.

    Lol, ovo je još jedna recenzija, pardon na dužini.

  • plasticky sheen says:

    Romeo! Sto je tvoja definicija za “fantasticno”? Da nije mozda “plasticno”?

  • DS says:

    Jefferson Airplane ima Plastic Fantastic Lover. Seems legit.

  • jelena says:

    dramaticno snishodljiv film

    obicno se bar emocija u ovakvim ostvarenjima ubode, ovde su i to nenormalno promasili. fijasko totalni i transfer blama

    ne znam za napisano u vezi lica kidmanove, krupne kadrove sam videla kao ono, daj da snimimo nesto lako izdvojivo za u prenos za oskara, i tad malo podseti na grejs, posebno u govoru na kraju. zasto je za film bitno da se skida manir i sl, a zanemaruje stav i razmisljanje… bez veze je pricati o ovome, poenta je da se jedino uopste ne slazem da je nikol losa izoperisana glumica.

Leave a Reply

Your email address will not be published.