Gospodin Holmes

[B. Condon, 104 min, 2015.]

9

REŽIJA

Bill Condon

SCENARIJ

Jeffrey Hatcher prema knjizi Mitcha Cullina

GLUME

Ian McKellen, Laura Linney, Milo Parker, Hiroyuki Sanada

SAŽETAK

Prekrasan osjećaj dovršenosti umjetničkog djela s mašnicom na kraju.

7,1

PROSJEČNA
OCJENA
ČITATELJA

8,0

PROSJEČNA
OCJENA
FAK-OVACA

VAŠA OCJENA

Piše: Koraljka Suton

Pisati o nečemu, tj. nekome do te mjere legendarnom kao što je fiktivni detektiv Sir Arthura Conana Doylea sklizak je teren epskih proporcija. Srećom, moj posao ovdje nije osvrnuti se na gospodina Holmesa, već na Gospodina Holmesa, najnoviji uradak Billa Condona, temeljen na romanu A Slight Trick of the Mind američkoga pisca Mitcha Cullina. No, Sherlock kakvog Condon prikazuje (a Cullin opisuje) u jednoj se ključnoj stvari ipak znatno razlikuje od svih ostalih, što filmskih, što televizijskih verzija koje su se s Doyleovim pričama i naslovnim junakom poigravale na bezbroj načina – Sherlock Holmes star je i dementan.

Godina je 1947., a odavno umirovljeni devedesettrogodišnji detektiv (Ian McKellen) upravo se vraća iz Japana u rodnu Englesku, točnije u seosku kućicu u Sussexu, gdje živi s domaćicom gđom Munro (Laura Linney) i njezinim malim sinom Rogerom (Milo Parker). Holmes je u Hirošimi primarno bio kako bi se domogao biljke koja bi mu trebala pomoći da poboljša svoje pamćenje. Nezadovoljan činjenicom da je Watson od njegovog zadnjeg slučaja, koji ga je i nagnao da napusti svoj poziv, napravio veću fikciju nego inače, Holmes odlučuje sam zabilježiti „kako su se stvari stvarno odigrale“, no nikako se ne može sjetiti razrješenja, a samim time ni razloga svog umirovljenja…

TUP11

Na narativnoj bazi, Gospodin Holmes može se pohvaliti meni uvijek dragom nelinearnom strukturom pripovijedanja koja otvara prostor mozaičnom slaganju priče i pomnom tempiranju iznošenja i otkrivanja informacija s ciljem postizanja što većeg efekta, dramaturški i emocionalno. Tako kroz 104 minute nečega što bih nazvala izrazito kvalitetnom, dirljivom i dojmljivom dramom pratimo gorespomenute tri narativne niti – Condon nas svako malo šalta iz „sadašnjosti“ u nešto lakše dohvatljivu nedavnu prošlost Sherlockovog boravka u Japanu, a zatim i u onu koja je detektivu jednak misterij kao i znatiželjnim gledateljima. Rujući po riznici vlastitih fragmentiranih sjećanja koja su mu neuhvatljiva, a samim time i neshvatljiva, Holmes nam kao publici zapravo omogućuje otkrivanje djelića njegove prošlosti tek u trenutku kada ih i on sam napokon dohvati.

Time smo mi većinu vremena u poziciji samog Holmesa, a ne 10 koraka iza njega, kako smo do sada navikli biti zahvaljujući njegovoj intelektualnoj superiornosti koja ga i čini nedokučivim predmetom fascinacije. U svojoj nam je srži on dostupan „iz druge ruke“ – kroz fikciju najboljeg mu prijatelja, čije pisanje ide kroz filter zadivljenog suigrača. U ovom je pak filmu Sherlock stavljen u situaciju da upravo ono što ga kao Sherlocka određuje i što je vremenom postalo svojevrsnim sinonimom za njega samoga, polako nestaje i prestaje ga služiti. A to ga čini ranjivijim nego ikada prije.

br11

Kroz cijeli ga film goni potreba za time da se sjeti razrješenja davno odigranog slučaja kako bi dokučio samoga sebe, što znači da je slučaj koji treba razriješiti u biti onaj vlastiti – slučaj koji ga, uslijed činjenice da je ljudsko biće koje stari, zahvaća neovisno o njegovoj briljantnosti; slučaj prisjećanja samog slučaja, kako bi spoznao zbog čega se povukao iz profesije koja je bila njegov životni poziv i omogućila mu maksimalnu upotrebu njegovih kapaciteta.

Takvom se postavkom priče u konačnici obrađuje jedna od najizraženijih tematika samog filma, ona koja Sherlocka Holmesa raskrinkava kao krajnje usamljenog čovjeka. Jer ako je on već po defaultu usamljen uslijed nemogućnosti drugih da ga razumiju, u trenutku kada postaje stranac samom sebi i time u nemogućnosti shvatiti vlastiti um i njegove odluke, ta se usamljenost može samo potencirati. Srećom, osoba koja istovremeno služi kao lijek i zrcalo tog stanja upravo je mali Roger, znatiželjan i bistar dečko koji je taman zakoračio u proces otkrivanja svijeta, spreman upiti sve čemu ga Holmes ima podučiti. McKellen i mali Parker prekrasno su kreirali topao i zaigran odnos dviju usamljenih duša koje si međusobno predstavljaju poticaj, nadu i emocionalno iscjeljenje.

black swan

Uspostavljanjem tog odnosa do kojeg ti je kao gledatelju maksimalno stalo, film progovara o tome na što se čovjek svede kada ga se ogoli, odnosno kada mu se prisilno oduzme ono na temelju čega je gradio cijeli svoj identitet, u Holmesovom slučaju njegov genijalni um koji ga je cijeli život odvajao od drugih – sve što ostaje naposljetku je elementarna ljudska potreba za kontaktom, toplinom i bliskošću. I zapravo su oko toga građene sve 3 narativne niti, odnosno sva 3 „slučaja“ koja se na kraju fino isprepliću, a koji za poantu imaju rješavanje zagonetke Holmesove ličnosti – on u ”sadašnjosti” pokušava dohvatiti situaciju iz prošlosti, što će neminovno utjecati na njegove postupke u budućnosti; jer naime, priča iz Japana nastavlja se i nakon što se on iz istog vrati.

U jednoj od zadnjih rečenica filma Holmes komentira kako se život ne bi trebao napustiti bez osjećaja dovršenosti, i to neposredno nakon što je učinio nešto čemu se cijeli život odupirao, sa svrhom koja podlogu nema u razumskom razmišljanju, logici i intelektu, već u altruizmu i empatiji. Točno taj osjećaj dovršenosti uslijed inspirirane akcije i zatvaranja jednog kraka vlastite životne radnje (a samim time jednog kraka filmske priče) mene je pratio prilikom izlaska iz kina dvorane. Prekrasan osjećaj dovršenosti umjetničkog djela s mašnicom na kraju, koje je na bazi narativa i emocionalne snage zatvorilo krug i pokazalo kako se biva poantiranom i smislenom cjelinom.

Leave a Reply

Your email address will not be published.