Gospodarica zla (2014.)

Piše: Decadent Sympozium

Snimiti bajku nije lako. Gusta pripovjedna struktura bajke zasnovana na snažnoj funkciji simbola i metafore u pravilu zahtijeva ili ozbiljan angažman estetski potkovanog autora, koji upotrebom audiovizualnih elemenata filma predočava apstraktnost likova, odnosa i svijeta, ili zahtijeva prepričavanje radnje prenošenjem njena smisla u realističniji svijet, gdje se traži logičko povezivanje događaja. Snow White and the Huntsman (2011.) te Hansel i Gretel (2013.) recentni su primjeri „prepričavanja“ koji dosta dobro funkcioniraju – prvi je pretendirao biti realističniji prikaz bajke, dok je drugi savršeni spoof. Animirane varijante iza samog Disneyja drugi su odlični primjeri valjanog prepričavanja bajki, iako su rijetko kada uistinu bajkoviti ili basnoviti. Maleficent nije ni jedno ni drugo, već je nedorečena petlja oba pristupa.

Autori kao da su htjeli racionalizirati elemente bajke o Trnoružici i zadržati sve njene aspekte bez da su se uistinu htjeli potruditi oko tog disbalansa. Bajka rijetko objašnjava točne motive, uzročno-posljedične veze i odluke likova, njihove pozadine, života, mjesta i vremena radnje. Nebitna su, ali u filmu ipak dolazi do stalnih izmjena naglaska bajka-realizam. Površno predstavljeni svjetovi i likovi te montažni rezovi koji jure naprijed s događajima i odnosima funkcioniraju prigodno jednom kada prihvatite poletnu neozbiljnost pristupa, jednom kada vam se učini da je film za mlađe. Međutim, istog trena racionalizacijski elementi počinju se nametati i uvoditi gorespomenute faktore prostora, vremena, pozadina i odnosa dok se zadržava banalnost prepričavanja koje istovremeno sve te faktore zanemaruje. Za usporedbu, u Snow White and the Huntsman stvoren je osjećaj prostora i vremena sekvencama putovanja te nezgodama koje ih zatiču. Njima treba vremena doći od točke A do točke B. U Maleficent stvoren je osjećaj dvorišta s četiri posjeda, svi su jedni od drugih na distanci pljuvačke, ali jedni o drugima nemaju pojma dok se istovremeno naganjanju za glave. Ne bih ulazio u raspletanje pripovjednih propusta jer je lista značajna i opširna te u mnogočemu podliježe klasičnim pogreškama mnogih osrednjih filmova. Primjerice Maleficent (Angelina Jolie) pokazuje nevjerojatne magične sposobnosti, međutim nikada ih ne koristi kada je doista potrebno i cijela se priča u suštini svodi na perpetuiranje situacije selektivnim odabiranjem njenih sposobnosti i intelekta.

3

Ono što jest zanimljivo svakako je feministički podtekst koji izokreće sve relevantne događaje Trnoružice s malenim, slatkim obratima, a da opet zadržava prepoznatljivu radnju. Taj faktor svakako bi preokrenuo kvalitetu filma unatoč propustima s elementima s kojima se očigledno scenarist nije znao nositi, da nemamo problem s ritmom – niti jedan važan događaj iz bajke nije efektno isporučen. Pritom pogotovo ističem funkciju i trenutak poljupca – sjajna ideja, potrošna provedba. Otklon od odmjerene montaže povećava se s odmakom radnje, naime kao da je film morao biti dovršen unutar 100 minuta, a ostalo je još toliko toga za proći iz bajke. Veliki je nesrazmjer prisutan između tri filmska čina. Prva trećina debelo je posvećena uvođenju u priču bajke, nakon čega slijedi detaljiziranje odnosa kakvo bi si mogao dopustiti dvosatni film, što rezultira natrpanim krajem s izgubljenom smislenošću. Također, neki od funkcionalnih elementa iz bajke – poput tri dobre vile ili vretena – posve su nasilu ubačeni i bezvezno iskorišteni, naime ne u sklopu cjelokupnog smisla priče, nego zato jer se nalaze u izvornoj Trnoružici. Dakle, debelo nedorečeno.

Za očekivati je da Maleficent vizualna strana filma drži na visini. Pandora na kvadrat, štoviše, stoga bi Cameron bio ponosan. U pravilu se efektima ne bi trebalo popustiti, ali Maleficent sadrži dvije komponente zbog kojih dobiva dimenziju za razmatranje. Najprije, ljepota okružja i kvaliteta animacije zbrinuta je od početka do kraja filma s jednakim žarom, što znači da vas uvijek može ugodno iznenaditi novim detaljima, kontrastom ili izborom boja. Slikovna sredstva sjajno su iskorištena, dok, kao i u Snow White and the Huntsman, James Newton Howard uhu ugodnim skladbama zbrinjava bajkovitu atmosferičnost. Unatoč ponekim mračnijim scenama, film je perolak i umirujuć za živce, što je svakako pozitivna kombinacija za obiteljsko gledanje, u kojem bih smislu film dakako preporučio. Drugi sjajan aspekt vizualne strane filma su kompozicije kadrova. Film se služi širom paletom tehnika prikaza, a boje, objekti u kadru i njihove kretnje uvijek su u ekvilibriju. Gotovo školski, ali primamljivo, aritmetički odnos sadržaja u kadru producira prekrasnu igru objekata, no što to uistinu vrijedi, kada je osnova filma polegnuta u mlako pripovijedanje?

2benedict

Zaključno, završit ću osvrtom na likove i glumce čiji su performansi karikaturni. Film se u potpunosti usmjerava na simpatičnu Angelinu Jolie, s čijim likom ne možete ne suosjećati i na čijoj strani morate biti ako imate zrno čovječnosti u sebi, što je svakako uredu za film. Sama Jolie je uredu, vidno se zabavlja, puno toga nudi, ali uvijek tek toliko, koliko je potrebno. Kada su u pitanju ostali, izuzev kratkih scena s kraljem Stefanom kojeg utjelovljuje podcijenjeni Sharlto Copley, performansi su, za ono malo što se njihovi likovi pojavljuju, ispod razine. To posebno vrijedi za Elle Fanning kao Trnoružicu, za koju su odlučili da će biti glupa i nesposobna, pa se Elle morala ponašati kao da je biljka kojoj je bog na trenutak ubacio zrno svijesti, ali ni drugi likovi, to jest glumci, nisu daleko. Kako bi i bili, kada im je vrijeme na zaslonu mizerno.

4 komentara za “Gospodarica zla (2014.)

  • Izabela says:

    joj pa to je izašlo na moj rođendan! odlično mi je što si uspoređivap snjeguljicu i lovca s ovim filmom, jer sam ja imala sličnu namjeru, doduše s još ponekim filmom, pa će biti zanimljvio, jer imam poprilično suprotno mišljenje. doduše film pogledah jednom, sad će ići drugi put, ali iz perspektive iz koje sam promatrala taj film, moram reći da mi je umnogome bolji od bilo snjeguljice i lovca i inih ekranzacija zadnjih nekoliko godina baš na razini priče, i odnosa likova. ali uskoro će tekst, pa se nadam raspravi. to je uvijek tako zanimljivvo!

  • DS says:

    Dapače. Imaj na umu da film ne čine samo priča i likovi. 😀

  • Izabela says:

    pa kome ti to govoriš, komparatistu ili kaj ? 😀 htjedo reći da će nam se na tom planu subobiti mišljenja :)

  • shiboleth says:

    film velikim dijelom nosi lice A. Jolie i čini mi se da je ono dobro iskorišteno. Ono nosi film i tu je sva radnja. A što se tiče ostalog, ha istina, moglo je bolje… Ali za neobavezno gledanjeu, super je…

Leave a Reply

Your email address will not be published.