Godina nasilja

[J. C. Chandor, 2014.]

6

REŽIJA

J. C. Chandor

SCENARIJ

J. C. Chandor

GLUME

Jessica Chastain, Oscar Isaac, David Oyelowo, Alessandro Nivola, Albert Brooks, Elyes Gabel, Catalina Sandino Moreno

SAŽETAK

Prava je šteta što ispod tog izvrsnog izgleda nema ništa što već nije obrađeno puno bolje u drugim filmovima.

7,3

PROSJEČNA
OCJENA
ČITATELJA

---

PROSJEČNA
OCJENA
FAK-OVACA

VAŠA OCJENA

Piše: Damjan Raknić

S radnjom smještenom na kraj 70-ih godina prošlog stoljeća, A Most Violent Year stilski nastoji parirati gangsterskom filmu Novog Hollywooda, ali pritom ne uspijeva ponuditi ništa novo. Priča prati kraći period u životu vlasnika tvrtke za prodaju lož ulja, Abela Moralesa (Oscar Isaac), i njegovog nastojanja da se uspe na gospodarskoj ljestvici u New Yorku. Odbijajući koristiti se ilegalnim, odnosno mafijaškim sredstvima da se riješi konkurencije koja je taj način djelovanja odavno prigrlila, on se nalazi u konstantnom konfliktu sa svojim okruženjem, pa tako i sa svojom ženom Annom (Jessica Chastain) koja dolazi iz kriminalno integrirane obitelji, čije usluge Abel odbija koristiti.

Priča je decidirano minimalistička, odnosno pokušava pronaći novi način pričanja priča o nevoljkim gangsterima koji se nalaze u dilemi trebaju li napustiti svoje morale i prigrliti ilegalno djelovanje. Dojam koji film ostavlja odlučno je retro, s namjerom da se uklopi u filmski pejsaž naslova koji mu služe kao inspiracija. Posuđujući od svih podjednako, A Most Violent Year ne djeluje autentično, premda je tehnički napor koji je uložen u rekreaciju vremena na zavidnoj razini. Fotografija mladog snimatelja Bradforda Younga je odlična, a produkcijski dizajn i kostimografija savršeno evociraju period u koji je radnja smještena. Oscar Isaac i Jessica Chastain u ulogama supružnika koji se bore protiv svojih poslovnih suparnika vrlo su dobri, a izvedbe su suptilne s malo glumačkih naglasaka. Isaac stoički podnosi sve napade na sebe te kontinuirano tijekom filma u sebi gradi bijes i revolt dok je Chastainova puno više zapaljiva te brzo poseže za obrascima ponašanjima koje je naučila od svojeg oca.

b

Zadužen da poveže ove elemente u funkcionalnu cjelinu, redatelj J. C. Chandor pokazuje da je velik ljubitelj raznih stilskih elemenata, ali da nije dobar vizualni pripovjedač i pisac. Chandor film režira jednolično koristeći kadar gotovo isključivo kao dokument te ga lišava vizualnih akcenata koji nisu očiti i evidentni. U filmu imamo jako puno istog i sličnog pokazivanja razvoja radnje te prateći glavne likove vrlo brzo upadamo u pripovjedačku rutinu koja se u nešto više od dva sata filma nikada ne izdigne dalje od prve razine. Međutim, možda je Chandorova najveća slabost pozicioniranje kamere unutar scene i pri tom pokazuje najmanje umijeća, jer je kamera rutinski na krivom mjestu, odnosno njegov mizanscen i kompozicija ne komuniciraju s gledateljem na najbolji način.

Sama priča dosta je razbacana, a motivi nisu dobro povezani te glavni izvor dramske dinamike postane jasan vrlo brzo, a bez potrebne nadogradnje i vrlo dosadan te publika zbog toga gubi interes za praćenje sudbine likova. Tako je film koji vrlo brzo razvije samo jedan motiv osuđen na propast, budući da i ovako i onako minimalistička (premda je možda točnije reći tanka) priča ne nudi ništa u smislu drame i energije koja bi praćenje ovih likova činila zanimljivim. Tijekom filma dobije se dojam da je Chandor definitivno odgrizao prevelik komad narativa te da se u njemu nikako nije snašao. Sporedni likovi, kojih ima podosta, rijetko kada pokažu više od jedne karakterne crte, ne uspijevajući biti dostojni scenski partneri Moralesovima, koji su unatoč svojoj predvidljivosti ipak puno privlačniji gledatelju. Priča također nespretno teče prema naprijed, a motivi koji se uvode nisu u osnovni narativ na kvalitetan način integrirani. Previše nepoznanica ostavljeno je gledatelju da sam povezuje, što zbog želje da se priča namjerno ne razvija, želeći postići dojam da je svaki mikrokonflikt i mikrosituacija od presudne važnosti, što zbog nemogućnosti da se priča o Abelu ispriča bez uplitanja ‘teške’ scenarističke ruke, koja pred njega baca konflikt samo zato da priča ne djeluje mršavo i neuhranjeno. Narativna linija s napadnutim vozačem Moralesove kompanije i posebice njezina konkluzija toliko odišu amaterizmom da je pravo čudo da takvu grubu grešku nitko nije uočio i molio Chandora da je ispravi. Kada na tako što dodate jedan očiti simbolizam, koji bi trebao služiti kao ‘točka na i’ ovog istraživačkog postupka, gledatelj se ne može oteti dojmu da je upravo gledao neku vrstu fetišizacije stila, jer je očito bilo važnije dobro skrojiti Abelov kaput, nego napraviti priču koja će imati dubinu i smisao.

b2

Zaključno, A Most Violent Year nasilno se pokušava ugurati u rečenicu s klasicima gangsterskog filma, pritom, međutim, zaboravljajući da je za to potrebna razrađena priča i redateljska ruka koja tom pričom izvrsno barata. Oscar Isaac i Jessica Chastain rade s materijalom najbolje što mogu, a definitivno najveće pohvale zaslužuje tim zadužen za izgled filma. Prava je šteta što ispod tog izvrsnog izgleda nema ništa što već nije obrađeno puno bolje u drugim filmovima.

Jedan komentar za “Godina nasilja

  • Gjuro says:

    Slažem se s Damjanom. Koliko ga hvale na sve strane, očekivao sam više. A opet daleko od toga da nije gledljiv.

Leave a Reply

Your email address will not be published.