God Help the Girl [S. Murdoch, 2014.]

Piše: Igor Opić

Nisam ljubitelj filmskog mjuzikla. Zbilja nisam. Čudno, s obzirom na to da volim film i glazbu kao zasebne kategorije, ali pomisao na filmsku fabulu koju naprasno prekidaju pjesma i ples… Ne znam, taj koncept mi na filmu (uz časne iznimke) nikad nije bio previše privlačan. Kad sam još prije više godina čuo da Stuart Murdoch, mozak iza kultnog škotskog indie benda Belle & Sebastian, radi na projektu God Help the Girl – pjesmama s nekoliko vokalistica koje bi trebale poslužiti kao podloga za dugometražni film, pomislio sam da bi, s obzirom na izvanredne okolnosti (jako volim muziku Belle & Sebastian), mjuziklu kao filmskom žanru ipak trebao pružiti šansu.

2 - Copy

Stuart Murdoch je u najmanju ruku neobičan lik. Najbolji dio svojih ranih 20-ih, doba kad većina nas uzima ono najbolje što život pruža, proveo je bolujući od takozvanog sindroma kroničnog umora, nije mogao raditi i većinu vremena provodio je kod kuće pišući pjesme koje će koju godinu poslije snimiti s gorespomenutim bendom. Stoga ni ne čudi što je radnju svog redateljskog prvijenca uvelike temeljio na svojim iskustvima. Priča je to o Eve (Emily Browning), Australki koja se prije nekoliko godina doselila u Glasgow. U prvoj sceni vidimo je kako se pod okriljem noći kroz prozor iskrada iz nekakve ustanove (scena koja neodoljivo podsjeća na početak legendarnog spota „Crazy“ grupe Aerosmith). Ubrzo doznajemo da se Eve nalazi u nekoj vrsti mentalne ustanove u kojoj se liječi od anoreksije, no čini se da često ima običaj „odšetati“ na nekoliko dana. Ubrzo sreće Jamesa (Olly Alexander), nadobudnog lokalnog glazbenika-šmokljana, koji je pak upoznaje s Cassie (Hannah Murray), djevojkom kojoj drži satove gitare. Njih troje ubrzo osnivaju bend i kreću na ljetnu avanturu u kojoj se miješaju depresija, romantika, ples i glazba.

I upravo glazba, stvarno odlična glazba, nosi cijeli film jer, kao što je jasno iz sinopsisa, priča je vrlo jednostavna, neki bi čak rekli i banalna. Budući da se u filmu pojavljuje 20-ak songova, u nekim trenucima ne prođe ni pet minuta, a već krene sljedeća pjesma pa imate osjećaj da one ovdje nisu u funkciji filma nego obrnuto i da su radnja i dijalozi između njih tu samo da popune prazan hod u ovoj „kolekciji video spotova“, kako su neki već prozvali ovaj filmski uradak. Apsolutno se slažem s tim, ali, čovječe, kakvi su to spotovi, kakva glazba! Druga stvar koju mogu zamjeriti Murdochu prilično su jednodimenzionalni, stereotipni likovi:  depresivna genijalka Eve, nezgrapni „geek“ s naočalama i gitarom James i Cassie, djevojka iz bogate obitelji pomalo tupog pogleda koja „samo želi naučiti pisati pop pjesme“. Zbilja je šteta što Murdoch nije malo više poradio na karakterizaciji i odnosu između likova jer ovaj trojac zbilja odlično funkcionira pred kamerom, sve se čini prirodno, toplo i nepatvoreno te je jasno da se ekipa tijekom snimanja odlično zabavljala kako ispred, tako i iza kamere. Tek nekih 15-ak minuta pred kraj svjedočimo nekom iole dubljem poniranju u likove, ali na kraju ipak sve završi gorkim osjećajem kod gledatelja zbog nedovoljno iskorištenog potencijala.

god help the girl review

No unatoč tim očitim scenarističkim nespretnostima, teško je ostati ravnodušan na ovaj film, neosporno je da je napravljen od srca i bez pretencioznosti koju biste možda očekivali od projekta ovog tipa. Kao što sam već spomenuo, odlična glumačka postava predvođena sjajnom Emily Browning, koja je sa svojim čestim pogledima u kameru dok pjeva Murdochove divne „malo drukčije“ pop pjesme, uz vedar i prpošan prikaz inače stereotipnog sumornog Glasgowa, dovoljan razlog da žrtvujete gotovo dva sata ovoj posveti inteligentnoj pop glazbi i njezinoj doista terapeutskoj sposobnosti, kako za one koji je stvaraju, tako i za njezine konzumente.

Leave a Reply

Your email address will not be published.