Gett: The Trial of Viviane Amsalem

[R. & S. Elkabetz, 115 min, 2014.]

8.5

REŽIJA

Ronit Elkabetz, Shlomi Elkabetz

SCENARIJ

Ronit Elkabetz, Shlomi Elkabetz

GLUME

Ronit Elkabetz, Simon Abkarian, Menashe Noy, Sasson Gabai

SAŽETAK

Umjetničko djelo, film o (ne)slobodi žene i o nakaradnosti društvenih zakonitosti, ali režiran, napisan i, iznad svega, odglumljen farhadovski precizno, s daškom satiričnosti.

10

PROSJEČNA
OCJENA
ČITATELJA

---

PROSJEČNA
OCJENA
FAK-OVACA

VAŠA OCJENA

Piše: Jelena Djurdjic

Gett: The Trial Of Viviane Amsalem posljednji je dio trilogije o bračnoj sagi Viviane i Elishe Amsalem. S obzirom da sam pogledala samo online dostupne inserte iz To Take A Wife (2004.) i 7 Days (2008), ne treba me previše ozbiljno uzeti kad kažem kako nije neophodno pogledati prva dva dijela, a da bi se treći u potpunosti razumio. Moj argument nije, doduše, preglup – Gett otpočetka do kraja govori o situacijama i dešavanjima izvan našeg vidokruga (cijeli film snimljen je u sudnici, uz tri i pol scene u čekaonici). Nema svijeta izvan te sobe, jer njihovi životi izvan sudnice više ne postoje. Nakon godina nesretnog braka, Viviane napušta supruga, i podnosi zahtjev za razvod. Ne postoji pitanje imovine, starateljstva, prevare… samo imperativ slobode. Pred nas izlaze advokati, svjedoci, supružnici, i mi slušamo njihove priče. Mi, i tročlano vijeće koje čine rabini (čiji predsjedavajući mora biti davno izgubljeni brat blizanac Mandyja Patinkina). Njihov zadatak je da odluče hoće li natjerati supruga da joj da razvod ili ne – želja žene da izađe iz bračne zajednice kao takva ništavan je argument. Jer muškarac razvod ne da.

Ovo nije dosadnjikavi političko-sekularni-proceduralni pamflet, samopravednička oda ženskom gnjevu, niti eksperiment u formi, eksperimenta radi.

Ovakve filmove uvijek imam potrebu da braniti, iako ih možda trenutno nitko ne napada, bar ne ovdje. Ovo nije dosadnjikavi političko-sekularni-proceduralni pamflet, samopravednička oda ženskom gnjevu, niti eksperiment u formi, eksperimenta radi. The Trial of Viviane Amsalem umjetničko je djelo, film o (ne)slobodi žene, i o nakaradnosti društvenih zakonitosti,  ali režiran i napisan, i iznad svega , odglumljen farhadovski precizno, s daškom satiričnosti. Glumci stoje u središtu filma, i to mjesto ispunjavaju i posjeduju. Dok je redateljsko-scenaristički najvažnije bilo pronaći balans u argumentima, tišini i povicima, ne preigrati na emocionalno, ne upasti u tirade, ne ponavljati se, održati tempo, ne pasti u formalizam, u čemu se uglavnom uspijevalo, glumci su morali opipljivo ispuniti one momente kada ne govore, a takvih je bilo podosta. Bilo da je snimana u close-up maniri (što je mnoge podsjetilo na Bressonov stil u filmu Suđenje Ivane Orleanske), ili tek u lijevom dijelu  ekrana,  gdje je veći dio filma prosjedila vizualno dominantna žena crne kose i kože boje alabastera, Ronit (Viviane) nije (pro)pustila ni jednu scenu! Različiti osmijesi za različite svjedoke, gestikuliranja, neverbalna prkošenja (puštanje kose u sudnici, oblačenje u crveno, nošenje sandala i kraće suknje), panika kad se još jedna sesija završi bez ikakvog rezultata…sve je to tu. Muški dio ekipe također briljira – Simon Abkarian (Elisha), kao bogotac pasivno agresivnog ponašanja, Sasson Gabai, kao Shimon, Elishin brat i advokat (zajedno s Ronit ga pamtimo po izuzetnom The Band’s Visit) i posebno Menashe Noy, u ulozi njezinog posvećenog advokata Ben Tovima.

Chevalier 3

Gett otvara petominutni uvod u priču, u kojem muškarci govore o ženi, za i protiv njezinog slučaja, dok nju ne čujemo. Zapravo tek poslije pet minuta vidimo da je ona uopće prisutna. Svaka sljedeća scena u sudnici se, očekivano, dešava tjednima, a najčešće mjesecima kasnije, te se tako postiže nevjerojatna dinamika, i novi prostor uopće u filmu. Naši junaci dolaze pred kamere energični, nervozni , rezignirani, iako su sekundu prije bili pred nama drugačije obučeni, i u sasvim drugom raspoloženju.  Željni su sucima što prije saopćiti što se sve izdešavalo u međuvremenu, čime se publici čini ogromna usluga, i film, blago rečeno, uspješno savladava zamke ograničenog mizanscena i opredijeljenosti za ovakvu dokumentarističko-kazališnu formu. Pored dinamike, ovim postupkom se originalno i neposredno postiže i transponiranje npr. Vivianine nelagode,mučnine, odlučnosti i beznađa, Elishine svedenosti i tvrdoglavosti, njihove frustracije, bijesa… osjećanja koja uvijek najprije uočavamo, a zatim slušamo čime su izazvana, i vraćamo se unazad, istovremeno koračajući unaprijed, ka rješenju. Neke scene traju svega nekoliko sekundi, jer se na ročištima tog puta ništa ne dešava, neke se odigravaju u čekaonici ispred sudnice, a neke donose katarzične momente, ne iznevjeravajući očekivanja.

Vidimo hrpu mizoginističkih budala, klaunova i manipulatora, koji se drže zajedno, preslabi i prebijedni, u glavu i u penis nesposobni da napuste arhaične zakone, i okrenu se životu.

Kako ovakav ispovjedni ton funkcionira najbolje ilustrira jedan dio zapleta. U pokušajima da pomognu supružnicima da očuvaju bračnu zajednicu rabini nalažu Viviane da se vrati na nekoliko mjeseci zajedničkom životu. Ako i dalje bude željela razvod, oni će joj onda pomoći i natjerati supruga da joj ga odobri. Nakon što ispuni svoj dio pogodbe od rabina možete čuti argument da joj i nije tako loše, ako je već mogla živjeti s njim. Ne tuče je, ne vara je, pristojno zarađuje, ponavljaju više puta. To je hrana kojom nas brat i sestra Elkabetz hrane. Sve više izgleda kao neka groteskna zajebancija, kao nemoguća u današnjem vremenu emancipacije.  Kad naravno odbacimo tu začudnost, vidimo hrpu mizoginističkih budala, klaunova i manipulatora, koji se drže zajedno, preslabi i prebijedni, u glavu i u penis nesposobni da napuste arhaične zakone, i okrenu se životu.

Chevalier 0

Ako ga uspoređujemo s Bergmanovim Scenes from a Marriage, ili novijim Farhadijievim A Separation, može se reći da im je samo tematika bliska. Elkabetzovi su svoj film ogolili pristupom, učinili ga prijemčivijim, ostali malo rezervirani na polju intimnosti i zbog toga ovo nije masterpiece. Suđenje Viviane nas se tiče i na emocionalnom nivou,  ulazi nam u glavu i tjera na verbalizaciju argumenata, zahtijeva  političko izjašnjavanje i povrh svega estetski dominira, u finoj stilizaciji kojoj je pomogao Jeanne Lapoirie (DoP koji radi s Ozonom). Raspletom potvrđuje sposobnost autorskog dvojca da izvrši pronicljiv uvid u ljudsku motivaciju i ponašanje, i sveukupno pokreće nas s previše strana, da obrana postaje bespredmetna.

Jedan komentar za “Gett: The Trial of Viviane Amsalem

  • Vidkung Kvinsling says:

    Sjajno napisano, jos da se pojavi srpsko-hrvatsko-bosnjacko-crnogorski titl.

Leave a Reply

Your email address will not be published.