Gangsterski odjel (Gangster Squad, 2013.)

Piše: Danijel Špelić

Gangsterski odjel (Gangster Squad, 2013., 113 min.)

Režija: Ruben Fleischer

Scenarij: Will Beall (prema knjizi Paual Liebermana)

Glume: Sean Penn, Ryan Gosling, Emma Stone, Josh Brolin, Nick Nolte

Ocjena: 6/10

 

O njemu su pisali Raymond Chandler, Ross McDonald i James Ellroy, Doorsi su pjevali o lijepim ženama koje tamo žive, a na njegovim ulicama filmove su snimali Michael Mann, Robert Altman i Roman Polanski. Mjesto radnje: Los Angeles. Grad Anđela. Vrijeme radnje: 1949., doba kad su gangsteri vladali njegovim ulicama, a policija bila podmićena, vrijeme kad su slava i krvoproliće dijelili zajedničke naslove u novinama. Los Angeles je inspiracija kojoj vijek trajanja neće isteći samo tako (čak se i jedan futuristički Blade Runner odigrava na njegovim ulicama), ali u današnje vrijeme, kad je granica između poštenja i kriminala poprilično maglovita, prašnjave stranice njegove prošlosti još uvijek predstavljaju jako dobru inspiraciju. Točnije, za one filmaše koji znaju što rade. Lee Tamahori svojedobno je snimio Mulholland Falls, skroman i poprilično podcijenjen film o naporima grupe žestokih policajaca da riješe teške slučajeve koji se odigravaju na ulicama anđeoskog grada. Curtis Hanson napravio je bolji posao sa svojim L.A. Povjerljivo, ekranizacijom pisane riječi spomenutog Ellroya (dobar film, jebeno bolja knjiga; citat by Ellroy), a da povijesne stvari još uvijek potiču inspiraciju pokazuje nedavni primjer filma u kojemu grupa žestokih murjaka kreće u rat protiv gangstera Mickeyja Cohena. Cohen je jedan od likova koji se mogu pronaći i u knjigama Jamesa Ellroya (ima ga i u filmu L.A. Povjerljivo) i svojedobno je bio pandan Alu Caponeu te je, baš kao i slavni ”poslovni” čovjek, završio u zatvoru zbog neplaćanja poreza. Što Gangsterski odjel čini zabavnom povijesnom, pa, pomalo besmislicom jer si je uzeo dosta umjetničke slobode oko reintepretiranja nekih povijesnih stvari. Na stranu to, riječ je o pristojnom filmu, barem do neke mjere, koji ima taj peh da bude pun mana. Inače bih rekao da svaki film ima svoje mane, no na neke je gotovo nemoguće zatvoriti oči, ma koliko god one bile ugodne i dobro izvedene.

Ako se zadržimo na osnovnoj priči, stvari djeluju obećavajuće. Los Angeles grca u, kako kaže jedan od likova, opsadi kriminala. Policija je nemoćna, nitko ne može napraviti ništa protiv Cohenove vladavine. Sve dok načelniku policije za oko ne zapane narednik John O’Mara. O’Mara je žestok tip koji više voli pravila i poštenje nego mito i korupciju, što ga čini savršenim čovjekom za predstojeći rat protiv Cohena. Uz slobodne ruke da izabere svoje ljude i upotrijebi metode koje god želi da sruši glavnog zlikovca, O’Mara vrlo brzo pokreće akciju koja će u konačnici, barem po filmu, dovesti do Cohenovog pada. Takva premisa obećavala je film gotovo starinskog štiha i to je obećanje ispunila, do neke mjere. „Gangsterski odjel“ postojao je u stvarnosti, no njegovo djelovanje ni danas nije u cijelosti razjašnjeno. Neki kažu da su bili neopjevani heroji, neki kažu da se nisu razlikovali od Cohena samog. Istina je, vjerojatno, negdje između. Problem je što takva premisa i ostaje na tome. Film je skupina već viđenih stvari. O’Mara i njegovi ljudi ekvivalent su Elliotu Nessu i njegovim Nedodirljivima (i to nije jedina sličnost koja će vas podsjetiti na poznati film Briana De Palme), glavni negativac obična je sirovina koja najbolje razumije jezik nasilja, a postoji i predvidljiva kompozicija scenarija sastavljena od svetog trojstva: junaci dolaze, junaci padaju, junaci uzvraćaju. Između toga ubačeno je nešto sitnog izgrađivanja karaktera naših junaka, no ljubavna priča između Emme Stone i Ryana Goslinga, kako je već netko primijetio, funkcionira samo zato što su njih dvoje u tim ulogama, jer sama po sebi ne nudi apsolutno ništa zanimljivog.

Spomenuvši njih dvoje, mora se spomenuti i ostatak naoružanog ansambla. I naglasiti kako je spoj zanimljiv, odličan čak, ali neiskorišten. Sean Penn svoju ulogu radi tako da na sve galami, udara ili mrko gleda. Josh Brolin (bivši klinac koji je pedalirao dječji bicikl u The Goonies) karizmatična je pojava, baš ono što jedan vođa treba biti, ali on je to: junak. Bez sivih zona. Robert Patrick je zabavan kao kauboj koji već u modernom dobu još uvijek ima taj kill ’em all-pristup, kao i Giovanni Ribisi u ulozi stručnjaka za ”tehniku”. Mala ulogica dopala je i legendu Nicka Noltea (u Mulholland Falls je imao ulogu kakvu ovdje ima Brolin). I lijepo ih je vidjeti sve na jednom mjestu, kao i činjenicu da svi oni znaju glumiti, ali i shvatiti da im scenarij nije ponudio ništa zanimljivog da izgrade svoje junake. S druge strane, za jedan gangsterski film, koji u pravilu obiluju kišom metaka i izravnim nasiljem, Gangsterski odjel taj je dio odradio više nego korektno. Puno pucnjave, puno akcije i puno mačo nastupa jer, kako se kaže, klin se klinom izbija. Uočljivo je da redatelj Ruben Fleischer nije iskusan u režiranju akcijskih scena, no napravio je pametnu stvar i umjesto da izmišlja toplu vodu, uzeo je za inspiraciju majstore koji su znali što rade. Pucnjava u slow motionu podsjeća na Johna Wooa u najboljem izdanju, izravnost pomalo na Sama Peckinpaha, a napravio je i mali hat tip De Palmi scenom obračuna na stubištu, čime je paralela s njegovim Nedodirljivima još uočljivija, što ga nekako stavlja u sredinu dojmova. Gangsterski odjel film je dobrih namjera, kvalitetne glumačke postave i ugodnog vizualnog dizajna. Nerazrađenost likova i pomalo zbrkan scenarij stvaraju protutežu kvalitetama tako da ga se može pogledati, eventualno se čak i zabaviti, no ne predstavlja uradak za dugačko pamćenje. Kako obrađuje razdoblje povijesti koje nije previše na meti autora, ima jednu malu prednost nad ostalim kriminalističkim filmovima, ali naglasak ja na ”malu”. Koliko ju je dobro iskoristio procijenite sami.

Jedan komentar za “Gangsterski odjel (Gangster Squad, 2013.)

  • Valentino Bahun-Golub says:

    Baš sam ga jučer pogledao, i slažem se, dobre face, zanimljivi setting i sva krasota digitalne fotografije, dosta zbrkan, al super zabava za jednu večer. I bio mi je nekak “lakši” nego Nedodirljivi.

Leave a Reply

Your email address will not be published.