Frank (2014.)

Piše: Boris Rakić

U doba kada glumci osiguravaju svoja lica na cifre s više numeričkih nula nego što u prosječnoj političkoj stranci ima karakternih, kada imaju klauzule u ugovorima o minimalnoj minutaži na filmu u kojima se vide u svoj svojoj ljepoti (ako mislite da Robert Downey Jr. kao Iron Man slučajno ima one učestale rezove na njegovo lice unutar maske, promislite opet), prilično je atipično da glumac koji je planetarno popularan, možda čak i na vrhuncu globalne vrijednosti svojeg imidža, odluči glumiti u filmu budžeta manjeg od budžeta za catering njegova nedavnog ljetnog blockbustera, a još čudnije je da u gotovo cijelom tom filmu na glavi nosi ogromnu masku. Michael Fassbender je, eto, čudan na taj način, a u ovoj humornoj drami o glazbi, pripadnosti, kreativnosti i življenju sa samim sobom pridružili su mu se veterani Scoot McNairy i Maggie Gyllenhaal, relativni anonimus Francois Civil, genijalna bubnjarka Carla Azar te zvijezda u usponu i tip koji će uskoro postati udomaćeno ime u javnosti Domhnall Gleeson.

4 - Copy

Jon (Domhnall Gleeson) je mladić prosječnih životnih iskustava, prosječnoga posla i prosječnog odgoja. Želi biti glazbenik, no smatra da u svoj toj svojoj prosječnosti jednostavno nema dovoljno mesa i inspiracije za stvaranje glazbe koja bi ga zadovoljila. Tijekom još jednoga besmislenog kreativnog naprezanja, ugleda čovjeka koji se gotovo utopio u moru. Saznajemo da se radi o klavijaturistu jednoga benda koji ima nastup tu večer te ga njihov menadžer Don (Scoot McNairy) vrbuje za nastup. Jon se uzbuđen pojavi na koncertu, no bend je sastavljen od vrlo osebujnih persona, među kojima prednjači pjevač Frank (Michael Fassbender), tip s ogromnom maskom na glavi koju nikad ne skida. Nikad. Jon, oduševljen svojim novim kreativnim prijateljima, odluči prihvatiti poziv za odlazak u nekakvu kolibu u Irskoj gdje će se baviti novim albumom. On je mislio da će tu biti samo za vikend, no Frank i ostatak ekipe imaju malo dugoročnije planove.

S obzirom na to da je sve čudno u vezi s njim, ne čudi da je Frank na kraju prilično čudan film koji pleše između rugalice arhetipu napaćenog, ekscentričnog i dubokog umjetnika te pitalice koja se ni ne trudi davati odgovore na svoja pitanja, već više pušta gledatelje da razmišljaju o viđenome. Osoba s maskom nekad je najnormalnija u sobi, nekad nije. Stvari i situacije nekad nemaju uzroke, već samo jesu i samo bivaju. Film je to i o kontradiktornosti ljudskoga karaktera… Frank je maskiran i sakriven, no žudi za slavom i pozornošću. Članovi benda svjesno ga koče i tvrde da je za njegovo dobro iako su na trenutke svi veći i nestabilniji luđaci od njega. Jon želi pomoći Franku i ostati vjeran viziji benda, no oboje nikako neće moći.

2

Lenny Abrahamson nakon hvaljenih Adam & Paul te What Richard Did snimio je svoj zasad najkompletniji film, no glavna kreativna snaga filma koscenarist je Jon Ronson, koji je vizualni identitet Franka preuzeo od svojeg nekadašnjeg osebujnog kolege Franka Sidebottoma. Prvotno je htio napraviti biopic ili dokumentarac o njemu, no onda je uz pomoć Petera Straughana znatno proširio priču i sam lik Franka s karakteristikama kultnih bardova poput Daniela Johnstona, Alana Wilsona ili Martyja Balina. Pokazalo se kao pametna odluka jer Michael Fassbender taj je koktel ličnosti odigrao odlično, a ostatak postave također se sjajno nadovezao na njega. Soundtrack filma ima samo jednu neoriginalnu pjesmu (meni jako dragu Madnessovu It Must Be Love), a sve su drugo izveli sami glumci. Sva glazba u filmu autentična je i njihova, što daje lijep začin i zaokružuje ovaj simpatičan film koji sa svojih 95 minuta trajanja zbilja proleti, unatoč prilično atipičnom ritmu.

Jedan komentar za “Frank (2014.)

Leave a Reply

Your email address will not be published.