Francofonia

[A. Sokurov, Francuska, 88 min, 2015.]

REŽIJA

Aleksandr Sokurov

SCENARIJ

Aleksandr Sokurov

GLUME

Louis-Do de Lencquesaing, Benjamin Utzerath, Vincent Nemeth

SAŽETAK

Izbor Francofonije kao filma za gledanje je (moj osobni) izbor Francuske kao teme.

---

PROSJEČNA
OCJENA
ČITATELJA

---

PROSJEČNA
OCJENA
FAK-OVACA

VAŠA OCJENA

Piše: Marko Stojiljković

Ovo neće biti samo filmska kritika. Neće biti ni prvenstveno filmska kritika. Jedva da će biti filmska kritika uopće. Na ovom mjestu bih, atipično za mene, prozborio koju o drugim stvarima koji s filmom nemaju mnogo veze, ali su zato neraskidivo povezani sa sadašnjim povijesnim trenutkom. Ali čisto ne želim biti bezobrazan i izlagati se riziku da budem proglašen uzurpatorom javnog prostora na internetu koji pod lažnim namjerama istresa neko svoje mišljenje o politici i stanju svijeta i univerzuma nakon terorističkih napada u Parizu.

Ali, hajdemo prvo obaviti obavezni dio i reći nešto o filmu. Zapravo, pitanje je koliko je Francofonia film. Jest, u smislu medija, izražava se pokretnom slikom i riječima, ali zapravo više liči na traktat svoga autora na nekoliko povezanih i nepovezanih tema i u tome podsjeća na ovu kritiku doljepotpisanog autora.

BOND 2

Okosnica priče filma pokušaj je dokumentiranja događaja koji su kumovali sudbinom Louvrea za vrijeme nacističke okupacije Pariza. Za očuvanje francuskog i svjetskog kulturnog blaga na svom mjestu možemo prije svega zahvaliti džentlmenskom sporazumu između tadašnjeg upravitelja muzeja Jacquesa Jaujarda i njemačkog oficira zaduženog za zapljenu i čuvanje evropske kulturne baštine Franza Wolff-Metternicha. Pored toga, fabula filma skreće u svim mogućim, predvidivim i nepredvidivim pravcima koji se možda autoru i naratoru Sokurovu čine logičnim, ali nama ne moraju biti. Tako, recimo, on po Louvreu ima dva vodiča, Marianne, koja predstavlja vrlinu umjetnosti i ideale Francuske revolucije, i Napoleona, koji podcrtava imperijalnu, osvajačku i zamalo kriminalnu prošlost muzeja. Povlače se paralele s muzejem Hermitage kojeg je Sokurov već bio portretirao u Ruskom kovčegu, njihovim značajem u nacionalnim i europskim okvirima, te njihovim sudbinama u Drugom svjetskom ratu, što opet vodi do razmatranja različitog držanja i tretmana francuskih republikanaca i ruskih boljševika od strane nacista.

Francofonia je, kao što se iz mog izlaganja može zaključiti, zapravo nekoherentan film i više liči na nekakvu dnevničku bilješku svog autora. Kažem, možda to njemu ima nekog smisla, kao što možda onaj njegov govor u Beogradu na posljednjem Festu njemu možda ima nekog smisla. Meni je ta nit pobjegla.

aaa

Nisam slučajno dva pasusa više spomenuo Ruski kovčeg, film iz jednog kadra i primjer Sokurovljeve čiste filmske inspiracije, možda i genijalnosti. Iako su oba filmovi o muzejima, razlike u postupku su očigledne, kao što su to i razlike u mojoj percepciji. Naime, Ruski kovčeg sam kao film mogao odvojiti od njegovog autora koji voli izjavljivati, dok s Francofoniom to nije slučaj. Naprosto, cijeli film je izjava, i više od toga: traktat i monolog na mnoštvo tema.

Ono što mene, kao čovjeka, »frankofila« i Europljanina u ovom trenutku pogađa je što ovakav jedan projekt iza kojeg stoji Arte zapravo vrlo malo govori o značaju Louvrea, Francuske i francuske kulture u europskom i globalnom kontekstu. Sokurov jednostavno ne dolazi do toga. I to je ono što me je pogodilo na osobnom nivou.

a

Bio sam na istom ovom mjestu, u Cankarjevom Domu, u Ljubljani, u LIFFE-ovom press centru kada sam čuo za teroristički napad na Pariz. Broj potvrđenih žrtava je te noći skočio od nekoliko desetina do preko 100. Taj je događaj nimalo slučajan, kao i 9/11 prije toga, to je napad nekih ljudi na zapadne civilizacijske vrijednosti. Nekim ljudima se to ne sviđa i misle da je legitimno ubiti putnike u avionu, radnike u poslovnoj zgradi, posjetitelje koncerta ili nogometne utakmice zbog toga. To nije napad na vojni ili državni cilj, na izvor nečije frustracije (a razloga za nezadovoljstvo ima posvuda po svijetu, pa i u New Yorku i Parizu), to je napad na civile i na civilizacijske simbole. Nisam zaboravio ni London, ni Madrid, ni Beirut, ni Baghdad ni Mumbai, ni sva ona druga mjesta na kojima su naoružani teroristi ubijali nenaoružane civile.

Izbor Francofonije kao filma za gledanje je (moj osobni) izbor Francuske kao teme. Jer šta je Europa bez Francuske, bez njene kulture, umjetnosti, filozofije i misije? Važno je da se u Europi toga još uvijek sjećamo i da nismo zaboravili principe Slobode, Jednakosti i Bratstva, da ćemo samo unapređenjem njih, a ne nekakvim bedastim osvetama pobijediti zla koja nas napadaju.  Pariz je i kao grad i kao pojam preživio naciste (pogledajte film Diplomatie Volkera Shlondorfa, također u Arte produkciji, kao i Francofonia), preživjet će je i ove napade. Naše je samo da budemo ljudi i pomognemo mu.

Leave a Reply

Your email address will not be published.