Foxcatcher [B. Miller, 2014.]

Piše: Damjan Raknić

Temeljen na istinitim događajima, Foxcatcher prati priču olimpijskih hrvača braće Schultz (Marka glumi Channing Tatum, a Davea Mark Ruffalo) i ekscentričnog bogataša Johna E. duPonta (Steve Carell). Nakon što Mark osvoji zlatnu medalju na Olimpijskim igrama ’84., du Pont inicira sastanak s njim, želeći se uključiti u njegov život kao hrvački trener i svojevrsni mecena, premda čovjek nema pojma o hrvanju. Mark odluči prihvatiti duPontovu ponudu, no Dave je opravdano skeptičan prema milijarderu, budući da ne može shvatiti motivaciju iza te ponude, sluteći vjerojatno da duPontove namjere nisu do kraja čiste.

Foxcatcher je film prepun konflikta i kontrasta, ali ono što ga čini posebnim za gledanje i uživanje činjenica je da se to događa uglavnom s mračnije i nerazumnije strane ljudske psihe, a Bennett Miller njome barata izvrsno i lucidno od početka pa do samoga kraja filma.

FOXCATCHER

Svojevrsni izvor cijele drame filma (i istinitih događaja na kojima je film baziran) odnos je duPonta i njegove majke, odnosno nedovoljno razvijen odnos, gdje se John još uvijek bori za njezino odobrenje, dok je ona, s druge strane, od njega potpuno digla ruke, posvetivši se svojoj možda najvećoj strasti – konjima. U kući prepunoj artefakata koji Johna podsjećaju na to da će u očima svoje majke on zauvijek biti na drugom mjestu, nije ni čudo da joj se on na podsvjesnoj razini stalno suprotstavlja, što se naravno manifestira kroz njegovo ponašanje, koje se u najmanju ruku može nazvati ekscentričnim. Kada John u svoj život uvuče Marka i Davea Schultza otvara se nova linija konflikta između Davea i Johna, koji John zbog svoje patologije umjetno stvori.

Navigaciju kroz tu gomilu situacija i mikro situacija lakom čini sigurna redateljska ruka Bennetta Millera, koji kroz stabilan i nešto sporiji ritam nakuplja emotivnu težinu i balast koje likovi tijekom radnje gomilaju. Njegov kadar kao da tijekom filma dobiva na težini, a atmosfera opipljiva od samog početka (film počinje evokativnom arhivskom snimkom lova na lisice na farmi Foxcatcher, imanju duPontovih po kojem je film i dobio ime) u kombinaciji s glumačkim radom čini svaku sljedeću scenu većom i snažnijom. Miller posebno naglašava odnos između braće Schultz kroz njihove sparinge i treninge gdje oni komuniciraju isključivo svojim tijelima, također često stavljajući Marka u inferiornu poziciju budući da je on mlađi brat te emocionalno ranjiviji i nestabilniji. S druge strane odnos između duPonta i njegove majke priča je o distanci i netrpeljivosti manifestiranoj kroz Johnovu želju za fizičkim kontaktom koji se sigurno podsvjesno otkriva u njegovoj ljubavi prema sportu hrvanja, muškog nadmetanja u snazi, ali i transferu energije koji se može postići samo kroz bliski fizički kontakt.

2

Miller također uspostavlja kreativne paralele između odnosa duPontove majke i njezinih konja te Johna i njegovih hrvača, koje oboje s jednakim ponosom pokazuju i brinu se za njih. Osim toga, film obiluje sekundarnim i tercijarnim motivima koji doprinose bogatstvu sadržaja u kojem gledatelj uživa tijekom gledanja filma. Ovdje bih posebno izdvojio dvije scene toliko sablasne i crne u svojoj suštini da ih je svakim sljedećim gledanjem filma sve teže probaviti: jedna se događa u helikopteru kada du Pont i Mark idu na jedan prijem, odnosno event visokog društva, a druga scena odvija se u galeriji duPontove rezidencije, kada John Marka budi usred noći kako bi na njemu mogao vježbati hrvačke zahvate. Te dvije scene, a i drugi takvi mikroskopski momenti, pokazuju da Miller, koji ne snima često, uistinu razumije materiju kojom se bavi, a to je nešto što se ne može reći za većinu redatelja koji su ove godine nominirani za nagradu Oscar, bilo u kategoriji filma ili režije.

Kao i redateljski, glumački rad u Foxcatcheru je izvrstan, bez slabih točaka i dodatno naglašen Millerovim izvrsnim razumijevanjem psihologije likova koji obitavaju u ovom bizarnom i mračnom svijetu. Na samom vrhu ove glumačke piramide nevjerojatno je autentični Ruffalo, koji je preuzeo na sebe sve manirizme i kretnje jednog hrvača, a gledati kako se te kretnje manifestiraju izvan natjecateljskog kruga još je impresivnije. Njegov fizički nastup u scenama iznimno je topao te je prisan s gotovo svima, posebice svojim bratom. Nasuprot njegovoj toplini je Markova emotivna nedostupnost i ukočenost. On hoda uspravno, ali su mu ruke i noge ukočene, kao da ih ne osjeća, kao da nisu dio njegovog bića na isti način kao što čine skladnu cjelinu u Daveovu slučaju. No, onaj koji najviše impresionira u filmu apsolutno je neprepoznatljivi i monstruozni Steve Carell, koji uz pomoć lucidnog rada odjela za masku i kostim već od prve scene u kojoj manipulira Markom pokazuje da će ovo biti posebna glumačka izvedba. Kao i poseban film općenito.

FOXCATCHER

Za postignuti dojam autentičnosti i realizma potreban da ovakav film ostavi željeni dojam na gledatelja treba svakako pohvaliti i kreativne suradnike zadužene za produkcijski dizajn te šminku i masku. Imanje duPontovih odiše grandioznošću i monumentalnošću, ali istovremeno hladnoćom i prazninom, a glumci i njihove modificirane crte lica savršeno utjelovljuju likove koje glume. Rad kamere kompozicijski je čist te staložen i smiren, a fotografija nenametljiva, ali istovremeno i sirova, posebice kada radnja uznapreduje te snijeg prekrije većinu krajolika.

Zaključno, Foxcatcher je filmsko ostvarenje za svaku pohvalu, od vizualno bogate režije i izvrsnih glumačkih izvedbi do nijansiranog te razrađenog scenarija. Ono što bi se filmu moglo zamjeriti bilo bi trajanje koje pred kraj filma nije toliko svrhovito te vraćanje na neke aspekte priče koji su već pokriveni i dostatno razrađeni. No, to su ipak manje zamjerke koje nikako ne mogu narušiti ukupni dojam koji film ostavlja na gledatelja.

10 komentara za “Foxcatcher [B. Miller, 2014.]

  • jelena says:

    nezahvalan film za pisanje kritike

    najviše mi se dopada kako je moguće kroz scenario osetiti od čega se polazi, od osnovnih klišea, i kako se to izdiže u kompleksnost. ako pogledamo glavne likove npr, to su arhetipovi – bogataš naslednik, savršen tip, porodičan, pravedan, nepotkupljiv i sl. i izgubljen čovek, koji želi da uspe. međutim, mi dobijamo mnogo mnogo više. iznijansirane likove, ali ne uništene i pojednostavljene, nego konzistentne i zato posle odgledanog nismo na nebu, uzbuđeni i oduševljeni, ispunjeni… jer junacima nije data prilika da se iskupe, promene, ili nam bilo čime olakšaju veče koje smo im posvetili. ostaju nam u glavi, bar meni, groteskno upečatljivi, tužni, mučni.

    nije mi savršen zbog ponekog miga previše (kada duPontov čovek plaća onom tipu na turniru amatera, ili kada mama dođe da vidi kamp), i neke nefokusiranosti konačne, odlučnijeg iskoraka, mada to nije manir, tako da sve je to smešno pisati. dala bih mu 9, jer za 10 kao film moraš da voliš, a ovo mi se ponovo ne gleda

  • denis says:

    Dobro napravljen film, lijepo izgrađena atmosfera, jako dobro odglumljeno… sve 5.
    Ali…
    Ali svi su toliko sjebani, depresivni, frustrirani, pa i “glupi”… Nesretni…. nevjerojatno nesretni.
    Šta nakon filma? Mislim, what s the point? Da na kraju ima neki zaključak, ne znam. Nisam ubrao. Praznina i depresija svrha samoj sebi.

  • bookresh says:

    Više puta u tekstu autor pominje uživanje gledatelja ovog filma.

    Ja, recimo nimalo nisam uživao tokom gledanja.

    Film je većim dijelom neprijatan za gledanje.
    Naprosto odiše nekom neprijatnom atmosferom, što je vjerovatno bio i cilj reditelja.

    Takođe, ritam filma je previše spor…

  • denis says:

    Točno tako. Savršeno rečeno:
    “Film je većim dijelom neprijatan za gledanje.
    Naprosto odiše nekom neprijatnom atmosferom, što je vjerovatno bio i cilj reditelja.”

  • @bookresh

    Kad kažem uživanje, prvenstveno sam mislio na majstorski filmski izričaj, naravno da je sam film crni mrak u smislu tematike i priče, ali je znanje i sposobnost koje su svi uložili u pričanje takve priče evidentno i ja sam uživao u storytellingu. :)

  • genius says:

    jedan od najboljih, a mozda i najbolji film ove godine…

  • Dora Eva says:

    Winter Sleep Ceylona. Netko će ga biti u stanju shvatiti, mada većina sigurno neće uživati u onome o čemu film govori. Što ga ne čini manje dobrim filmom. Ali treba imati iskustva za shvatiti. Bez toga, olako ga je vrlo lako moguće, a ono, svrstati onamo kamo ne pripada. U shit.

  • jelena says:

    zimski san je za dlaku mogao biti film godine svima (btw pisali smo o njemu još letos), ali ne msm ni da foxcatchera ili san treba biti genije pa shvatiti, nego je pitanje šta želiš od filma i šta te ispunjava. miller ipak svestan gde radi i pravi ustupke ka široj publici, dok ceylan možžda i previše autistično stvara, što meni ne smeta, ali mi krivo, jer ga mnogi neće gledati

  • Dora Eva says:

    pa nisam ni ja rekla da treba biti genije za shvatiti Ceylanovu priču :) ali, određenu senzibilnost zahtijeva

    nikako se ne bih složila sa tezom da je ceylan autističan. možda komoran, ali isto tako računam da računa s komornom publikom :)

    mada, nije da mu je tema rezervirana ni za autistične ni za komorne

  • Dora Eva says:

    Na stranu gluma i atmosfera, ovaj film je loš na više razina. Čini se: autori ne razumiju materiju, no svejedno se, u cilju “dobre priče”, odlučuju na zahvate kojima žele javnost uvjeriti da je u biografiji glavnih likova bilo stvari kojih nikada nije bilo. Svaka adaptacija je adaptacija, no kako to da je adaptacija sportskog postignuća ovdje (hrvača) išla u negativno (homoseksualne aluzije, smještanje radnje u osamdesete, iako se realno dobar dio njih odvio u devedesetima), a ne prema pozitivnom, kakve su obično truljkaste baseball i football štorije? Možda zato što su ovdje, zbog neke čudnovate sklonosti stereotipima, u pitanju manje vrijedni sportaši vrijedni diskriminacije i podvaljivanja? Ono, nisu nacionalno ili ino blago?

    Može li itko zamisliti film u kojem je neka američka, primarno muškaračka legenda vrijedna opće pažnje, tipa spomenutih vrsta sportskih junaka, doživjela ovako sulud tretman u korist filmske priče?

    Naravno da ne, jer bi se američka patriotska javnost već složila i udružila te digla na zadnje jaračke noge da obrani svoje junake. I zato jedva čekam film koji će se poigravati i s ovakvim stereotipima. Ali ono stvarno poigravati. I dobrano ih potući. I jedva čekam da vidim reakciju na to. Ako to ikad dočekam.

Leave a Reply

Your email address will not be published.