Four Lions

Piše: Vanja

Four Lions (2010.)

Režija: Christopher Morris

Glume: Riz Ahmed (Omar), Kayvan Novak (Waj), Nigel Lindsay (Barry), Adeel Akhtar (Fessal), Benedict Cumberbatch (Ed), Darren Boyd (Sniper)

Hrabra i presmiješna komedija koja je sve, samo ne to, u kojoj wannabee borci Svetoga rata predstavljaju (i jesu) sve, samo ne hard-core fundamentalisti. Iako je film navodno inspiriran džihadistima iz Leedsa, zbog kojih je poginulo 52 putnika u Londonu, ovima je cilj raznijeti se bombama jer je to „in“ ili zbog čega se već ljudi raznose. No kroz film gube ideale, ciljeve i smisao (ne znam jesu li išta od toga i imali?), gdje umjesto ekstremizma, skoro puna dva sata gledamo bandu smotanih i beznadnih amatera i još smotanijih pokušaja da privuku britanske islamiste „umjerenjake“ radikalnijem shvaćanju vjere.

Već na prvoj sceni sam htjela ugasiti DVD, očekujući još jedan film o terorizmu, ili barem neko već izrajbano post-iračko ili post-ovo-ono davljenje. Međutim, prva stvar koja me bezuvjetno zalijepila za ekran je meni omiljeni, uvrnuti, kao peckhamski engleski jezik, na kakav sam se navukla od „Fool and Horses“ i većine Ritchiejevih filmovima. Uz par minuta aktivnijeg slušanja, već sam odlijepila na poput britve oštar i britak humor, kojem je zbilja teško odoljeti. Sad, uvjetno rečeno, ovo bi se i moglo nekako ugurati u film o terorizmu, jer se manje ili više aktivno bavi narečenim pitanjem, no priznajte, jeste li ikad pogledali takav film, a da vas je bacao na pod od smijeha? Jasno, nisam očekivala da će stvari stati na „komediji“. No, „Four Lions“, prvi put prikazan na „Sundance“ festivalu početkom godine, iskupljuje masu tero-rizirajućih pokušaja da se napravi kakav ubitačno dobar film, gdje su britkost no istovremeno i dramatika, osvježenje za  oči a za uši – posebno. Dijalozi frcaju neobičnom domišljatošću i snažnim, no svježim sarkazmom, a radnja kao radnja je – jedinstvena.

Neobično je postići takav balans, rekla bih, jer sam nakon „East is East“ očekivala nešto lošije (iako se „Four Lions“ tek mrvicu ili nimalo, očešao o samu situaciju u kojoj se u današnje vrijeme nalaze pogrdno nazvani „Paki“.) Jednostavno postoji omjer neke magije u režiji i izvrsnom scenariju (ista postava kao u „In the Loop“, ako vam to nešto znači). U pisanje se upetljao i sam redatelj, kojeg u Engleskoj, ako ne po struci, valjda svi poznaju po nemilosrdnom satiriziranju i kritici čak i tema, koje su taboo na kvadrat. Izvrsno odmjereni sastojci su rezultirali odličnim scenarijem i režijom i komedijom na temu (radikalnog islamskog) terorizma, bez plitkosti, vrijeđanja i nepotrebnih ljudi ili kadrova. Iako sam ja amater u osvrtanju, čini mi  se da ovo svakako nije amaterizam, nego savršen i ljut profesionalizam. Dodatno, uvijek je hrabrost raditi filmove na ovaj način, gdje nikad ne možeš biti siguran, tko će se naći uvrijeđen a tko veseo načinom obrade – ovdje nema tih rezova, film je jednostavno originalan.

„Four Lions“ se vrti oko (recimo) normalnog Omara (Riz Ahmed), čije uže društvo čini komplet od tri poprilična idiota, s manjkom građe u glavi. Omar je obični, u Londonu rođen Musliman, kojem je puhnulo da se dohvati džihada. Obitelj mu je redovna, supruga s njim sjedi u istoj sobi a brat (totalni islamista), ne smije ni pogledati, jer ne smije biti u istoj prostoriji.

Naravno, Omar mu veli, „a čuj, srušili smo zid, a ne mislim sad ženu gurat’ u kredenac…“ i tako. Zapravo, nije baš ni normalno ali niti neobično da prav i zdrav Musliman od bilo kud osjeti potrebu da sjedne Bogu u krilo na najbrži mogući način – boooom. No, njegova ideologija je zasigurno čudna i površna, no u poređenju s trojicom orangutana s kojima se druži, on izuzetno dobro razlikuje dobro od zla, ne smeta mu društvo u kojem živi, no eto – zalijepilo ga ići u nekakav kamp u Pakistanu (jer tamo ima ujaka, babarogu neku talibansku, koji sjedi Bogu s desna.) Pri uspostavi svoje ćelije, u stalnom je sukobu s jedinim likom, koji fakat nije Arapin, a to je ludi Barry (Nigel Lindsay), preobraćenik na islam i jasno, šest puta radikalniji od ostatka četvorke zajedno.

S veseljakom i budalašem Wajom (Kaywan Novak) zbilja i odlazi u kamp za obuku, ali smotani kakvi jesu, obuku završe mnogo prije, gdje razni ljudi bivaju raznešeni dok pokušavaju raditi razne druge stvari… i sve tako. Komično do bola. Ode hala, al’ ode i babo…

Ne zezam se, scene su da ti i gaće spadnu od smijeha. Tu je i zbunjeni  Faisal (Adeel Akhtar), koji za poduhvat raznošenja bombama skladišti tekući hidrogen, uvijek ga kupujući u istim trgovinama, no mijenjajući glasove ili pak, pokrivajući bradu rukama, ne bi li prodavač mislio da je žensko, pa joj treba za pofarbat’ kosu (preko telefona? Luuudo!).

Među njima, Barry je opsjednut praćenjem od strane FBI-ja, tjera ih da gutaju SIM kartice jer „ako ih pojedu, FBI ih ne može nadzirati“, na što ga Omar klasično pametno izvrijeđa, ubacujući rečenice na urdu jeziku, kojeg nitko drugi ne razumije, a u kojima ih on tako glatko namaže svim bojama i simpatičnim atributima. Za razliku od Omara, Barry je oličenje ortodoksnog islamiste, koji nit’ je oženjen nit’ cure ima, no zna kako „naše žene su nam pošle odgovarati! Naši ljudi sviraju čudne, žičane instrumente!“ Omar ga na kraju uvijek verbalno prevesla, čak natjera da sam sebi razbije nos.

Skupini se pridružuje Mal, također nebrušeni londonski Musliman, koji na sastanku nekakvog – kao – općinskog vijeća, pravi dramu, opasan bombama, jer „čim me ljudi vide, vele eno ga, bombaš samoubojica“… a da ja ne odem u spoiler? Snima uporne, od strane Omara zabranjene Barryjeve medijalne poruke da će ovo, da će ono, ovdje ili ondje, repa i sasvim je normalan i bistar mladić, koji upada u tu gužvu jer Omar i Waj su u to vrijeme „na obuci“. Mo’š mislit’.

Naravno, teroristički napad treba osmisliti. Dok Barry navija neka dignu džamiju u zrak, ostali baš i nisu složni, ne misleći da će baš na taj način podići svijest svoje braće po vjeri na višu razinu. Ipak… nekome može amidža ili babo bit’ u džamiji za vrijeme boom-booma. Naravno, do samo kraja visi upitnik, što, tko ili koga će dignuti u zrak. Omar (uglavnom) strpljivo tupi kako nije fino dići u zrak mjesto gdje se ljudi Bogu mole, te da to i nije najfiniji način da se nešto „poruči“, no film se, osim oko odluke kako (jer već imaju čime) i što dići u zrak, vrti oko vratolomnih verbalnih idiotarija, gdje njih četvorica šište jedni na druge a onda razglabaju o rečenim glupostima, praveći od njih „pametne“ stvari. To ih dodatno predstavlja prosječnom gledatelju kao bandu mentalno prikraćenih ili barem, dobrano poremećenih (kako koji) mulaca, no svjedno je i na samom kraju nevjerojatno kad čovjek shvati kako i koliko puta se od srca nasmijao savršeno mogućim situacijama. I to ne mlako. Ima tu i apsurda… od pokušaja pravljenja bombi, koje budu kao prskalice, do vezanja eksploziva na vrane, stvari idu dalje, neminovno je.

Waj: We’ll blow something up.

Omar: What we gonna blow up, Waj?

Waj: Internet.

Redatelj, pored ostalih, raspolaže odličnim Rizom Ahmedom (Omar), koji je zbilja izvrstan – no glavne uloge nema u filmu, yey!!! S njim je naoko lakše, on je bistar, nije raskalašena mrcina niti fanatik. Ima obitelj i klinca, kojem na vrlo stručan i neobičan način opisuje stradavanje velikog Mufase od strane… hm..da, svi znate tko je kriv za njegovu smrt. Dakle, ponavljamo – klasični mladi i bistri obiteljski čovjek, dakle obiteljski čovjek kojem je napalo biti bombaš samoubojica. Doduše, nakratko, ali je vjerojatno to bitno za Omarovo djetinjstvo, odgoj ili tu ludu odluku, srećemo tog njegovog brata, kojeg on ne podnosi, a koji samo visi nad svetim knjigama, ne odobrava terorizam ali za svaku normalnu stvar koju Omar učini ili kaže, ima 359 mudrosti, kojima ih pobije (kao, ono, iz Kur’ana). Dakle – tu ipak nitko nije sasvim normalan, a kad dođe vrijeme za poravnjanje računa, već bude prilično kasno.

Ono što je za stvarnu pohvalu je pristup, kojim redatelj ne želi šokirati samom činjenicom da tako jasno i glasno snima (htjedoh napisati „priča“…) film o potencijalnim teroristima. Nije problem naći škakljivu temu i onda se s njom pretrgavati od mila do nedraga, zbijajući neslane i neprikladne šale. Vrijednost  mi je bila upravo u tome, što su šale … kako bi čovjek rekao, argumentirane, opravdane, zapravo  pokazujući mnogo više ili dublje od pukog nabrijanog proseravanja (koje je maestralno). Ispričavam se na izrazu.

Film je napet bez vidljive strke da ga se napravi napetim. Kroz smijeh očekujemo neizostavnu tragediju, no treba odati priznanje redatelju i cijeloj ekipi, naravno, uključujući i glumce, što su inače stopostotnu dramu začinili smijehom – no onim smislenim i jasnim, jer su stvari objektivno smiješne u svoj svojoj bijedi, neobjašnjivosti motiva i pobuda.

Ova banda sluđenih, čak ni „pravih“ islamista, koji nemaju predstave čiste što je to zapravo istinski džihad, bez ikakve jasne predodžbe o organizaciji, mjerama, sredstvima a kamoli sprovođenju istoga,  predstavlja jaku sliku sudara Zapada i mase potomaka doseljenika s Bliskog istoka, koji su razmaženi, željni slave, rap-glazbe i žena s velikim sisama. Ljuti, a ne znaju zbog čega, dovoljno su destruktivni da se nagovore ili daju nagovoriti na takav poduhvat – no nisu čak ni dovoljno „obučeni“ da ne raznesu masu stvari usput, onako… slučajno, do konačnog raspleta.

Ovo je izuzetno fini film, koji ismijava idiotizam, a nikako tuđa uvjerenja, ma kako ona različita bila. Preporučam, ako želite mlaku pivu usred ljeta zamijeniti hladnom limunadom, trk u videoteku, jer nekako sumnjam da će ovakvo nešto igrati u kinima. Nije dovoljno to nešto za Cinestara ili… – believe you me!

3 komentara za “Four Lions

  • Marin Mihalj says:

    Šta ja nisam ovo trebao recenzirati? 😀

    Ajd, dobro, nije mi krivo, Vanja je on fire ovaj tjedan.

    Odlično, još jednom. :)

  • Vanja says:

    Drugi put ćemo se dogovoriti :) Nisam znala. 😉

  • Deni Zgonjanin says:

    Fenomenalan film. Nasmijao me je do suza… To me fascinira kod njega, iako sam se smijao dok sam ga gledao- imao sam nekakav drop u želucu. Mislim da ovo prikazuje cijelu situaciju puno bolje nego nekakvi akcijski trileri kojima nas momci preko bare šopaju. Nešto ovakvo se jednostavno moralo snimiti…

Leave a Reply

Your email address will not be published.