50/50

Piše: Marin Mihalj

50/50 (2011., 100 min.)

Redatelj: Jonathan Levine

Scenarist: Will Reiser

Glume: Joseph Gordon-Levitt, Seth Rogen, Anna Kendrick, Bryce Dallas Howard, Anjelica Huston

Ocjena: 8

 

Dopada mi se kad uvodni kadar filma nešto govori. U slučaju 50/50, uvodni kadar sredstvo je deskripcije protagonista kojeg ćemo pratiti svih stotinjak minuta trajanja. I, stoga, za dobrobit filma, bilo bi poželjno kad bi taj određeni kadar bio dobar. I jest. Mladić, 27-godišnjak, trči ulicama svoga grada s neizbježnim slušalicama u ušima, a kao glazbenu podlogu čujemo jedan od onih popularnih indie bendova te godine. Imajući u vidu da je cik zore, nema prometa, tek pokoji supatnik – jutarnji džoger. Približavajući se semaforu, naš protagonist uviđa kako je svjetlo za pješake crveno i on stupće u mjestu. Iako nema prometa, nema automobila koji bi mu mogao naškoditi. Dok on stupće u mjestu,  djevojka-džogerica  protrčava pored njega, kroz crveno, a on za njom kreće tek nakon što je svjetlo zeleno. To je Adam. Naš čovjek. Čovjek koji se drži pravila. Čovjek koji ide liječniku kad shvati da bol u donjem dijelu kralježnice ne prestaje. Čovjek kojemu hladni liječnik dijagnosticira tumor na leđnoj moždini.

Pitam se hoće li ikada Radiohead prestati biti sinonim za ožalošćenost, samoću i želju za alijenacijom, ali kada redatelj upotrijebi »High & Dry«, pjesmu s njihova drugog albuma »The Bends« (1995.), u sceni koja slijedi nakon spoznavanja bolesti, nakon dijagnoze, svjestan sam činjenice da to (prestanak korištenja pjesama Radioheada) nije najpametnije rješenje, jer je njihova glazba u većini slučajeva soundtrack (tužnije strane) života. No, sljedeći dio je najteži: reći roditeljima, djevojci i najboljem prijatelju. Djevojci govori kako je neće smatrati lošom osobom ako sada, odmah, pobjegne jer se ne može nositi s njegovom bolešću, prijatelj reagira na način da sve gleda iz neke bolje i sretnije perspective, dok majka reagira kao majka; odmah se želi useliti i brinuti o njemu. I dok se Adam nosi s posljedicama svoje bolesti i pokušajima liječenja iste (kemoterapija, psihoterapija), mi pratimo njegov život, gdje će, nakon određenog vremena, shvatiti kakva je njegova djevojka, kakav je njegov prijatelj te ima li uopće smisla boriti se s bolešću.

Will Reiser, scenarist filma, čovjek je koji je prošao sve ovo i on je, zapravo, Adam. Netko će pogledati ovaj film i pomisliti kako ovakav semi-neozbiljan pristup ovakvoj tematici nije pravi izbor, ali sve što se tu događa je autobiografski, i kada pogledate intervjue koje su dali Seth Rogen (koji u ovom filmu faktički glumi samoga sebe) i svi oni koji su poznavali Willa, shvatite kako je ovo što smo mi dobili s filmom PG-13 verzija događaja. On i njegovi prijatelji odlučili su da će sve, pa čak i moguću smrt, dočekati sa smiješkom na licu, da će preostale dane njegovog života – koji može završiti za tri mjeseca ili pedeset godina – provesti u izlascima (koliko mu to zdravlje dopušta), upoznavanju ljudi, pušenju neizmjerivih količina medicinske marihuane. Ukratko, radeći ono što do tada – zaokupljen svojim životom i planovima kojima se Svemir, poslavši tumor, ironično nasmijao – nije radio.

Izabravši Jonathana Levinea, autora izvrsne dramedije The Wackness, Reiser i ekipa (tu je i Evan Goldberg, stalni suradnik Setha Rogena, kao producent) znali su što će dobiti: izvrsnog i nenametljivog  redatelja koji će zadati svoj autorski pečat filmu (majstorsko realiziranje »konfliktnih«  situacija), ali ni u jednom trenutku neće inzistirati na egzibicijama i »inovativnim« rješenjima koja ne bi dopustila nama, recipijentima, da uživamo u izdanjima glavnih glumaca. A kad smo kod njih… Nije tajna da je Joseph Gordon-Levitt favorit našeg malog filmskog portala. Iz godine u godinu, taj omaleni, mršavi glumac oduševljava izborom uloga i konačnim performansima u istim, i takav je slučaj i u ovom uratku, gdje sa svojom »manje je više«  glumom uvjerljivo dočarava neasertivnog Adama i polako ga vodi sve do kulminativnog emocionalnog raspada kada će njegov lik shvatiti da nešto mora mijenjati ne bi li barem svojih posljednjih nekoliko sekundi, minuta, sati, dana ili tjedana proživio kao hrabra i ziheraštvu nesklona individua. Iako film ne postavlja direktno pitanje kako bismo mi reagirali (više je okrenut iznošenju jedne određene priče koja se zbila ne tako davno) u istoj situaciji, teško se ne zamisliti, početi razmišljati o, nedajbože (!), tome koji bi naš izbor bio: čekati smrt sa smiješkom i nadati se oporavku ili tugovati nad svojom sudbinom sve dok ne umremo? Što mislite?

7 komentara za “50/50

  • Sven Mikulec says:

    Blesavo mi je više ponavljati koliko mi je Gordon-Levitt zakon glumac, a ono što me ovdje najugodnije iznenadilo je vjerojatno suradnja s Rogenom, jedan od neočekivanih, neobičnih, ali nekako prirodnih, opipljivih spojeva. Dobio sam dojam da se stvarno radi o dugogodišnjim prijateljima.

    Uz to, Rogen je stvarno zabavan ovdje i pripalo mu je nekoliko meni urnebesnih lajnova (ono razglabanje o blowjobu, recimo).

    Tematika mi je, nažalost, dosta bliska, pa mi je i odnos s roditeljima sjeo kao realan i dobro prikazan.

    Scenarij stvarno duhovit, odnosi među ljudima prikazani precizno i s trudom, soundtrack vrlo simpatičan.

    Rekao bih, jedan od najboljih filmova koje sam pogledao ove godine.

  • vanja says:

    Opet mi je pojelo komentar …

  • Vanja says:

    Ako me sada opet pojede, pojest ću i ja njega.

    Sinoć sam odgledala 50/50. Huh. Rijetko tko se u današnje vrijeme nije izravno ili neizravno susreo sa sličnom (težom ili lakšom) situacijom, nažalost.

    No, po meni, sreća što je napravljen jedan ovakav film koji je u sebi spojio i smijeh i tugu i nadu i razočarenje i prijateljstva i roditeljstvo – u tako krasnom omjeru i popraćeno savršenim soundtrackom, od “oldies goldies” pa do novijih nota …

    Malo koji mi je film izmamio i urlanje od smijeha i suze i šokiranost nekim sasvim neočekivanim no briljantnim scenama … one of this year’s highlights, definitivno!

    O Levittu pričati – bit će previše.

  • Matea Rebrović says:

    Ja bi malo pričala o Josephu! 😀 Zanimljivo je što s njim ne možeš pogriješiti – on izabire takve uloge i takve filmove! predivan glumac, očara me svaki put! jedan od mojih favorita u ovom svijetu, zasigurno.

    A film..što reći? Prekrasan, inspirirajuć. Plakala sam ko kišna godina na scenu anestezije! No film, usprkos teškoj tematici, ima jako zanimljiv i duhovit scenarij, sviđa mi se to. Iako mislim da su sa najboljim likom kao prijateljem malo pretjerali..ili je samo meni bio prenaporan?
    Odnos s roditeljima je odlično prikazan. Bivšu ko fućka, kuja :D, ali zato je psihićka prava stvar! Jako mi se sviđa i njen razvoj kroz priču, njihov odnos i sve to. Annu Kendick volim, iako je mlada, glumica je koja ima talenta, iako više manje ima slične karakteristike u likovima koje glumi, no svaki put rasturi. Kao normalno žensko biće, htjela sam malo više romantike, no hajde..nije naglasak na tome. preživjet ću.
    Glazba odlična, neke scene su da ti pamet stane..ima i par zanimljivih kuteva kamere i sl. detalja..no noćemo o tome.
    Sve u svemu, jedan od boljih filmova koje sam gledala ove godine!

  • vanja says:

    ta scena o kojoj pričaš je tako neočekivana, mislim da je svakoga oborila 😀

  • Matea Rebrović says:

    Daaaaa, obožavam kad film uspije u tome! scena koja ostavlja najveći dojam,sigurno..
    Fućkaš sve ostale filmove koje imam,danas opet ovo gledam. Jednostavno moram 😀

  • Martina L. says:

    Ja ne vjerujem da sam naišla na recenziju ovog filma, imam osjećaj ko da ga nitko nije gledao i onda naiđem na ovo na ovom portalu koji mi je, moram priznat, nedavno otkriće. Ajme, da, slažem se sa svima vama tu. Ovaj film jedna je od najboljih stvari koje su se desile filmskoj industriji ove godine. Divota. Divota. Pogledala sam ga dvaput u tri dana. A Joseph je standardno maestralan. Riječi nisu dovoljne.

    Ajme, koji prekrasan film, ne mogu ga dovoljno nahvalit. Baš mi je drago da sam naišla na ovo :-)

Leave a Reply

Your email address will not be published.