Enemies Closer (2013.)

Piše: Marko Stojiljković

Suradnja između Van Dammea i Petera Hyamsa vraća nas dva desetljeća u prošlost, kada se piratska verzija filma Timecop (1994.) bjesomučno vrtjela na srpskim TV kanalima. Peter Hyams ima jednu od najimpozantnijih karijera u Hollywoodu, od početka kada je radio žanrovske filmove na marginama Novog Hollywooda, preko nekoliko kultnih filmova 80-ih i perioda štancanja akcijskih i SF video-hitova 90-ih, do potonuća u zaborav u novom milenijumu. Enemies Closer izgleda kao očajnički pokušaj ostarjelog redatelja da oživi nešto od slave iz prošlosti, i to donekle stoji, ali u pitanju je izjava, revizija žanra i ubacivanje novih detalja u jednu modu.

Da počnemo od mode snimanja B filmova po Bugarskoj. Većina njih snimljeni su direktno za video i Enemies Closer, mada ima kino distribuciju (u “dumping ground” siječanjskoj sezoni, doduše), održava taj bugarski “straight to video” šmek. Druga moda koja ide u korak s “bugarenjem” akcijskog filma je da su ostarjele akcijske zvijezde postale “samosvjesne”, pa se beskonačno zezaju na temu svojih nekadašnjih akcijskih persona. To je započeo akcijski intelektualac Sylvester Stallone s The Expendables serijalom, napravivši blender starih akcijskih zvijezda, na taj vlak se ukačio i trasher Robert Rodriguez s Machete serijalom, i više nije neobično vidjeti akcijske heroje podvučene hipsterskom ironijom. Pitanje je vremena kada će internet meme Chuck Norris dozvoliti pametnijima od sebe da ga ubace u mašinu i ironiziraju, dok će se Steven Segal s mozgom oštećenim od upotrebe alkohola, kokaina i ruskih kurvi vjerojatno i dalje tvrdoglavo držati “straight to video bugaranja” protivnika.

3

Možda je najveći trash od sebe napravio Jean-Claude Van Damme u istoimenom filmu, ali belgijski fajter i glumac je i ranije bio sklon hrabrim izjavama (npr. da je sav taj sport koji je trenirao pičkin dim u usporedbi s baletom po pitanju fizičkog napora). U Enemies Closer on, za promjenu, igra negativca, i to veoma trashy i kitanjastog, s frizurom luđaka, blesavim tikovima i monolozima o ekologiji i veganstvu, i s neprejebivim ulaskom na scenu u najsmješnijoj uniformi ikada, onoj crvenoj od kanadskih graničara na konjima. Priča je prozaična, počinje s avionom koji pada u more pored nekakvog otočića za koji saznajemo da je nacionalni park u kome žive samo jedan čuvar i jedan ludi starac. Van Dammeova banda krijumčara droge mora pokupiti paket koji je taj avion prevozio. Oni su Quebecois (da se Van Damme ne bi mučio da pravilno govori engleski, i ranije je često igrao na kartu frankofonosti, igrajući Kanađane, Francuze ili Cajun likove), i maskiranje u graničare je logičan potez. Van Damme održi prvu govoranciju na temu ekologije i utamani cijelu postaju američkih graničara golim rukama, a jednog od njih zakolje slomljenim CD-om (kapa dolje za ideju).

U međuvremenu, upoznajemo se sa herojem, čuvarom Henrijem (Scott), koji je, gle čuda, bivši vojni specijalac koji je došao u park da malo sabere misli posle sranja u Afganistanu. On tako dočekuje i ispraća turiste, i tu i tamo pomogne nekoj dami u nevolji, i baš te večeri je bio pozvan na večeru kod jedne od tih zahvalnih dama. Međutim, stvari se otimaju kontroli kada mu u kancelariju upadne bivši robijaš Clay (Jones), brat jednog vojnika koji je poginuo pod Henrijevom komandom. Clay želi osvetu. Dok se šibaju, njih dvojica će naleteti na kanadsku bandu i sklopiti “neočekivani” pakt kako bi preživeli ili pružili makar kakav otpor. Nadalje je klasična “lovica” sa pomalo providnim, ali svejedno zanimljivim “plot twistom” na kraju.

4

Ne treba posebno isticati, ali Scott i Jones dobili su poprilično dosadnjikave buddy-buddy uloge, sa sve otrcanim lajnama u pokušaju duhovitosti, ali to svejedno nije njihov film. Ovo je film čak tri obiteljska klana: scenaristi su braća i tu su najmanje bitni; Van Damme nastupa sa sinom Krisom, a Peter Hyams je angažirao sina Johna kao montažera.

Van Damme otac pokazuje da je još uvijek u formi da izvede old school akrobacije na kojima se film zasniva, što je samo po sebi dobro, makar ne moramo gledati tupave jeftine efekte i “outlandish” scenaristička “torture porn” rješenja. Mnogi filmovi pate od toga – ja još uvijek pokušavam izbaciti iz glave De Nira i Travoltu u “chetnixploitation” (s)hitu Killing Season. I mlađi Van Damme se iskazao kao akrobat, fajter i sportaš, i pokazao da je dostojni nasljednik oca. Gluma ćaći nikad nije bila jača strana, ali treba mu odati priznanje za trud, makar se pustio s lanca i samostalno kreirao najapsurdnijeg negativca u posljednje vrijeme. Ni Hyamsovi nisu spomenuti bez veze, otac Peter pokušava se vratiti na akcijsku scenu, međutim, čini se da tim dijelom scene sada dominira njegov sin John, redatelj u usponu i dovoljno hrabar da se uhvatio Universal Soldier franšize i temeljno je obnovio, praveći od posljednjeg Day of Reckoning svojevrsni arthouse akcijski film temeljnim i pravilnim citatima Lyncha.

2

Da zaključim, Enemies Closer pristojna akcijska zabava, na momente otrcana i tupava, ali opuštajuća, kako i priliči B filmu. Međutim, ima tu još nečega što film izdiže iz žabokrečine akcijske video produkcije novog milenijuma. Ima tu ironije, samosvjesti, namjernog i često internog zezanja. Tko detaljnije pogleda, naći će tu utjecaj svega i svačega, od žanrovskih konvencija do Twin Peaksa. Čudan film koji nudi mnogo više nego što se čini na prvi pogled.

Leave a Reply

Your email address will not be published.